Gotovo neprimjetno u europskoj je javnosti prošla vijest da je još u srijedu 11. listopada Europska komisija donijela vrlo važan dokument u obliku priopćenja naslovljen »Demografske promjene u Europi: instrumenti za djelovanje«. To je reakcija Komisije na zahtjev Europskoga vijeća iz lipnja da se brzo djeluje s obzirom na to da građani očekuju udruženu akciju Europske unije i nacionalnih vlada da se suzbiju negativni učinci demografske zime koja je pogodila Europu. Dokument na 26 stranica trebalo bi pomnije analizirati, ali već se sada može uočiti nekoliko iznenađenja, pa čak i zaokreta u stajalištima i politikama čelništva Europske unije.
Prvo je i možda najveće iznenađenje da u rješavanju problema demografskoga osiromašenja europskih zemalja Komisija ne računa ozbiljno na one koji su umnogome i pridonijeli projekciji da bi Europa kraj stoljeća mogla dočekati sa čak 60 posto staračkoga stanovništva. Iako dokument obiluje tvrdnjama da treba raditi na jednakosti svih ljudi, nigdje se strateški ne računa na one koji su proteklih godina npr. forsirali rodnu ideologiju ili na skupine koje promiču tzv. prava LGBTQ osoba (osobe iz te skupine čak se ne prepoznaju ni kao »vanjski suradnici« u rješavanju demografskoga pitanja).
Drugo je iznenađenje da se kao u malo kojem dokumentu Europske komisije toliko puta u pozitivnom smislu spomenuo pojam obitelji. Time je postalo više nego razvidno da su sada, kada je Europi došlo stani-pani, posve neuporabljive postale silne milijarde novca koje su se dosad slijevale u rastakanje europskoga identiteta temeljenoga na obitelji, na braku između žene i muškarca. Došlo je na naplatu forsiranje individualizma, relativizma, rastakanje religioznoga karaktera europskoga čovjeka i suze koje su se više lile zbog izumiranja neke vrste ptice nego čitavih sela u Hrvatskoj… Nije, pritom, Komisija pokazala toliko suosjećanje nad građanima Europe koji izumiru, nego nad gospodarstvima, a time i proračunima, koji će se nadolazećih godina više prazniti nego puniti. No bez obzira na sve to, čini se da su članovi Komisije shvatili da demografske obnove nema bez pozitivnoga vrjednovanja obitelji otvorene rađanju djece.
Iako se u dokumentu više puta Komisija osvrće na to da svaka osoba i obitelj treba imati »mogućnost birati« kako će živjeti i hoće li imati djece, snažno se upozorava da bi države u EU-u morale biti u stanju omogućiti izbor koji će uključiti i karijeru i obitelj. Time kao da se napravio malen korak od dosadašnjih politika »za izbor« prema politikama »za život«. Štoviše, u dokumentu se s natruhama žaljenja zapaža rastući trend da mlađi ljudi odgađaju odluku o zasnivanju obitelji ili da ograničavaju njezinu veličinu. Navodi se i tvrdnja da kada ih se pita, mnogi među njima, posebice visokoobrazovane žene, žele više djece nego što ih imaju. Stoga Komisija predlaže niz, ponajprije ekonomskih, rješenja za obitelji, mlade i starije, koji bi pomogli da se mladi odlučuju za djecu i obitelj. Možda je stidljivomu izvještavanju o Komisijinu dokumentu u Hrvatskoj pridonio i zahtjev Komisije da demografske mjere prožmu čitavo nacionalno zakonodavstvo, uključujući i veća porezna rasterećenja roditelja te osnaživanje zapostavljenih ruralnih područja. Kozmetičke mjere u Hrvatskoj, obično u predizborne svrhe, mogu možda donijeti koji glas, no ne i obilat rod.
Ne iznenađuje to da Komisija nigdje u dokumentu nije spomenula pitanje industrije pobačaja, a kamoli da se suočila s onima koji rade protiv vrijednosti života od začeća do naravne smrti, promicanja braka između žene i muškarca ili prava da roditelji odgajaju djecu bez upliva »ideoloških kolonizacija«. Ne spominje se, jasno, ni uloga ili partnerstvo vjerskih zajednica u rješavanju demografskoga izumiranja. Uopće, gotovo se i ne govori o korijenima demografske zime jer ako nema suočavanja s njima, proljeća ne će biti. Doći će i takav govor jednom na red, ali za to očito treba još malo – izumirati.
