»Napokon je naredio da se donese evanđelistar i zatražio da mu se iz Evanđelja po Ivanu čita ono mjesto koje počinje riječima: ‘Uoči blagdana Vazma, znajući da mu je došao čas da ode s ovoga svijeta k Ocu’. (…) Naredio je da na nj stave cilicij (pokornički pojas) i da ga pospu pepelom, jer je doskora imao postati prah i pepeo. Sakupila su se mnoga braća kojoj on bijaše ocem i vođom. I dok su s poštovanjem stajali i čekali blaženo preminuće i sretni svršetak, presveta se duša rastavila od tijela.« Tim je riječima autor prvoga životopisa sv. Franje Asiškoga, fra Toma Čelanski, samo dvije do tri godine nakon samoga događaja, opisao trenutak svetčeve smrti koji se dogodio 3. listopada navečer godine Gospodnje 1226., na mjestu kod crkve svete Marije u Porcijunkuli, »ondje gdje je… najprije potpuno spoznao put istine«: da nasljeduje Gospodina u potpunom siromaštvu i da zajedno s »malom braćom« bez ikakva zemaljskoga posjedovanja i sigurnosti naviješta evanđelje. U godini koja započinje slavi se, dakle, 800. obljetnica smrti, ili bolje rečeno preminuća – jer ta riječ već po sebi sugerira prijelaz s ovoga svijeta k Ocu – sv. Franje Asiškoga.
Poslan u posljednji čas
Kad se iz današnje perspektive baci pogled na proteklih osam stoljeća, brzo se dođe do zaključka da upravo sv. Franjo Asiški spada među krug velikih svetaca za koje se može reći da imaju dva života: jedan zemaljski, nužno ograničen prostorom, vremenom i povijesnim ograničenjima ljudske spoznaje, i onaj drugi, puno veći i širi, u kojem iz vječnoga Božjega »sada« na poseban način svetci žive s Božjim narodom te, često nakon stoljeća od zemaljske smrti, rađaju novim, posve neočekivanim plodovima. A Asiz, gradić u talijanskoj regiji Umbriji, koji kroz svih osam stoljeća ostaje mjestom koje čuva svetčeve relikvije i uspomene na najvažnije događaje u njegovu zemaljskom životu, referentna je točka i duhovna kolijevka ne samo raznolikoga redovničkoga svijeta koji se poziva na Franjino djelo i karizmu, nego dobrim dijelom i Crkve kao takve.
Ta je svijest došla do izražaja već u buli »Mira circa nos«, kojom je papa Grgur IX. sv. Franju proglasio svetim, samo dvije godine nakon preminuća. Učinio je to upravo u Asizu. U buli je svetac prepoznat kao »radnik jedanaeste ure«, tj. kao onaj kojega je Božje milosrđe u posljednji čas poslalo da obnovi Crkvu i da je izliječi od mnogih opijenosti u koje je bila upala u procvalom srednjem vijeku. »Gle, u jedanaestom satu Gospodin… ni sada ne ostavlja žezlo bezbožničko nad udesom pravednih. Podigao je slugu svoga blaženoga Franju, čovjeka svakako po svom srcu, u mislima bogatih svjetiljku dakako dostojnu prezira, ali koju je Bog pripravio za određeno vrijeme, šalje ga u svoj vinograd da iz njega iskorijeni trnje i drač… da osvjetljuje put u domovinu i da opomenom i upornim ohrabrivanjem pomiruje narod s Bogom«, stoji u buli.
U središtu duhovna obnova, ali ni izvanjskih slavlja ne će nedostajati
Malenost i bratstvo u središtu Franjine karizme
Od tada su se promijenile epohe i paradigme kroz koje čovjek gleda na svijet i tumači ga, ali nije nestalo ono nešto temeljno, onaj duh kojim je sveti Franjo u svoje vrijeme skrenuo pozornost na važnu dimenziju središnje Kristove poruke, evanđelja. Što bi to bilo? Koja je to snaga kojom je asiški siromašak obogatio Crkvu i razumijevanje Krista i čini to dandanas? Koja je trajna karizma sv. Franje? Za odgovor na to pitanje Glas Koncila je zamolio dr. fra Darka Teperta, jednoga u nizu bibličara kojima je franjevački red obogatio teologiju i Crkvu u Hrvatskoj, koji se trenutačno nalazi u Generalnoj kuriji Reda manje braće (OFM) u Rimu, u službi generalnoga tajnika za formaciju i studije.
»Rekao bih«, kaže o. Tepert, »da je u središtu karizme svetoga Franje, a onda i franjevačke karizme kroz povijest, malenost i bratstvo. Malenost za svetoga Franju označava čovjekovo stajalište u kojem on samoga sebe ne promatra kao središte svijeta, nego to središte premješta na Boga i na druge osobe. Tako je u početcima Franjina poziva bio gubavac kojemu je Franjo pristupio i zagrlio ga, o čemu sâm asiški svetac govori u svojoj Oporuci. Bratstvo pak označava oblik odnosa koji se izgrađuje u zajednici koja se počinje okupljati oko Franje. I franjevačke misije uvijek se ostvaruju u takvom bratstvu. Pa i naš sv. Nikola Tavelić živi u bratstvu u Jeruzalemu i podnosi mučeništvo, ne sam, nego zajedno s braćom koja su bila s njime.«
Razgranata franjevačka obitelj
Nema sumnje da je franjevački redovnički život, tj. redovničke zajednice koje su se razvile iz kruga prvih Kristovih nasljedovatelja i nasljedovateljica po Franjinu uzoru, najsnažnija povijesna konstanta koja povezuje svih osam stoljeća između života sv. Franje i našega vremena. Dr. Tepert iznio je kratak prikaz onoga što bi se danas moglo smatrati franjevačkom obitelju.
Fra Darko Tepert: »Rekao bih da je u središtu karizme sv. Franje, a onda i franjevačke karizme kroz povijest, malenost i bratstvo. Malenost za svetoga Franju označava čovjekovo stajalište u kojem on samoga sebe ne promatra kao središte svijeta, nego to središte premješta na Boga i na druge osobe. (…) Bratstvo pak označava oblik odnosa koji se izgrađuje u zajednici koja se počinje okupljati oko Franje«
»Franjevačka karizma od samih se početaka ostvaruje u trima oblicima, koji se tradicionalno nazivaju prvi, drugi i treći franjevački red, a svi su nastali još za života sv. Franje. Prvi red su braća koja nastoje nasljedovati Krista po primjeru života sv. Franje i njegove prve braće kao redovnici. Kroz povijest, zbog različitih pogleda na to kako živjeti karizmu, nastala su tri ogranka toga reda: Manja braća ili franjevci opservanti, franjevci konventualci i franjevci kapucini. Drugi red su sestre koje, po primjeru sv. Klare, žive u klauzuri, a obično ih nazivamo klarisama. Treći red sastojao se izvorno od pokornika koji su u svijetu i u svojim obiteljima nastojali živjeti franjevačku karizmu, čiji su sljedbenici pripadnici Franjevačkoga svjetovnoga reda. Tu su i samostanski trećoredci. Kod nas su to Franjevci trećoredci glagoljaši (TOR, Treći regularni red, tj. onaj koji živi po redovničkim pravilima) i više družba sestara franjevki. Na različitim razinama ostvaruje se suradnja čitave franjevačke obitelji. To vrijedi za globalnu razinu kao i za naš prostor, gdje se suradnja ostvaruje kroz Vijeće franjevačkih zajednica«, kaže sugovornik.
Od trojice hrvatskih svetaca dvojica su – franjevci
Prisutnost i značenje franjevačke karizme do današnjega dana moguće je ovdje tek ilustrirati pokojim podatkom. Kad je riječ o velikim katoličkim muškim redovima, redoslijed s obzirom na brojnost članova glasi ovako: isusovci (prema posljednjem izdanju Papinskoga godišnjaka 13 995 članova), salezijanci (13 650), franjevci Reda manje braće (11 984). No kad bi se Manjoj braći pribrojila druga dva izdanka izvornoga prvoga, muškoga reda sv. Franje, kapucini (9794) i konventualci (3879), franjevci bi bili daleko najbrojnija redovnička zajednica u Katoličkoj Crkvi s više od 25 tisuća članova. Taj se broj povećava na više od 40 tisuća ako im se pribroje druge redovničke zajednice, muške i ženske, koje se pozivaju na Franjinu karizmu. U milijunima bi se pak brojilo članstvo Franjevačkoga svjetovnoga reda, Franjevačke mladeži i drugih laičkih organizacija koje se pozivaju na franjevačku duhovnost.
O franjevačkoj prisutnosti na području hrvatskoga nacionalnoga bića nekad i danas ovdje nije potrebno trošiti previše riječi. Dovoljno je prisjetiti se činjenice da su prvi franjevački samostani u Hrvatskoj osnivani u desetljećima neposredno nakon smrti sv. Franje i da su od tada do dana današnjega bili i ostali žarišta vjerskoga života i evangelizacije, ali i karitativnoga služenja te kulture u najširem i najpozitivnijem smislu riječi. Ili činjenice da su dvojica od trojice kanoniziranih hrvatskih svetaca franjevci: spomenuti Nikola Tavelić i kapucin Leopold Mandić.
Nakon stoljeća žive i plodne prisutnosti sv. Franje kao zagovornika i nadahnitelja ta je prisutnost na završetku 20. i početku 21. stoljeća otkrivena na posve nov način, zahvaćajući u život čitave Crkve, pa i čitave ljudske obitelji. U nedjelju 27. listopada 1986. u Asizu se dogodio uistinu prijelomni, povijesni događaj kako za Katoličku Crkvu tako i za cijeli svijet. Toga su se dana, na trgu ispred bazilike sv. Franje, na inicijativu i poziv sv. Ivana Pavla II., prvi put u povijesti okupili predstavnici različitih kršćanskih denominacija i svjetskih religija kako bi se susreli te kako bi, bez sinkretizma, svatko prema svojoj tradiciji, molili za mir.
Odgovarajući na pitanje zašto je baš Asiz izabran kao mjesto, a sv. Franjo kao nadahnuće za taj povijesni događaj, o. Tepert je odgovorio: »Asiz je svakako izabran zbog Franjine poruke mira. On je, kako nam svjedoče najraniji izvori, pozdravljao sve ljude pozdravom: ‘Gospodin ti dao mir.’ U svojim spisima često se koristi odlomkom iz Lukina evanđelja koji se odnosi na poslanje sedamdeset i dvojice učenika. Ondje se kaže: ‘U koju god kuću uđete, najprije recite: ‘Mir kući ovoj!’ (Lk 10, 5). To je bio njegov stil djelovanja. U Asizu je pomirio biskupa i gradsku vlast, a u Gubbiju je pomirio građane i vuka, gdje vuk na simbolički način predstavlja neprijatelja građana. Osim toga mirotvoračkoga stila djelovanja Franjo je imao priliku razgovarati i s onima koji drugačije vjeruju, s pripadnicima drugih vjera, napose sa sultanom u Damietti u Egiptu, o čemu nam svjedoče njegovi najraniji životopisi. Vjerujem da su ta dva momenta razlog izbora grada Asiza i sv. Franje kao inspiratora.«
Papa Franjo – »nomen est omen«, ime je program
Prisutnost sv. Franje u Crkvi i Asiz kao odredište novih kategorija hodočasnika posebno su, i u posve novim nijansama, zasjali za vrijeme pontifikata pape Franje, prvoga rimskoga prvosvećenika koji si je ime nadjenuo po asiškom svetcu, zacrtavši time i svoj program. »Dosta je toga o svojem izboru imena izrekao sâm papa Franjo u svojem prvom susretu s novinarima, na početku svojega pontifikata. Iz toga njegova objašnjenja u prvi plan izbija briga za siromahe. Za svetoga Franju briga za siromahe ne ostvaruje se samo pomaganjem siromasima, nego dijeljenjem života s njima, dubokom solidarnošću. Upravo odatle proizlazi ideja pape Franje o zajedničkom domu, koja potom gradi njegov pogled na ljudski rod i na ekološka i ekonomska kretanja te potiče promišljanje o integralnoj ekologiji«, kaže dr. Tepert.
Nadahnuće za ekonomiju
Naslov svoje prve enciklike o skrbi za zajednički dom, »Laudato si’«, papa Franjo preuzeo je iz glasovite Pjesme stvorova koju je sročio sv. Franjo. Naslov enciklike »Fratelli tutti« o bratstvu i socijalnom prijateljstvu preuzet je iz svetčevih Opomena. Tu je encikliku papa Franjo želio potpisati upravo na grobu sv. Franje u Asizu 3. listopada 2020., dakle na kalendarski dan svetčeve smrti, a objavljena je dan kasnije 4. listopada, na liturgijski spomendan sv. Franje Asiškoga. Izvor nadahnuća time je i više nego jasno iskazan. Potaknuti doprinosom koji je socijalnomu nauku dao papa Franjo, mladi ekonomisti, poduzetnici, aktivisti i promicatelji održive ekologije iz cijeloga svijeta okupili su se u inicijativu »Franjina ekonomija«, koja je nazvana po asiškom svetcu te se na posve nov način nadahnjuje na vrjednotama koje je on živio prije osam stoljeća.
Svetčevo tijelo javno će biti izloženo od 22. veljače do 22. ožujka
