Da je veliki pjesnik Dante Alighieri u zadnjem pjevanju »Raja« svoje »Božanstvene komedije« spomenuo »hrvatskoga hodočasnika koji s velikom pobožnošću gleda lik Krista u Veronikinu rupcu« mnogima je poznato, ali da je hrvatske hodočasnike zatekao 1300. godine tijekom prvoga jubileja u Katoličkoj Crkvi znat će tek rijetki. I sam se Dante u Rimu zatekao upravo te godine, koju je papa Bonifacije VIII. proglasio svetom godinom.
Uoči nacionalnoga hodočašća u Rim od 5. do 11. listopada na kojem će sudjelovati oko 6500 vjernika iz Hrvatske te Bosne i Hercegovine, zahvaljujući dr. Jadranki Neralić, znanstvenoj savjetnici Hrvatskoga instituta za povijest kojoj je područje interesa srednjovjekovna crkvena povijest u hrvatskim krajevima, doznali smo brojke o hrvatskim hodočasnicima u Rim tijekom jubilarnih godina. Zanimljivo je da je primjerice za Svetu 1450. godinu u Rim samo iz Trogira hodočastilo gotovo 200 vjernika, a među najmanje posjećenim jubilarnim godinama zasigurno je ona otprije 75 godina. Tada, nakon Drugoga svjetskoga rata, zasigurno zbog siromaštva, ali i komunističke represije, na jubilarnom hodočašću bila su samo 144 hrvatska hodočasnika – kako to pokazuju vatikanske brojke, ali i Bratovština sv. Jeronima u Rimu koja je osnovana upravo kako bi pomogla našim izbjeglicama odmah poslije rata.
Dr. Neralić rekla je da su osim dnevnika, putopisa stranih hodočasnika, vodiča za hodočasnike, zemljovida, planova i knjiga s popisima hodočasnika koji su zabilježeni u nekom svetištu ili hodočasničkom mjestu najvažniji izvor za proučavanje hodočašćenja u razvijenom i kasnom srednjem vijeku bile oporuke. »Običaj je srednjovjekovnoga društva da hodočasnik koji se odlučuje na odlazak u velika hodočasnička središta sastavi oporuku. Stoga je svaki hodočasnik, bio to muškarac ili žena, koji se uputio na put u Rim, ali i u druga velika hodočasnička središta poput Santiaga de Compostele, Loreta i Svete Zemlje, morao sastaviti oporuku zbog brojnih opasnosti koje su ga mogle snaći na kopnenim, ali i morskim rutama prije nego što bi stigao na cilj. Dakle, osobito nakon papinih proglašavanja jubilarne godine mnogi su dalmatinski hodočasnici prije puta u Rim sastavili svoje oporuke. A kako nam one otkrivaju, hodočasnici su bili i mladi i stari, siromašni i bogati, žene i muškarci, laici i klerici«, govori nam dr. Neralić.
Godine 1300., kada je papa Bonifacije VIII. proglasio prvi jubilej, njegov je poziv privukao tisuće hodočasnika iz svih europskih zemalja da posjete Rim, kako bi dobili obećane indulgencije, tj. oprost vremenitih kazna za grijehe. Papa Bonifacije VIII. odredio je da se jubilej slavi svakih stotinu godina, no taj razmak nikada nije održan. Već je sljedeći jubilej 1350. godine na zahtjev rimskoga puka proglasio papa Klement VI. Od 1425. jubilej se slavi svakih 25 godina, što je ozakonio 1450. godine papa Nikola V.
»Osobito nakon papinih proglašavanja jubilarne godine mnogi su dalmatinski hodočasnici prije puta u Rim sastavili svoje oporuke. A kako nam one otkrivaju, hodočasnici su bili i mladi i stari, siromašni i bogati, žene i muškarci«, kažedr. Neralić
Naša sugovornica dr. Neralić izdvaja podatke o oporukama za prvoga jubileja 1300. godine: »Te su godine zadarski bilježnici zabilježili ‘samo’ 10 oporuka, i to u mjesecima travnju i srpnju kada su i vremenske prilike bile povoljnije za polazak na put, pa se može pouzdano zaključiti da se na put u Rim moglo poći i sigurno se vratiti u Zadar za otprilike dva mjeseca. S druge strane dubrovački bilježnici 1300. godine nisu zabilježili povećan broj oporuka svojih sugrađana koji bi se uputili na hodočašće u Rim. Moguće je da za razliku od Zadra, vjerojatno zbog nedostatnih informacija, u Dubrovniku nisu bili potpuno svjesni vjerskoga značaja te papine inicijative. Međutim, Rim kao najpopularnije hodočasničko središte naveden je u Dubrovniku 1350. godine kada su zabilježene, i očuvane, čak 33 oporuke. Razlog te ‘privlačnosti’ jest očekivanje velikoga oprosta, koji je obećao papa Klement VI. Posebno je zanimljiv primjer gospođe Ane, supruge Junija de Lucarija, koja je ostavila deset dukata osobi koja će za spas njezine duše poći po ‘pardono grande de Roma’ – veliki oprost iz Rima.«
Da su Zadrani i kasnije odlazili na hodočašće u Rim potvrđuju izvori iz nešto kasnijega vremena. Kada je papa Bonifacije IX. proglasio Jubilarnu 1400. godinu, zadarski su bilježnici zabilježili 13 oporuka koje kao razlog za njezino sastavljanje navode hodočašće u Rim: od kojih je deset žena i tri muškarca iz Zadra otišlo na put ad limina beatorum apostolorum Petri et Pauli – pohod na pragove blaženih apostola Petra i Pavla.
Dr. Neralić prenosi dio detalja i o hodočašću u Rim bana Nikole Frankapana ujesen 1430. godine. »Prije polaska na put zamolbom se obratio općini grada Ancone kako bi za sebe i svoju pratnju od 700 do 800 vitezova i pješaka ishodio slobodan prolaz i jednu galiju za prijevoz preko mora. Priliku je ban iskoristio i za diplomatski susret s papom Martinom V., kojemu je iznio i neka stara pisma te za njih zatražio potvrdnice, a papa mu je podijelio novi grb«, kaže dr. Neralić.
Jubilarne 1475. godine u Rim je hodočastio i jedan od najistaknutijih velikaša Ugarsko-Hrvatskoga Kraljevstva – Nikola Iločki, slavonski i hrvatski ban, a od 1471. do 1477. godine i kralj Bosne, nakon što su je 1463. godine osvojili Osmanlije. »On se s velikom i bogatom kraljevskom pratnjom uputio u Rim, a njegov je susret s papom Sikstom IV. u ožujku 1475. osim u ispravama ovjekovječen i na fresci u velikoj dvorani rimskoga hospitala, bolnice Svetoga Duha na desnoj obali Tibera«, govori naša sugovornica.
Dr. Neralić kaže da su običaj i navika hodočašćenja u Rim tijekom jubilarnih godina bili vrlo omiljeni i u drugim istočnojadranskim komunama. Tako je neposredno nakon objavljene 1450. godine osam hodočasnika iz Raba posjetilo Rim, a još devet Rabljana u Rim je otišlo i sljedeće 1451. godine kako bi primili potpuni oprost, kako je propisao papa Nikola V. Nadalje, iz Šibenika je u Rim tijekom jubilarne 1450. godine osobno pošlo 10 osoba. Tako su osobno hodočastile u Rim šibenske građanke Jelena, kći Cvitana Golobradovića, i Vela, udovica Radoslava Bogavčića.
Međutim, iz 1450. godine osobito je zanimljiv slučaj Trogira, napominje dr. Neralić, jer je tada jedan bilježnik tijekom te godine u svojem notarskom sveščiću zabilježio gotovo 200 oporuka svojih sugrađana i stanovnika obližnjih naselja, od kojih je polovica žena.
»Treba imati na umu da Trogir tada nije imao više od 2000 stanovnika. Neke su oporuke prepisane i na pergameni kao samostalne isprave, poput one koja se i danas čuva u Arhivu trogirskoga kaptola od 28. travnja 1450. gospođe Frančice, udovice pokojnoga postolara Radoslava, sina Stjepana Chitaze, ali i sestre arhiđakona trogirske katedrale sv. Lovre Luke Ivanova Škobalića, koji je također kod istoga bilježnika istih dana sastavio svoju oporuku. Oni su ubrzo krenuli na svoje rimsko hodočašće te se do sredine srpnja vratili u Trogir. U njihovoj je pratnji bila i arhiđakonova sluškinja Radoslava, ali i jedan od najuglednijih zlatara Trogira prve polovice 15. stoljeća Toma Radoslavić. U Rimu su zasigurno poradili i na okupljanju pripadnika hrvatske zajednice već nastanjenih u Rimu i predložili da se, po ugledu na brojne druge nacionalne institucije, osnuje bratovština s hospicijem i crkvom za hrvatske hodočasnike.«
Zahvaljujući oporukama iz 15. stoljeća, može se zaključiti da je broj hrvatskih hodočasnika na jubileje u Rim rastao. »Te oporuke upućuju i na društvene promjene koje su se događale širom Europe. Dobrim dijelom zahvaljujući znatno liberalnijim kanonskim odredbama koje dolaze iz Rimske kurije, a koje provode lokalni biskupi i dopunjuju se kasnijim reformacijama, vjerska je pokretljivost omogućena svima! Nisu to više samo predstavnici komunalnih i društvenih elita«, kaže dr. Neralić.
