Dan je najvećega slavlja u liturgijskoj godini. »Uskrsnu Isus doista, u ranu zoru uskrsnu« ori se crkvama na dan »najvećega životnoga osiguranja« koje si možemo priuštiti zbog Isusove muke i uskrsnuća – osiguranja vječnoga života.
Još je u povijesti datiranje Isusova uskrsnuća – kako bi se taj događaj mogao proslaviti – izazivalo »muku«. Kršćani su bili različitoga mišljenja te je jedno vrijeme bilo i nejasno kada se treba slaviti Uskrs, sve dok objašnjenje nije dano na Koncilu u Niceji 325. godine. Od tada pa sve do danas razvilo se mnogo običaja i različitih načina slavljenja najvećega blagdana u različitim krajevima Hrvatske i svijeta. Tako su kršćani, mogli bismo reći, bez obzira na povijesne podjele koje su kasnije uslijedile, uvijek zapravo ostali ujedinjeni u različitosti – i to od tih davnih vremena pa sve do danas. Kako god gledali, jedno je neprijeporno: Isus nam je dao početni i najveći – nezamjenjivi – poticaj, a iz godine u godinu Crkva nas potiče na njegovanje novih praktičnih vrjednota u duhu Uskrsa. U korizmenom vremenu pripreme za ovaj blagdan svaka je nedjelja nosila svoje posebno ime, svaka je imala svoje posebno značenje. Ta će se tradicija nastaviti i u novom liturgijskom razdoblju – uskrsnom vremenu – sve do Pedesetnice, to jest do blagdana Duhova. Isus je svojom smrću pobijedio smrt samu i darovao nam vječni život, što je u odnosu na druga vjerovanja doista jedinstveno jer svako od njih ima svoje viđenje zagrobnoga života. Za neke je prijelaz iz života u smrt prelazak u vječni život, slično našoj vjeri, a kod nekih se smrću prelazi u novi oblik života, po čemu se razlikuju od našega katoličkoga vjerovanja. Mi katolički vjernici držimo da nas je Isus svojom mukom, smrću i uskrsnućem otkupio, da nam je darovao vječni život i da nas čeka u kraljevstvu Božjem. U tom duhu nakon mise i blagdanskoga ručka uživajte u uskrsnom broju rubrike Mladi mladima i tom neprocjenjivom daru što nam ga je nebeski Otac darovao žrtvujući svoga Sina da bismo svi mi postali »miljenici njegovi«.
Kao što sama riječ kaže, kršćanska je Pedesetnica razdoblje od 50 dana nakon Uskrsa u kojem se slavi vazmeno otajstvo.
U danima Pedesetnice slavimo naše spasenje: starozavjetnu najavu, utjelovljenje, javni život, muku, smrt, uskrsnuće, uzašašće i proslavu Kristovu. Zadnji dan Pedesetnice uvijek pada nedjeljom i nikada se ne slavi svečanije od ostalih nedjelja. Prema portalu »Vjera i djela« svi dani Pedesetnice jednako su vrijedni, a kroz čitavo vrijeme nije se smjelo klečati i nije bilo dopušteno postiti. Bazilije Veliki u spisu »Traktat o Duhu Svetom« kaže da nas čitava Pedesetnica podsjeća na uskrsnuće koje nas očekuje na drugom svijetu. »Ovaj dan, jedan i prvi, umnožen sedam puta sedam ispunjava sedam tjedana svete pedesetnice.« Ona završava istoga dana kojega je i započela, u nedjelju, koji se »razvija pedeset puta u rasponu istih dana«. »Doista, crkveni nam zakoni kroz Pedesetnicu nalažu uspravan stav kod moljenja.«
Tertulijan i Irenej Lionski naglašavaju da 50 dana nakon Uskrsa treba provesti u velikoj radosti, a ti su dani po dostojanstvu izjednačeni nedjelji. Portal »Vjera i djela« naglašava da obnovljena liturgija (Opća načela o liturgijskoj godini i o kalendaru, br. 22) vraća na ovo staro načelo: »Pedeset dana, od nedjelje Uskrsa do nedjelje Pedesetnice, slavi se u radosti i klicanju kao jedan blagdan, dapače kao ‘velika nedjelja’. Tek u IV. stoljeću Pedesetnica postaje spomen silaska Duha Svetoga. Na Zapadu, u isto vrijeme, Duhovi se slave kao vrsta drugog Uskrsa.« Toga su se dana krstili oni koji se nisu krstili za vrijeme vazmenoga bdjenja. Osim toga, Pedesetnica se slavi i kao blagdan rođenja Crkve. Tako se proslavlja zbog toga što su apostoli puni Duha Svetoga mogli razumjeti sve narode i jezike. Također, tada su se mnogi krstili i primili Duha Svetoga.
Da je Uskrs najveći kršćanski blagdan znaju i oni koji su o vjeri slušali samo od drugih. Dan kada Isusa više nije bilo u grobu i dan njegova uskrsnuća u liturgijskom je smislu završetak Vazmenoga trodnevlja. Ljubav nam je osigurala pobjedu nad smrću i nadu u vječni život, a za Uskrs se u davnoj povijesti nije mogao odrediti datum pa su se vjernici u raspravi pitali kada slaviti dan Gospodinova uskrsnuća?
U tom se kontekstu spominjala i sličnost sa židovskom Pashom, ali se mora voditi računa o sasvim drugom kontekstu: Isus je Jaganjac žrtvovan na križu koji je svojom smrću oslobodio čovječanstvo, a Pasha je sjećanje na čudesno oslobađanje Izraelaca iz egipatskoga ropstva. Tako su najvjerojatnije i prve proslave Pashe te Uskrsa bile slavljene na isti dan, tj. četrnaestoga nisana, odnosno četrnaestoga dana prvoga proljetnoga mjeseca koji odgovara našem ožujku odnosno travnju. No za nas vjernike jedno je sigurno: Isus je uskrsnuo u nedjelju pa se tako, osim samoga naglaska na nedjelju kao dan Gospodnji, u nekim dijelovima Crkve Uskrs počeo slaviti u nedjelju kako bi se izbjeglo poistovjećivanje s Pashom. Naime, neki su u Crkvi još uvijek slavili Uskrs na dan Pashe, a drugi su poštivali pravilo nedjelje. O tim je pitanjima raspravljeno 325. godine na prvom ekumenskom saboru u Niceji na kojem je odlučeno da se godišnja proslava Uskrsa slavi nedjeljom koja slijedi nakon dana prvoga proljetnoga punoga mjeseca. I to je odredba koje se držimo i koja traje sve do danas. Tako se Uskrs slavi u rasponu od pet tjedana, tj. od 22. ožujka do 24. travnja.
Kršćanstvo je vjekovna vrijednost i tradicija na našim prostorima. U skladu s tim u hrvatskim su se krajevima tijekom vremena oblikovali različiti načini slavljenja kršćanskih svetkovina. Slavljenje Uskrsa kao najvećega i najvažnijega kršćanskoga blagdana u nas se razlikuje ne samo od kraja do kraja, nego i od obitelji do obitelji.
Bez obzira na to što se Uskrs pokušava na sve moguće načine komercijalizirati, ova je kršćanska svetkovina na različite načine ostala važan dio obiteljskih običaja. Tako se u nekim krajevima dan prije Cvjetnice bralo cvijeće koje se stavljalo u lavor s vodom kojom bi se sutradan ujutro ukućani umivali. Negdje se pak umivanje cvijećem uobičajilo na Veliku subotu. Na Cvjetnicu je znakovito posvećivanje grančica koje su se u nekim kućanstvima čuvale na posebnim mjestima, a ponegdje čak i zadjevene ispod krova kuća. U krajevima Valpovštine, piše Glas Slavonije, specifičan je običaj da se već u subotnje poslijepodne počinje slaviti blagdan Uskrsa. Kuhana šunka, pisanice, mladi luk i kolači donose se u crkve na blagoslov. Nakon povratka kući prije blagovanja obvezna je molitva. Večer (oko 21 sat) predviđena je za slavljenje uskrsnuća – blagdanski obred paljenja vatre na kojoj su se palile svijeće koje su se potom nosile u domove.
Slično prethodnom, u sjeverozapadnim je krajevima Hrvatske na Veliku subotu ili na Uskrs prisutan običaj paljenja uskrsnih krijesova, tzv. vuzmenki. Muškarci bi nakon blagoslova nosili vatru svojim kućama, a prisutnost svete vatre u domu trebala je simbolizirati prisutnost Boga u kućanstvu.
Na otoku Hvaru zanimljiva je pučka pobožnost »Za križen«. Otokom prolazi šest procesija koje kreću iz mjesne crkve na Veliki četvrtak u 22 sata, a vraćaju se na Veliki petak u jutarnjim satima. Ta pobožnost ima veliko značenje za čitavo stanovništvo Hvara, ali i za Hrvatsku, piše na blogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice.
Zanimljive su i pisanice. Osim što simboliziraju život, one su tradicionalan dar. U njihovim se dekoracijama mogu pronaći religiozni motivi i čestitke, kao i ljubavni simboli zbog kojih su ih darovali zaljubljeni. Dubrovački je kraj po tome vrlo poseban jer su se ondje izrađivala »pengana jaja« – jaja ukrašena umijećem iscrtavanja voskom.
Uskrs kao najveća kršćanska svetkovina u cijelom svijetu nije samo »slavlje i veselje«, nego mora biti i najveći poticaj za mlade vjernike. Svake godine u ovom razdoblju kroz obrede Velikoga tjedna sudjelujemo na misama i obredima i slušamo o Isusovoj muci i otkupljenju naših grijeha, a upravo iz te riječi trebamo izvući i neke praktične vrijednosti kao mladi ljudi i po njima živjeti. Sveto pismo nepresušan je izvor vrijednosti i savjeta koji su dostupni svakomu tko na njih želi obratiti pozornost. Uskrs je kroz povijest sve do danas bio i ostao poticaj za organiziranje mnogih pučkih pobožnosti, različitih i brojnih događaja, za ostvarivanje raznolikih umjetničkih djela, a kao posebno slavlje ušao je u sve pore kulture i društva u kojem živimo. Upirući pogled u Krista uskrsloga, Crkva kroz duga stoljeća potiče i mlade na okupljanje i zajedništvo, na slavljenje vjere u najljepšim mogućim oblicima, a uz uskrsne je blagdane i svagdane posebno vidljiv i trud mladih vjernika.
Tako se još od 1979. godine u Hrvatskoj redovito održava »Uskrs fest«, festival duhovne glazbe na kojem nastupaju brojni mladi i izvode izvanliturgijske pjesme različitih žanrova kojima je cilj isti – slaviti Gospodina. Upravo takav primjer organiziranoga djelovanja mladih vjernika srž je svih učenja i savjeta iz Svetoga pisma, propovijedi i poticaja Crkve jer jasno kaže da smo mi oni koji trebamo djelovati i ići naprijed jer – kaže nam i narodna mudrost – »na nama mladima svijet ostaje«. Iako se često potpuno pogrješno percipira da je čvrsta i nepokolebljiva vjera nešto nazadno i primitivno, upravo u ovim kriznim vremenima ne smijemo posustati. Nikada nije bilo bolje vrijeme za djelovanje – mogućnosti koje su svima na raspolaganju beskrajne su, potrebno je samo kročiti i uz prijatelje nastaviti u pravom smjeru. Isto nam govori i papa Franjo koji je u svojoj poruci u povodu proslave Svjetskoga dana mladih naglasio da se ne skrivamo iza ekrana, nego da iziđemo iz svojih zatvorenosti i strahova. A ima li boljega poticaja na činjenje još više dobra od izravno usmjerenih riječi potpore i ljubavi?
Običaji vezani uz dočekivanje i slavljenje Uskrsa razlikuju se kako u različitim krajevima Hrvatske tako i diljem svijeta. Već se stoljećima za Uskrs sudjeluje u procesijama, odlazi na misu te okuplja oko obiteljskoga stola, gdje se blaguju najfinija jela. Neki od uskrsnih običaja već su nam dobro poznati, a uz šarene pisanice sve je više dekorativnih zečića i pilića, na što nerijetko ne izostaju i prigovori. Ipak, valja reći da najveći kršćanski blagdan obiluje i mnogim drugim lijepim, zanimljivim i drugačijim običajima.
Mnogima nije poznato da je bojenje pisanica jedan od starijih običaja koji datira još iz pretkršćanskih vremena kad se jaje smatralo simbolom novoga života koji se rađa u proljeće. Tako se taj običaj počeo vezati uz Uskrs i ponovno rođenoga Krista. Danas je taj običaj prisutan diljem svijeta, no Amerikanci zasigurno prednjače jer se tamo organizira »lov«, to jest potraga za pisanicama koje roditelji sakriju, a djeca traže. Taj običaj proširio se i na Hrvatsku. U Francuskoj, nakon što se ponovno čuju crkvena zvona (koja su umuknula na Veliki četvrtak), djeca stoje u krugu i na ispadanje u zrak bacaju i hvataju svoje pisanice, prenosi Narodni.net. U švicarskom Bernu pak vlada još jedan običaj vezan u pisanice nazvan »Eiertutsch« kada se ljudi svih generacija skupljaju na starom gradskom trgu i njima međusobno gađaju. Osim pisanica, još su jedan uskrsni običaj razni specijaliteti. Tako se u Italiji tradicionalno jede uskrsna torta – »Torta di Pasqueta«, slani kolač s kuhanim jajima i špinatom, a u Švicarskoj ljudi uz čestitanje poklanjaju kolač sa sušenim voćem (»Paloma di Pasqua«). U Bugarskoj i Rumunjskoj na Veliku se subotu brašno, sol, kvasac i pisanice stavljaju na prozore, a na Uskrsni ponedjeljak se zamijesi kruh i blaguje. Norvežani i Danci na Veliku subotu u džepovima nose komadiće beskvasnoga kruha umotane u bijelo platno da bi ga pojeli u ponoć. Irska se može pohvaliti neobičnom uskrsnom tradicijom zakopavanja haringa (glavno jelo u doba korizme i posta), čime se označava kraj posta i početak uživanja u mesu. Još je neobičnih običaja diljem svijeta. Tako u Australiji zaručnici na Uskrs odlaze na obližnji potok ili rijeku kako bi zagrabili tekuću vodu i sačuvali je do dana vjenčanja kada će se njome međusobno poškropiti za sreću u braku. Grci na Veliku subotu, kao izraz ljutnje zbog Judine izdaje, bacaju posuđe kroz prozor. Mogli bismo reći da je »najozbiljniji« Meksiko gdje se ne mogu pronaći pisanice, pilići ni zečevi jer ne žele dopustiti da strani običaji zasjene njihove tradicionalne, a cijela je nacija na praznicima tijekom čitavoga Velikoga tjedna.
Kao što vidimo, običaji se razlikuju diljem svijeta. Svaka zemlja pridonosi toj raznolikosti poštivanjem svoje povijesti i običaja. Iako su bitni, običaji nisu temelj ovoga blagdana. Moramo imati na umu da su oni samo načini pomoću kojih se prisjećamo pravoga značenja Uskrsa. A to je Isus Krist koji je dao svoj život kako bi nama donio mir, a svojim nam uskrsnućem ulio nadu i darovao nam bolji novi život.
Svaki život jednom završi, barem kada je riječ o ovozemaljskom životu. Ali završetak zemaljskoga života nije kraj, nije tuga ni oproštaj, nego je to poziv u novi, vječni život. Smrt tijela samo označava početak nečega drugačijega, boljega, sretnijega i svetijega. Opraštamo se od svoga tijela koje je privremeno, koje je od praha nastalo i koje će se u prah pretvoriti. Ali naša duša živi dalje, oslobođena od tijela. Tako vjerujemo mi kršćani i u tome je naša nada.
Ipak, druge religije imaju različit pogled na smrt. Prema islamu i šestoj istini: »I vjerujem da sve što se događa biva Alahovom voljom i određenjem«, ljudi vjeruju da je sve što se događa Alahova volja i da nitko drugi ne može to promijeniti. To se odnosi i na smrt. Prema islamu svijet se dijeli na dva dijela – dunjaluk i ahiret. Dunjaluk je vidljivi, a ahiret nevidljivi svijet koji slijedi nakon dunjaluka. U taj svijet čovjek se vraća nakon smrti i taj život nakon smrti smatra se pravim životom, njemu se teži i on je konačan cilj.
Za hinduizam je pak specifična vjera u nizove utjelovljenja, odnosno u reinkarnaciju. Vjeruju da se čovjek nakon smrti mora vratiti na svijet, on je uvijek iznova utjelovljen. Samo se čovjek koji je jako moralan i tako živi cijeli život ne mora ponovno roditi, nego se nakon smrti sjedini s Brahmom, što je i cilj svakoga čovjeka. Reinkarnacijom, odnosno ponovnim rađanjem nakon smrti čovjek dobije novu priliku da bude savršen i kada napokon to postigne nakon ponovne se smrti izjednači s božanstvom.
Slično kao i hinduisti, i budisti vjeruju u ponovno rođenje. Oni život poistovjećuju s patnjom, jer čim započnu novi život, znači da će opet umrijeti. Taj se ciklus ponavlja sve dok čovjek ne bude oslobođen od žudnja tijela i svega što ga veže za prošle živote. Tada se postiže nirvana, odnosno stanje mira.
Kršćani pak svima nude svoj pogled na smrt, na prelazak u vječni život, u duhu novozavjetne poruke kojom se svi dičimo: »Znam komu sam povjerovao!«
Priredili: M. Erceg, L. Glasnović, F. Hrnčić, M. Labaš, N. Lednicki i Z. Medak
