Braća i sestre poseban su dar u našim životima. Svatko kroz svoj život prolazi sam, ali na putu uvijek je lakše u dvoje. Kada nam je teško, kada imamo osjećaj da smo sami, gotovo nas nitko ne razumije kao naša obitelj, posebno braća i sestre s kojima zajedno odrastamo i učimo razumjeti svijet oko sebe. Njima se povjeravamo kada nam je teško, s njima dijelimo radosti i iskustva, živimo vrijednosti i tradicije, rastemo i odrastamo. Važnost njihove uloge očituje se i u osjećaju obitelji koju stvaramo s prijateljima. Nije nevjerojatno čuti da za svoje prijatelje međusobno kažemo da su nam »poput braće« jer u biti težimo bliskomu povezivanju s našim najbližima.
U katoličkoj se vjeri često rabi naziv »braća po Kristu« jer nas je Krist ujedinio u svjetsku obitelj. Djeca smo Božja od dana kad nas je Bog kao Otac stvorio, kada smo u Kristu svi postali braća i sestre, kao da smo dio Presvetoga Trojstva u kojem kao u obitelji uživamo vjeru i ljubav. Biblija spominje riječ »brat« u kontekstima saveznika, bratića, nekoga nama srodnoga ili nekoga na koga računamo za pomoć. Po Isusu Kristu začetu od Djevice Marije imamo primjer da, kao što ni on nije imao braće ni sestara, svejedno možemo imati obitelj preko rodbine i prijatelja. Čak i ako je netko jedinac, ne znači da svoju braću ne može pronaći među rodbinom i prijateljima. To je posebna vrsta ljubavi i povezanosti, srodna obiteljskoj, kojom volimo one u koje imamo povjerenja i s kojima rastemo. Roditelji nam pružaju ljubav i zaštitu, uče nas o svijetu, ali s braćom dijelimo iskustva, dijelimo svoje strahove i pobjede, svoje probleme i snove.
Važnost njihove uloge može se povezati s Cvjetnicom ili Nedjeljom Muke. Kao što je Isus prolazio svoj križni put, svoju muku podnosio sam svojim fizičkom tijelom, oko njega skupili su se ljudi, obitelj, prijatelji i stranci koji su mu pružili pomoć, onako kako su znali i kako su im dopustili. Tako i nama braća pomažu u dijeljenju naše muke, postavljaju nas na noge kada se osjećamo bespomoćno i osamljeno, podsjećaju nas da nismo sami u zemaljskom životu.
Sveti Franjo Asiški uči nas o tako posebnoj vrsti ljubavi: »Blagoslovljen je sluga koji voli svoga brata kad je bolestan i beskoristan, kao i kad je dobro i može mu biti od pomoći. I blagoslovljen je onaj koji voli svoga brata i kad je daleko kao i kad je uz njega, i koji ne bi rekao ništa iza leđa što ne bi rekao u ljubavi pred njegovim licem.« Neka nas stoga ovogodišnja Cvjetnica podsjeti da svoju muku ne moramo nositi sami, kao i da svojoj braći pomognemo u njihovoj tuzi. Neka nas navede da se iz muke izdignemo skupa i da se braća ne očituju samo po krvi, nego po ljubavi i povjerenju onako kako nas je Krist učio da ljubimo druge, poštujemo druge i brinemo se o drugima.
Cvjetnica ili Nedjelja muke Gospodnje posljednja je nedjelja prije Uskrsa, kojom ujedno završava naš korizmeni put te počinje Veliki tjedan. Toga se dana prisjećamo Isusova svečanoga ulaska u Jeruzalem kada su ga ljudi radosno dočekali mašući palminim i maslinovim grančicama, ali i njegove muke koja je uslijedila nakon toga, o kojoj ćemo čuti cjelovit izvještaj na misnom slavlju.
Isus je trpio tolike muke, ali ih je spremno prihvatio radi ispunjenja višega cilja – kako bi spasio čovječanstvo te nam svima omogućio život vječni. Također, po Isusovoj smo muci svi postali braća i sestre. Tako u Poslanici Hebrejima čitamo: »Dolikovalo je doista da Onaj radi kojega je sve i po kojemu je sve – kako bi mnoge sinove priveo k slavi – po patnjama do savršenstva dovede Početnika njihova spasenja. Ta i Posvetitelj i posvećeni – svi su od jednoga!
Zato se on i ne stidi zvati ih braćom« (Heb 2, 10-11). Ne samo da je Isus postao naš brat, nego smo po njemu svi mi postali djeca Božja, o čemu piše evanđelist Ivan: »A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime« (Iv 1, 12). Dakle, ako smo djeca Božja, svi smo mi braća i sestre te smo pozvani pomagati jedni drugima. Koliko bi svijet bio ljepši kada bismo si češće dozivali u svijest to naše međusobno bratstvo, umjesto neprestanoga natjecanja tko će se pokazati bolji, jači, uspješniji, pametniji… Nerijetko smo i dvolični, prema drugima se ponašamo u skladu sa svojim ciljevima te tako manipuliramo situacijom za vlastitu dobrobit. Vođeni ljubavlju koju je Bog pokazao prema nama davši nam svoga Sina, ne budimo prijetvorni i sebični, nego iskažimo i mi ljubav prema našim bližnjima.
Blagoslovljene grančice koje na Cvjetnicu iz crkve nosimo u svoje domove neka nam budu trajni podsjetnik da nas Bog štiti od svih zala, ali i podsjetnik da smo kao djeca istoga Oca i mi dužni štititi jedni druge. Ovoga Uskrsa neka Isus nanovo uskrsne i u našim srcima budeći tako zajedništvo među svima nama kako bi u svijetu zavladao mir i sloga.
Naša je sugovornica ovaj put bila Sandra Gregurić, učiteljica engleskoga jezika u osnovnoj školi, a govorila nam je o odrastanju i sadašnjem životu sa svojom sestrom Ivanom, koja je sada studentica Ekonomskoga fakulteta u Zagrebu. Tijekom odrastanja, kaže Sandra, Ivana i ona bile su u dobrim odnosima, no kao i kod većine braće i sestara, nije uvijek sve bilo med i mlijeko. Znala se dogoditi koja svađa, ali nikad ništa ozbiljno ni dugotrajno. Najčešće su se prepirale zbog odjeće koju su dijelile te kućnih obveza koje su ih u djetinjstvu poprilično zamarale, kaže Sandra. Njihovi »sukobi« postali su učestaliji tijekom završnih godina osnovne i početnih godina srednje škole, kada je, prisjeća se Sandra, najgora stvar na svijetu bila imati sestru koja mora posvuda ići s tobom i kopirati sve što radiš. S vremenom se Sandra na to naviknula, a sada vrlo rado provodi vrijeme s Ivanom. Na prvi pogled Ivana i ona potpuno su različite, Ivana je ekstrovert, a Sandra naginje introvertu, Ivana voli izlaske, a Sandra petkom navečer radije bira čitanje u miru i tišini. Zajednička im je ljubav prema životinjama (posebice psima), nakitu, putovanjima i treninzima. Sandra kaže da za nju imati sestru znači nikad ne biti sama, uvijek imati nekoga tko će biti tu kada ti to želiš, ali kada i ne želiš. Sestra je netko na koga se uvijek možeš osloniti, netko tko ti je uvijek spreman pomoći i uputiti ti iskrene savjete, pogotovo kada ih najmanje želiš čuti, a najpotrebniji su ti.
Svjetski dan braće i sestara proslavlja se svake godine 10. travnja, ali još nije zaživio u svim zemljama svijeta. Proglašenje toga dana službenim bavi se zaklada »Siblings Day« koja je nastala 1995., a 1998. postala je neprofitna volonterska organizacija. Utemeljila ju je Amerikanka Claudia Evart kao posvetu svojemu bratu i sestri koje je prerano izgubila. Dan braće i sestara slijedi duh Majčina i Očeva dana, a glavni su ciljevi prikupljanje sredstava za grupe za potporu onima koji izgube brata ili sestru, zaštita njihovih prava unutar obitelji, pomoć pri ponovnom ujedinjenju braće i sestara te olakšavanje njihova usvajanja. »Gle, kako je dobro i kako je milo kao braća zajedno živjeti« (Ps 133, 1). Baš kao što Biblija poručuje, temeljna je poruka toga dana ljubav, poštovanje, neraskidiva i posebna veza između braće i sestara.
Priredili: A. Bukovac, V. Lukačin, I. Moslavac, I. Tomić
