Vijesti o sve žešćim sukobima u različitim dijelovima svijeta izazivaju zebnju. Zabrinutost zbog sadašnjih kriznih žarišta miješa se s bojaznima da će izbiti nova. Mnogi se danas pitaju stoji li svijet na rubu novoga svjetskoga rata, strah se smjenjuje s užasom nad sudbinom žrtava. No zločini i čak masovno nasilje bujaju i izvan poznatih kriznih žarišta. Štoviše, najveći broj žrtava i nije u područjima najvećih oružanih sukoba, nego je raspoređen po cijelom svijetu. Oni najčešće i nisu sudionici sukoba, nego samo žrtve, a žrtve su jer su kršćani.
Prema navodima humanitarne organizacije Open Doors, 2024. godine u svijetu je 380 milijuna kršćana bilo izloženo progonu i diskriminaciji. Nasilje se očituje na različite načine, ono ne obuhvaća samo fizičku ugrozu, nego i različite oblike tlačenja, no i broj ubijenih i prognanih kršćana u svijetu zvoni za uzbunu. Zvuk toga zvona međutim slabo se čuje u buci teških ratova u kriznim žarištima. Kršćani su žrtve pokolja, progona, otmica, uhićenja, ometanja bogoslužja, vandalizma i spolnoga zlostavljanja.
U spomenutom razdoblju od godinu dana u svijetu je ubijeno 4474 kršćana samo zato što su kršćani, navodi Open Doors, uz istodobnu napomenu da je riječ o provjerenim podatcima, ali je stvarni broj žrtava mnogo veći.
Neslavan popis zemalja u kojima se najviše progone kršćani predvodi Sjeverna Koreja, najveći porast nasilja nad kršćanima bilježi se u Kirgistanu, a teško nasilje nastavlja se u podsaharskoj Africi, gdje je prognano 16 milijuna kršćana. Posebno dramatične vijesti stižu iz Nigerije, gdje su kršćani gotovo nezaštićeni od napada islamista, koji redovito upadaju u kršćanska sela i iza sebe ostavljaju desetke, čak i stotine mrtvih, spaljene kuće i crkve.
U Nigeriji, jednoj od najvećih i najdinamičnijih zemalja na svijetu, razvitak ide ukorak s razaranjem, a živa vjera na udaru je vjerskoga fanatizma. Mjesna Crkva, jedna od najmlađih na svijetu, sve više jača iako trpi nezamislive žrtve.
Tiha patnja nigerijskih kršćana nema ništa zajedničkoga s romantičnom metaforom poznatom u zapadnom svijetu. Ona je stvarna tragedija izazvana zločinom, ali se o njoj slabo govori.
Nigerija je zemlja superlativa. S oko 230 milijuna stanovnika najmnogoljudnija je afrička država i šesta na svijetu. Njezino stanovništvo raste velikom brzinom, udvostručilo se u tridesetak godina. Bivši glavni grad Lagos ima 16 milijuna stanovnika i drugi je po veličini u Africi, nakon kongoanske Kinshase.
U Nigeriji živi više od 250 etničkih skupina, govori se 514 različitih jezika i narječja, a svi stanovnici zemlje mogu se sporazumjeti samo na engleskom, koji je službeni jezik. Većina Nigerijaca muslimani su ili kršćani, s podjednakim udjelom u ukupnom pučanstvu, a manji broj čine pripadnici domorodačkih religija. Od ukupnoga broja kršćana 74 posto su protestanti, 25 posto katolici, a jedan posto njih pripada manjim kršćanskim zajednicama.
Nekadašnja granica svijeta
Nigerija je 2014. prestigla Južnu Afriku na mjestu najvećega afričkoga gospodarstva i nalazi se u daljnjem usponu, iako je posljednjih godina pogođena visokom inflacijom. Dinamiku gospodarskoga i socijalnoga razvitka određuju prirodna bogatstva, poglavito nafta, ali i činjenica da gospodarski rast ne prate programi socijalnoga razvitka. Procjenjuje se da je 75 do čak 92 posto zaposlenih Nigerijaca bez stalne plaće, a crpljenje prirodnih bogatstava dovelo je do velikoga onečišćenja okoliša i pogodovalo rastu bezakonja.
Nigerija je relativno mlada država, neovisnost je stekla 1960., a razvila se na području Beninskoga zaljeva, gdje je nekoć cvjetala trgovina robljem, i slijeva rijeka Niger i Benue. Ime je dobila po rijeci Nigeru, a do kolonijalnoga doba to je područje bilo južna granica poznatoga svijeta.
Obalu današnje Nigerije otkrio je 1472. portugalski pomorac Ruy de Sequeira u potrazi za novim trgovačkim putovima, a ubrzo se ondje razvila trgovina robljem. U 18. stoljeću roblje je bilo razlog brojnih ratova plemena na tom području i ključni izvor njihovih prihoda. Tri četvrtine robova odvedenih u Ameriku bile su iz toga područja, a neka su plemena svoje robove prodavala Arapima.
Od ropstva do nafte
Nigerija je poprište i jednoga od prvih poznatih džihada i područje jednoga od poznatijih kalifata u Africi. Usman dan Fodio, pripadnik plemena Fulani i potomak pridošlica iz Senegala, porobio je mjesna plemena i osnovao kalifat. Nekoliko godina kasnije, 1807., Velika Britanija zabranila je trgovinu robljem, što je pokušala provesti i u Beninskom i širem Gvinejskom zaljevu. Slijedila su desetljeća kaotičnih odnosa, u kojima su važnu ulogu imale razmirice među lokalnim plemenima, teško prohodan teren u delti Nigera i tropske bolesti. Pod zaštitom Britanaca, koji su ondje nastojali osigurati trgovačka čvorišta, na obali su se naseljavali i oslobođeni robovi iz Brazila.
Kolonijalne su se sile na konferenciji u Berlinu 1885. dogovorile o podjeli interesnih područja u Africi, a Velika Britanija dobila je zeleno svjetlo za uspostavu svoje vlasti u današnjoj Nigeriji. Usporedo s uspostavom struktura britanske vlasti širilo se i djelovanje misionara, uglavnom protestanata i anglikanaca, koji su udarili temelje školstvu i socijalnomu sustavu. Velika Britanija razvila je u Nigeriji i gospodarske strukture, izgradila željezničku mrežu i modernu upravu. No najveće nigerijsko prirodno blago, nafta, otkriveno je istom na izdisaju britanske kolonijalne vlasti, krajem pedesetih.
Nezaboravna Bijafra
Od 1967. do 1970. u Nigeriji je bjesnio rat, koji se mnogima urezao u pamćenje kao rat u Bijafri. Povod ratu bila su nastojanja za neovisnošću Bijafre, južnoga dijela Nigerije, u kojem su većinski pripadnici kršćanskoga plemena Igbo više težili demokraciji, za razliku od sjevernih, muslimanskih dijelova zemlje s autokratskim tendencijama. Rat je izazvao veliku humanitarnu katastrofu. Nigerijske središnje vlasti suočene su s optužbama da su namjernim izazivanjem gladi počinile genocid. Prema nekim procjenama od gladi je umrlo oko dva milijuna ljudi, uglavnom djece, a u borbama je poginulo oko 750 000 ljudi, ponajviše pripadnika plemena Igbo.
Nigerija u međuvremenu nije samo izvoznik nafte, nego i najveće afričko financijsko tehnološko središte. Međutim, tehnološki razvoj brži je od razvoja odgovarajućih društvenih struktura. Unatoč tomu što zemlja prednjači u tehnologiji i bogata je naftom, Međunarodni monetarni fond procjenjuje da trećina njezinih stanovnika živi ispod granice krajnjega siromaštva i raspolaže dnevno s manje od 2,15 američkih dolara. Doduše, ta procjena potječe iz 2017. godine, no pogoršanje gospodarskih okvira i rast inflacije pokazuju da stanje ni danas nije bolje. S druge strane očito postoje teškoće u utvrđivanju gospodarskih i socijalnih pokazatelja jer nasuprot navedenim podatcima o siromaštvu, statistika pokazuje da oko 90 posto Nigerijaca posjeduje mobilni telefon. Zanimljiva je i informacija da 94 posto kućanstava u Nigeriji posjeduje priključak na mrežu opskrbe strujom, ali ih samo 57 posto ima brojilo.
Bogatstvo naftom, »crnim zlatom«, u Nigeriji ima i svoju doista tamnu stranu. Vrlo je raširena pojava ilegalnih priključaka na naftovode, a brojne su i ilegalne rafinerije, što izaziva velika zagađenja okoliša i česte nesreće s brojnim žrtvama. Procjenjuje se da deset posto nigerijske nafte nestaje u ilegalnim kanalima.
Geslo koje čeka ispunjenje
Gledano prema vjerskoj pripadnosti, Nigerija je podijeljena na većinski islamski sjever i većinski kršćanski jug. Među stotinama etničkih skupina u Nigeriji najbrojnija su muslimanska plemena Hausa i Fulbe (Hausa i Fulani) na sjeveru i kršćanska plemena Yoruba i Igbo na jugu zemlje.
Nigerija, punim nazivom Savezna Republika Nigerija, federalna je država, sastavljena od 36 federalnih jedinica i glavnoga grada Abuje, organizirana po modelu Sjedinjenih Američkih Država. Geslo države, »Jedinstvo i vjera, mir i napredak«, ne odražava u potpunosti prilike u Nigeriji. Štoviše u stvarnosti su vidljive razlike u samom pristupu vrijednostima koje su u njemu sadržane. Nigerija nastoji na državnoj razini postići ravnotežu u tijelima vlasti između muslimana i kršćana, no napetosti ne popuštaju.
Razjedinjeni muslimani
Prije dvadesetak godina dvanaest sjevernih saveznih država uvelo je šerijatsko pravo, koje praktički obespravljuje sve ostale vjerske zajednice osim muslimana. Osim toga vlasti tih država sustavno priječe razvoj modernih društvenih struktura, među ostalim i ograničenjem obrazovanja. Jedan od rezultata toga je i velika razina nepismenosti.
Među nigerijskim muslimanima osjeća se velik utjecaj Irana, a u posljednjih desetljeće i pol islamistička teroristička skupina Boko Haram sijala je strah i trepet ponajviše na sjeveroistoku zemlje. Muslimani u Nigeriji razjedinjeni su, među njima često izbijaju sukobi, ali islamističke skupine ističu se nasiljem u prvom redu protiv kršćana.
Zločini nad kršćanima
Posljednjih tjedana stizale su vijesti o pokoljima kršćana u Nigeriji, ali su ih zasjenile informacije s tradicionalnih ratnih poprišta. U nigerijskoj saveznoj državi Benue, u središtu zemlje, naoružani islamisti upali su sredinom lipnja u kršćansko selo i pobili 200-tinjak ljudi. Župnik u Yelevati, otac Ukuma Jonathan Angbianbee, izvijestio je da su posvuda u selu bili razbacani leševi. Pretpostavlja se da su počinitelji pripadnici muslimanskoga plemena Fulani. Lokalne snage sigurnosti nisu uspjele spriječiti napad, ali su zaustavile napadače u namjeri da upadnu u crkvu u koju su se sklonile stotine ljudi.
Zaklada papinskoga prava »Crkva u nevolji« upozorava da najnoviji val napada na kršćanska sela traje već nekoliko tjedana, u području u kojem je u bijegu više od 6000 ljudi. Napad je spomenuo i papa Lav XIV. govoreći o »užasnom pokolju«. Koliko je stanje dramatično svjedoči izjava predstavnika Caritasa u dijecezi Makurdi Remigiusa Ihyule, koji je izjavio: »Nismo potpuno šokirani, ovdje se svakodnevno ubijaju ljudi.«
Iskorjenjivanje kršćanskih zajednica
Nije šokiran gotovo nitko, osim neposrednih svjedoka. Jedna od rijetkih reakcija na posljednji pokolj u Nigeriji stigla je od zastupnice u Europskom parlamentu Željane Zovko, koja je pozvala na hitnu i odlučnu reakciju Europske unije u zaštiti progonjenih kršćana u toj zemlji. »Riječ je o najtežem masakru u novije vrijeme, dijelu šire organizirane militantne kampanje usmjerene na nasilno iskorjenjivanje kršćanskih zajednica iz njihovih domova. Sloboda vjere diljem svijeta plaća se krvlju, a kršćani u Nigeriji najprogonjenija su vjerska skupina«, upozorila je. Navela je i podatak da je od 2009. godine u Nigeriji ubijeno više od 52 000 kršćana, a uništeno je više od 18 000 crkava i 2000 kršćanskih škola. Nakon sličnoga masakra nekoliko tjedana ranije župnik župe svetoga Patrika Humphrey Boyo izjavio je: »Riječ je o vjerskom ratu, koji cilja na uništenje kršćanstva.«
Broj kršćana raste »astronomskom brzinom«
Mjesna Crkva u Nigeriji među najmlađima je na svijetu, crkvene strukture razvile su se tek u 20. stoljeću. Prema izvješću s. Christete Hess, njemačke redovnice koja djeluje u Nigeriji, prvi misionari stigli su na to područje s Portugalcima u 15. stoljeću, ali je njihovo djelovanje bilo ograničeno na vladarske obitelji. Oko 1800. osnovana je katolička misija u Lagosu, sada najvećem gradu i nekadašnjoj prijestolnici Nigerije, a redovnice su ondje nazočne od druge polovice 19. stoljeća. Nestabilne političke prilike i općenito nepovoljne okolnosti gotovo su ugušile kršćanstvo u tom području, sve do 20. stoljeća. U Yorubi su 1929. zaređena trojica svećenika domorodaca, što je značilo početak rasta mjesne Crkve. Proteklih je godina nekoliko nigerijskih dijeceza obilježilo stotu obljetnicu postojanja, a Nigerijska biskupska konferencija osnovana je 1958. Danas okuplja 52 članova u devet crkvenih pokrajina. U Nigeriji u međuvremenu djeluje i 56 ženskih i 30 muških katoličkih redova.
Premda su izloženi teškim progonima, broj kršćana u Nigeriji raste »astronomskom brzinom«, kako je rekao biskup Habila Daboh iz Zarije u saveznoj državi Kaduni. Izvor njihovih patnja nije samo islamizam, nego i opći kriminal i plemenski sukobi. Uistinu, uvođenje šerijatskoga prava u pojedinim dijelovima Nigerije znatno je otežalo život kršćana. To je jedan od razloga što kršćani na sjeveru Nigerije obrazovanje smatraju »ključem slobode«, kako je to nedavno rekao biskup Daboh.
Mari li tko?
Nigerija je, unatoč svojim prirodnim bogatstvima, danas ponovno poprište velike tragedije. Tradicionalne razlike u zemlji pojačane su lošim gospodarenjem, uništenjem okoliša i napetostima oko upotrebe tla. Napadači na sjeveru zemlje, islamisti, uglavnom su pastiri koji se s kršćanima, ratarima, sukobe oko zemljišta. No napetosti se rješavaju na najgori mogući način, pokoljima, koji se najčešće događaju uz uzvike: »Allahu ekber!« S druge strane glas nigerijskih kršćana nekako se ne čuje. Svijet je toliko zaokupljen kriznim žarištima da za tragediju u Nigeriji nitko pravo ne mari. Zato Nigerijcima zasad ništa i ne preostaje nego samo tiha patnja.
PARADOKSI Isusovi svećenici
