SINERGIJA FILMA I VJERE Ljetni duhovni filmski kutak

Foto: Shutterstock | Izbora je mnogo, ali valja i u ljetnim mjesecima neko vrijeme »pred ekranom« provesti »s Bogom«

Temperature su visoke, ljeto je u punom jeku, a mnogi su ugrabili priliku za ljetni odmor. More, planine, knjiga, plaža ili sjenovito mjesto u hladu uobičajeni su znakovi odmora. Ali oni koji možda nemaju priliku otići na Jadran ili negdje u planine, svoju priliku za opuštanje traže u hladu svoga doma. Ljeti se često osim obveza malo »po strani« – kako često čitamo – ostavi i Svevišnji. No da to ne bi bilo tako, mi smo vam u ovom broju rubrike »Mladi mladima« odlučili pomoći i predstaviti vam ljepote filmske industrije koje nam pokazuju kako ni u jednom trenutku ne smijemo zaboraviti na Boga.

Kao i od samih svojih početaka, i danas filmska umjetnost ima velik utjecaj u svijetu, a iako je Crkva prvotno bila vrlo skeptična prema neprihvatljivim filmskim sadržajima, s vremenom se uvidjelo da treba promicati dobar, moralan film; film koji promiče dobro i koji šalje pozitivnu poruku.

Kao i od samih svojih početaka, i danas filmska umjetnost ima velik utjecaj u svijetu, a iako je Crkva prvotno bila vrlo skeptična prema neprihvatljivim filmskim sadržajima, s vremenom se uvidjelo da treba promicati dobar, moralan film; film koji promiče dobro i koji šalje pozitivnu poruku. Tako su zahvaljujući i pozitivnom crkvenom stajalištu prema »sedmoj umjetnosti«, i nastala neka od najvećih djela svjetske umjetnosti biblijske tematike. S vremenom su i filmovi postali još jedan od načina svjedočenja vjere, a mi vam donosimo neke prijedloge za ovo ljeto. Za one koji vole »klasičnija« djela tu su neki filmovi i produkcije »Lux videa« ili pak djela nedavno preminuloga talijanskoga redatelja Franca Zeffirellija koji je režirao popularnoga »Isusa iz Nazareta«. Filmovi vjerske tematike govore i o drugim pitanjima, pa i onima teškima i mučnima poput ratnih problema, a nerijetko se vojnici u tim prikazima vide s krunicama ili pak u molitvi. Mnogo je filmova s radnjom o Drugom svjetskom ratu, a mi vam preporučujemo i neke filmove o »malom čovjeku«.

Nastojali smo potražiti i filmove koji govore o međureligijskom dijalogu, kao i one koji promiču ekumenizam, za što im posebni ekumenski žiri dodjeljuje nagrade. I Sveta Stolica prati film, a u svijetu je poznata Međunarodna katolička filmska organizacija – OCIC, koja danas djeluje pod okriljem Svjetskoga katoličkoga udruženja za komunikacije (SIGNIS). Uz naš odabir i uz našu rubriku – uživajte u ljetnom odmoru! I ne zaboravite na Boga.

Nagrade Ekumenskoga žirija

Ekumenski žiri sastavljen je od predstavnika katoličkih i protestantskih filmskih udruga »Interfilm« i »Signis«, a u sklopu međunarodnih filmskih festivala (najčešće Berlinalea ili festivala u Cannesu) svake godine u nekoliko kategorija dodjeljuje svoju nagradu autorima čiji filmovi promiču humane i društvene vrijednosti te donose svjedočenje ljudi u skladu s evanđeljem ili publiku senzibiliziraju za duhovne, ljudske i društvene vrijednosti, pojašnjeno je na internetskim stranicama Laudato TV-a.

Od 1992. godine, kada je žiri počeo dodjeljivati nagrade, na popisu nagrađenih filmova nalaze se zanimljiva filmska ostvarenja. Među recentnijim ostvarenjima svakako treba istaknuti ovogodišnju nagradu filmu »Bog postoji, njegovo ime je Petrunija« makedonske redateljice Teone Strugar Mitevske u koprodukciji s hrvatskom producentskom kućom »Spiritus movens«. Na 63. Berlinaleu nagradu je osvojio čileanski film »Gloria«, tragikomedija o nadama i težnjama žene koja stari, što je žiri pohvalio kao »zaraznu obranu slavlja života«, prenosi portal Laudato.hr, a isti je ekumenski žiri nagradio iste godine u drugoj kategoriji film »Krugovi« Srđana Golubovića kao »uvjerljivi portret ljudske sposobnosti razbijanja naizgled nepremostivih predrasuda i ozdravljenja kroz pomirenje«. Na 65. filmskom festivalu u Cannesu 2012. godine Ekumenski je žiri nagradio film »Lov« danskoga redatelja Thomasa Vinterberga. Film prikazuje sudbinu angažiranoga odgojitelja koji je nepravedno optužen za seksualno zlostavljanje djece. Nitko ne dovodi u sumnju takve optužbe pa je on odmah »osuđen« – brzo ostaje bez posla, pretuku ga, ponižavaju i progone iz društva. Sve su to filmovi koje vrijedi pogledati, uz zadršku, jer se ni s ocjenom toga žirija nitko od nas ne mora složiti. No važno je da nas svi ti filmovi potiču na razmišljanje, bez obzira što na kraju mislili o njima i tematici koju obrađuju.

Izgubljeni u filmskoj industriji?

Ljubav prema filmu danas je poprimila nove razmjere, a kinodvorane često su ispunjene do zadnjega mjesta, premda se pogled na film danas mijenja. Čini se da smo kao katolici izgubljeni u mnoštvu izbora, zbog čega nam je potreban savjet Crkve.

Ljubav prema filmu danas je poprimila nove razmjere, a kinodvorane često su ispunjene do zadnjega mjesta, premda se pogled na film danas mijenja. Čini se da smo kao katolici izgubljeni u mnoštvu izbora, zbog čega nam je potreban savjet Crkve.

Fra Ljudevit Antun Maračić u članku »Traganje za idealnim filmom u djelima crkvenog učiteljstva« opisuje povijest crkvenih dokumenata i uključenost papa u rasprave o velikoj umjetnosti – kinematografiji. Fra Ljudevit piše da se od 1912. godine do danas Sveta Stolica o tome izjasnila više od 140 puta dokumentima različite teološko-pastoralne važnosti i težine. Pio XI. u enciklici »Vigilanti cura« iz 1936. odao je priznanje kinematografiji napisavši da je ona prava umjetnost, naglašavajući potrebu za oprezom: »Jedna je od glavnih potreba našega vremena bdjeti i nastojati da film ne bude više škola kvarenja, nego da postane dragocjeno sredstvo odgoja i uzdizanja čovječanstva.« Očito je da je Crkva mudro razmišljala: s jedne strane poziva nas na oprez pred stvarnim opasnostima koje filmovi donose, a s druge podsjeća na radost i divljenje zbog toga izvanrednoga otkrića. No Pio XI. naglašava i moć filma jer je film za njega prije svega sredstvo zabave koja privlači milijune gledatelja širom svijeta, koji ne smiju ostati bez orijentacije. Zbog toga je apelirao na hitno osnivanje ureda za recenziju i cenzuru filmova čija bi zadaća, među ostalim, bila ocjenjivanje filmova te objavljivanje klasifikacijskoga popisa novih filmova. Ta je praksa na svoj način zadržana do danas jer vatikanski »Osservatore romano« – kao i mnogi drugi listovi – redovito donosi ocjene novijih filmova.

A kada je 1995. godine proslavljena 100. obljetnica filma i kinematografije, sveti papa Ivan Pavao II. obratio se općoj skupštini Papinskoga vijeća za društvene komunikacije i naglasio da Katolička Crkva cijeni sve umjetnosti te ih smatra pozitivnima jer donose nadu u čovjekov život. U svojoj je poruci tada ohrabrio sve uključene u stvaranje filmova da stvaraju djela koja će ciljati prema najvišim idealima umjetnosti, ističući da mnogi filmovi danas nekritički pokazuju nemoralno i dehumanizirajuće ponašanje. A takvim filmovima u našim životima nema mjesta.

Za vjerne nema drame apokalipse

Ivan nam u Otkrivenju piše kako bi mogao izgledati svijet kad dođe dan poslije kojega ne će biti onakav kako ga doživljavamo. Svojim opisom vjernicima daje do znanja kako je naš Bog pravedan, ali i upozorava da se njegova pravednost i ljubav koju nam je pružio ne smije iskorištavati. U najtežim se trenutcima ljudi okreću Bogu, a vjerojatno će onaj najteži ili pak za druge – pravedne – najlakši trenutak u životu biti upravo »dan apokalipse«, dan suda Božjega i ponovnoga Kristova dolaska na svijet.

Eli je i u postapokaliptičnim uvjetima čvrsto i ustrajno branio svoju vjeru

Zapisane priče, pa tako i ona životna mudrost koju do kraja često ne razumijemo, a zapisana nam je u Otkrivenju, daju našoj mašti mogućnost zamišljanja takvih trenutaka. A razvojem filmske industrije dobili smo mogućnost vidjeti i razna viđenja drugih ljudi na filmskom platnu. Tako imamo puno filmova kršćanske tematike – od onih koji prate Isusov život pa sve do onih koji na prvi pogled nemaju veze s vjerom. Ipak, i oni na odličan način predstavljaju protagoniste koji na svoj način utjelovljuju nešto vjersko, nešto što ih pokreće. Tako ljubiteljima znanstvene fantastike preporučujemo da sjednu i da se zamisle nad filmom »Book of Eli« iz 2010. Ako ste željni filmova koji na nekarakterističan način donose priču o vjeri, to je djelo svakako vrijedno vremena. »Knjiga iskupljenja« naslov je toga spomenutoga filma koji govori o postapokaliptičnom vremenu u kojem se ljudi svim silama bore da im bude što bolje u zemaljskom životu. Jedan čovjek – Eli, kojega glumi poznati Denzel Washington, luta u svijetu na kojem mora opstati sam, no zna da nije sam. Bez obzira na teškoće, upozorava na ono što vjernici često zaboravljaju – da je Bog uvijek tu. Glavni lik nikad i ne posumnja u postojanje Boga, nego pod svaku cijenu želi prenijeti poruku za budućnost i tako osigurati ljudsko spasenje.

Radnja nam zapravo govori o tome da mnogi ljudi i danas gledaju samo na materijalno te se ne boje dirnuti i u najveće svetinje čovječanstva kako bi došli do bogatstva. Čovjek – istina je – za život treba i materijalno, no može li se ono mjeriti s neizmjernom srećom spasenja? I to je još jedno »lagano štivo« za razmišljanje tijekom ljetnoga odmora…

Mali, neznatni – a tako veliki heroji

Teška povijesna zbivanja oduvijek su na poseban način zanimala filmsku industriju. Dokaz su mnogi filmovi koji obrađuju neku vojnu i ratnu tematiku. Međutim, neki su filmski tvorci pozornost posvetili onim manje znanim herojima ili »običnim ljudima« koji su se u teškim ratnim zbivanjima isticali svojom humanošću i mirotvornošću. Stoga smo vam odlučili predstaviti nekoliko filmova koji su posvećeni svim neopjevanim herojima za koje nije bilo mjesta u povijesnim udžbenicima.

Junaci nisu oni koji vode rat, nego mali ljudi koji u strahotama nisu izgubili humanost

Jedan od filmova koji obrađuju tematiku Drugoga svjetskoga rata i holokausta je »La vita e bella« ili u prijevodu »Život je lijep«. Ta sjajna filmska izvedba prati tešku situaciju jedne obitelji, supružnika Guida i Dore te njihova sina Giosue, koja je strpana u koncentracijski logor. Kako djetinjstvo njihova maloga sina ne bi bilo prekinuto, otac Guido svomu sinu nastale mučne prilike predstavlja kao igru u kojoj natjecatelj s najviše osvojenih bodova osvaja pravi tenk. Film posvećen sličnoj tematici je i »Schindlerova lista« redatelja Stevena Spielberga. Film prati život njemačkoga poduzetnika Oskara Schindlera, koji je spasio tisuće života židovskih Poljaka zapošljavajući ih u svojim tvornicama, spriječivši tako njihov odlazak u koncentracijske logore. Ako vas pak više zanima ono vojno junaštvo od civilnoga, preporučujemo film »Greben spašenih« koji je posvećen jednomu posebnomu vojniku. Riječ je, naime, o Desmondu Dossu koji odbija nositi oružje i ubijati neprijatelje pa odlučuje služiti vojsci kao nenaoružani bolničar, spasivši tako 75 života bez ijednoga ispaljenoga metka. Zahvaljujući svomu junaštvu, dobio je Medalju časti zbog iznimnih vojnih zasluga.

Preporučeni filmovi svjedoče da junaci nisu oni koji vode rat i osmišljavaju taktike za osvajanje najtežih bitaka. Pravi su junaci mali, obični ljudi koji su ratnim strahotama najviše pogođeni, ali usprkos tomu i dalje ne zaboravljaju na humanost i dobrotu prema onima koji su najviše pogođeni mržnjom. Svojim djelima dokazuju da su ratovanja apsurdna i uzaludna, svjedočeći kršćansku ljubav koja ide do apsurda i paradoksa, prema Isusovoj: »Ljubite svoje neprijatelje!«

Sinergija filma i vjere

Danas je filmska umjetnost široko rasprostranjena i svima dostupna te se shvaća kao nešto normalno i svakodnevno. Posvuda možemo vidjeti filmske plakate, najave, recenzije i filmove, koji se prikazuju često i besplatno te su vrata kinodvorana ponekad širom otvorena svima. Ipak, mi kao kršćani moramo dobro proučiti koje i kakve filmove želimo gledati. Nažalost, danas većina filmova sadrži scene koje su u suprotnosti s našim moralom i etikom, kako ljudskom tako i kršćanskom, te scene u kojima se eksplicitno prikazuje sve ono što šteti svima nama i što nas na neki način može navesti na grijeh.

Ipak, mi kao kršćani moramo dobro proučiti koje i kakve filmove želimo gledati. Nažalost, danas većina filmova sadrži scene koje su u suprotnosti s našim moralom i etikom, kako ljudskom tako i kršćanskom, te scene u kojima se eksplicitno prikazuje sve ono što šteti svima nama i što nas na neki način može navesti na grijeh.

Zbog toga je Crkva, među ostalim, na početku razvoja filmske umjetnosti i bila »protiv« filmova i filmske industrije jer se smatralo da filmovi općenito nisu dobri i poželjni te da narušavaju temelje kršćanstva. Iako je to ponekad slučaj i danas, moramo se prisjetiti da su neki od najboljih i najuspješnijih filmova svih vremena filmovi upravo kršćanske tematike koji manje-više vjerno prikazuju određene biblijske teme. S vremenom se shvatilo da film ne mora nužno biti zlo i loše, nego da se filmom može poslati pozitivna poruka, utjecati pozitivno na ljude, pomoći im u teškim razdobljima te ih približiti i eventualno upoznati s kršćanstvom i vjerom. To se posebno odnosi na mlade ljude i djecu, kojima se filmom na jednostavan i zanimljiv način može dočarati Biblija, posebno animiranim filmovima koji su prilagođeni mlađim uzrastima koji možda još uvijek ne znaju i ne mogu čitati Bibliju. Ekranizacija biblijskih događaja omogućuje njihovo lakše shvaćanje, olakšava poistovjećivanje i približava Bibliju i kršćanstvo gledateljima. Stoga je filmska umjetnost svakako grana umjetnosti kojoj Biblija može i treba biti izvor ideja i stvaralaštva, kao što je to u književnosti, slikarstvu, kiparstvu, glazbi…

»Isus iz Nazareta« – serijal za ljetni odmor
»Isus iz Nazareta« jedan je od klasika kinematografije s vjerskom tematikom

Talijanski operni i filmski redatelj Franco Zeffirelli, tvorac najpoznatije filmske verzije Shakespeareova klasika »Romeo i Julija« i brojnih drugih djela, nedavno je preminuo u Rimu, u dobi od 96 godina. Zeffirelli je u svojoj dugoj karijeri obradio brojna filmska i operna područja, okušao se i kao pisac s desetak uspješnih autorskih djela, ali ono što vam predlažemo za ljeto njegov je televizijski serijal »Isus iz Nazareta« iz 1977. godine. Serijal je više puta nominiran za BAFTA-u, kao i za Emmy, a osvojio je nagradu Talijanske udruge filmskih kritičara u čak tri kategorije – za najbolje kostime, scenografiju i fotografiju. Serijal je emitiran prvi put 1977. godine na talijanskoj televiziji i prati život Isusa Krista, čiji lik tumači do tada nepoznat glumac Robert Powell. Film govori o Isusovu rođenju i djetinjstvu, susretu sa svetim Ivanom Krstiteljem, Isusovu krštenju, ali i raspeću i uskrsnuću. Velika je većina serijala snimana u Tunisu i Maroku, a Zeffirelli je inzistirao na prikazu tematike Isusova života kao materijala koji će biti razumljiv, jasan i prihvatljiv ljudima svih denominacija. Taj serijal iz sedamdesetih bio je jedan od najambicioznijih televizijskih projekata svojega vremena, uz iznimno visoku cijenu produkcije. A krajnji proizvod nakon četiri godine snimanja bio je serijal koji je četrdeset godina kasnije još uvijek relevantan i nezamjenjiv prikaz Isusova života, koji svakako preporučujemo da pogledate.

IZVORGlas Koncila br. 29/2019.
Prethodni članakU BOJ, U BOJ! Askeza i duhovni život
Sljedeći članak»STEGOVNO PITANJE« Kada »moram(o)« na misu?