Roditelji traže da im djeca budu krštena te ih time izručuju Bogu i zajednici Crkve, a na sebe primaju obvezu da ih odgajaju po zakonu Krista i Crkve. No što je s Isusom? Iz kojega razloga i on dolazi na rijeku Jordan k Ivanu da bude kršten? Zašto se tim blagdanom svečano zaključuje slavlje Božića?
Odgovore kao da želi dati evanđeoski ulomak nedjelje Krštenja Gospodinova. Isus prilazi k Ivanu na Jordanu ne bi li ga ovaj krstio. Ivan svoju zbunjenost ne krije, nego otvoreno pita Krista o njegovu naumu. Misli da bi Isus trebao krstiti njega, a ne obrnuto. Zapanjujući je taj dijalog, i to iz više razloga. Prvi i osnovni je činjenica da onaj koji inače krsti ljude sada dolaskom Isusa kao da ne zna što učiniti, a toliko je puta to radio. Kao da počinje dovoditi u pitanje sebe i svoju službu, a za to nema razloga jer to uistinu dobro radi.
Isus Ivanu ne dopušta previše umovati, nego mu kaže: pusti! U tome »pusti« uviđa se Krist u punini svoje osobe. On je jednostavan. Ne komplicira. Ne umuje i ne filozofira, nego, kako sam kaže, vrši ono što je pravedno. Drugim riječima, i on sam podlaže se autoritetu Zakona koji je postojao i uvijek će postojati. I tu i jest smisao odnosa s Bogom koji započinje za svakoga vjernika u činu krštenja. Od vjernika se također traži da ne mudruje, nego da sebe na ponizan način podlaže autoritetu Boga i njegova Zakona. Jer on više vjeruje Bogu, a manje sebi. Ponizan je takav vjernik, svjestan svojih slabosti i ograničenja. Svjestan da u životu često promašuje smisao Božjih zakona i života u vjeri. Baš zato i sam često moli da bude ponizniji i običniji vjernik. Da nije stalno onaj koji svojom glavom pokušava i samoga Boga poraziti i uvjeriti u suprotno. Iz toga razloga uistinu je veličanstven način Kristova pristupanja Ivanu. Svjestan da je puno veći jer je Sin Božji, ne drži se, kako će sveti Pavao reći u Poslanici Filipljanima, svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe opljenjuje (usp. Fil 2, 6-11).
Krist prazni sebe od samoga sebe te time pokazuje kako se dolazi do Boga. Put je više nego jasan – oslobađanje od sebe i svojih obzira i nazora. Oslobađanje je to u kojem se događa izručenje drugomu i time biva istinski ispunjen i zadovoljan kao čovjek. Taj drugi u ovom slučaju sam je Bog jer je u pitanju krštenje. No što je s ljudskim životom općenito? I u svakodnevnom životu pozvan je čovjek oslobađati se sebe i skidati oglavine koje je godinama stavljao na sebe te konačno početi živjeti. To je sloboda na koju ga i sam Krist poziva. No korijen te slobode jest podlaganje Bogu i njegovu autoritetu. Tek tada ulazi svaki vjernik u prostor istinske slobode i zadovoljstva životom.
U drugom dijelu evanđeoskoga ulomka, podloživši se Božjemu zakonu, odnosno krštenju, Isus otvara put novomu životu. To je život Duha Božjega. U taj život Krist postupno uvodi sve one koji su po krštenju postali djeca Božja. Sve one koji su se prvotno priznali malenima i potrebitima Boga i njegove snage. On sam biva na krštenju prozvan Sinom Božjim ljubljenim te time pokazuje tu istinu i svima onima koji će kasnije biti kršteni u ime Oca, Sina i Duha Svetoga. Postat će ili su već postali ljubljena Božja djeca te time započeli svoj život s Bogom. To u obredu krštenja biva jasno naznačeno i sakramentalnim gestama koje čini svećenik dok krsti dijete.
Svećenik nakon krštenja dijete zaodijeva bijelom haljinom koja je znak novoga života u Kristu. Haljina je bijela jer upućuje na Kristovo uskrsnuće i novi život koji je Krist uskrsnućem omogućio svakomu vjerniku. No taj novi život koji vjernik prima u krštenju, kako i sam svećenik kaže, treba iznijeti do kraja. Naime, istu haljinu kojom se zaodijeva dijete treba čuvati neokaljanom i donijeti u život vječni. Tu kao da mnogi zastanu i gutaju knedlu u grlu jer znaju da je to tek dijete koje još nije okusilo grijeha, ali će to učiniti čim malo poraste. I doista pitat je se stoga kako do neba te kako očuvati svoj krsni identitet i savez s Bogom. Odgovor je Krist već dao. On se krije s jedne strane u malenosti i običnosti života kakvim je sam živio, a s druge strane u otvorenosti za djelovanje Duha Božjega. Neki drugi put čini se i ne postoji. Osim dakle puta života u jednostavnosti i otvorenosti novosti koju Kristov Duh trajno kreira u životima ljudi.
Biti jednostavan i malen tako je lako, a opet čini se tako teško. No tko daje lakoću ili težinu svemu? Čini se sam čovjek. Onaj koji svjesno, slobodno i voljno želi ili ne želi biti ponizan i malen čovjek. Jer smatra da on za to nije sposoban te da je to za neke druge ljude, a ne i za njega. I tada ostaje nekako vječito nezadovoljan. U svemu uvijek vidi nešto negativno i uvijek pronađe neku manu. Tek toliko da pronađe razlog svojemu nemiru. A sve može biti puno jednostavnije i lakše.
Umjesto buđenja s gorčinom i negativnim mislima čovjek, ako želi biti malen, možda bi se trebao odlučiti za radost jer ona nije komplicirana stvarnost, a rezervirana je za svakoga. Ipak važno će biti povjerovati u to da se po krštenju postalo uistinu ljubljeno Božje dijete koje nebeski tata doista voli. On ga voli i želi mu dobro i onda kada on sam sebe ranjava do iznemoglosti jer traga za utjehom i mirom u svoj silini vlastitih nemira duše. Zaboravlja pri tome da je kršten, a vjerojatno je primio i druge sakramente, koji nisu tako mala stvar kako se nekada zna učiniti prosječnomu vjerniku. Međutim, trebat će zastati te si u trenutku tišine posvijestiti veličinu Božjih darova koji se primaju u sakramentima te ljepotu života na koju oni pozivaju. Tko to uspije, biva nekako mirnija i ispunjenija osoba. Život je tada puno ljepši, a krize sve rjeđe.
