Iseljavanje se iz Hrvatske nije zaustavilo ni 2024. jer se iz zemlje iselilo čak 38 997 osoba, a doselila se 70 391 osoba. Osim iseljavanja, zabrinjava da je udio djece do 14 godina u stanovništvu pao ispod 14 posto, što je pokazatelj ne samo pada rođenih, nego upućuje i na to da se iseljeni hrvatski državljani ne vraćaju s djecom u znatnijem broju. U tri godine od popisa stanovništva izgubili smo 15 tisuća djece do 14 godina, što je više od polovice lanjske generacije učenika koji su polagali maturu. Koliko će škola biti zatvoreno zbog gubitka djece koji se ne zaustavlja posljednje desetljeće, koliko će ostati nepopunjenih mjesta na visokim učilištima – pita se Dijana Jurasić u Večernjem listu.
Pretpostavlja se da su među doseljenicima pretežno muški strani radnici i dio povratnika iz iseljeništva koji su se vratili u umirovljeničkoj dobi u Hrvatsku, a među iseljenicima pretežu mladi državljani. Da je drukčije, ne bi se bilježio pad broja djece, a porast starijih. Nisu optimistični ni privremeni podatci o broju rođenih jer je do kraja svibnja 2025. rođeno samo 12 665 djece, a lani, kada smo imali rekordno nizak broj rođenih u povijesti od 32 069, u istom razdoblju rođeno je 13 072 djece. Akademik i profesor Anđelko Akrap upozorava da se u idućem razdoblju mogu očekivati još nepovoljniji rezultati. Najviše zabrinjava pad djece do 14 godina te što nije zaustavljeno iseljavanje iz Hrvatske. Osim toga upitan je broj iseljenih koji se nisu odjavili iz Hrvatske. »Ovakvi podatci moraju zabrinuti cijelo društvo, ne samo one koji su na vlasti i one koji se bore za vlast. Ovo je alarmantna situacija jer se svi trebaju zapitati koliko će ubuduće biti još ukinutih škola i koliko će ostati praznih mjesta na fakultetima. Govoriti da će nam dolaziti strani studenti u znatnijem broju nije realno. Demografski problemi nisu samo problemi Ministarstva demografije, nego svih ministarstava i svih političkih stranaka koje se bore za vlast. Dok to naše stranke ne shvate, podatci će se i dalje srozavati i biti još gori. Praviti se da nemamo veliki problem neodgovornost je prema budućnosti ove zemlje«, smatra dr. Akrap.
Noć kada se plakalo
Treba što više obznanjivati vijesti, i to glasno, o tome gdje će završiti novorođenčad bez rodnoga lista, čije majke taje trudnoću, a očevi znaju. A sada su se baš u kratkom vremenu u godinu dana pojavila tri slučaja, pojašnjava u Večernjaku Vlatka Kalinić. Prije godinu dana ostavljeno dijete spasila su dva dječaka, našla su ga u kanti za smeće. Nakon toga ostavljeno je dijete u »prozoru života« na krevetiću časnih sestara. Mala djevojčica spavala je u naručju časne sestre koja ju je primila pažnjom i nježnošću kakva se ne može naučiti. Bilo je suza te noći. Plakale su i časne, policija, hitna služba, i socijalna radnica. Plakali su jer su znali: majka koja je ostavila dijete u najmračnijem očaju bila je dovoljno lucidna da napravi jedino što se računa. Da sačuva život. »Tko zna gdje bi ta djevojčica sada bila da nije bilo aktivistkinja Ženske mreže. Dobro čitate. Jer da Ženska mreža nije reagirala u veljači s radikalnim priopćenjem o opasnostima ‘prozora života’ i zahtijevala zabranu, njegovo bi otvaranje prošlo ispod radara. Mediji, naime, ne reagiraju na mala djela milosrđa, ali vole dobar ideološki rat«, smatra novinarka Kalinić, ističući da spašeni život donekle dugujemo i feministkinjama koje su glasno vikale da prozor mora pasti. »Ironijom sudbine upravo su one, ne znajući, otvorile oči majci da on postoji. To ne znači da je ‘prozor života’ potaknuo napuštanje djeteta kako to zagovornici pečaćenja samostanskog zida pokušavaju servirati. Vjerojatno ne bi s istom strašću tvrdili da postojanje vatrogasnog izlaza potiče ljude da zapale zgradu ili da postojanje hitne pomoći povećava broj prometnih nesreća, iako je logika tu ista. Stvarnost ionako često nije logična. Onaj tko ne može, ne želi ili ne vidi kako zadržati dijete traži izlaz, a ne logiku.«
Tada se ne razmišlja o formularima
Novinarka Kalinić još je napisala: »Na izmaku snaga u tri ujutro, kad je mlijeko došlo, a podrška nije, unutarnji krik nemoći nadglasa razum. Opasna je ta tišina, kad nemaš komu dati bebu i reći: ‘Uzmi ti, strah me da ne napravim nešto krivo.’ Tad se ne razmišlja o centrima za socijalnu skrb, formularima i evaluacijama sposobnosti. Razmišlja se kako preživjeti ili barem kako dijete ne povući za sobom u bezdan. Malo žena koje su rodile mogu reći da su im potpuno strani ti trenutci. Većina srećom ne dođe dovoljno blizu ruba da ostave dijete, ali baš svakoj treba netko tko će joj reći: ‘Bit će dobro.’ Taj ‘bit će dobro’ već desetljećima svojim djelima govori udruga Betlehem. Njihove su štićenice trudnice i majke čije životne priče lede krv u žilama. Ponižene, zlostavljane, izdane i napuštene, nakon svega što su prošle ipak žele svom djetetu i cijelom svijetu dokazati da ljubav ipak postoji.«
A da tužne stvari idu i dalje u kratko vrijeme ubrzo se doznalo preko vijesti da se radnica Filipinka sama porodila, a zatim dijete ostavila na ulici u košari. Što je toj ženi, koja je potom završila prvo na psihijatriji, a onda u pritvoru, prolazilo glavom teško je i zamisliti. Jasno je da dijete nije ostavila laka srca, jer da jest, ne bi se tri puta vraćala provjeriti kako je. Ponašanje rodilje nakon poroda govori da se u njoj zbivala teška drama, a u toj se drami bojala povjeriti sustavu, napisala je u Večernjem listu Iva Boban Valečić.
