Evanđelja obiluju tekstovima koji Isusa prikazuju kao onoga koji liječi bolesnike. Tako biva i ove nedjelje kada evanđelist Luka pripovijeda zgodu o susretu Isusa i deset gubavaca na putu između Samarije i Galileje. Deset gubavaca staje pred Isusa i mole ga jednostavno da bude milostiv prema njima. Ne traže od njega izlječenje, nego ga mole da im bude milostiv. Sasvim je jasno da u kontekstu naracije pod milošću ili Božjom naklonošću oni smatraju čin izlječenja od tako strašne bolesti kakva je bila guba.
Jer ne zna se što je gubavca više mučilo, činjenica da je bolestan ili pak da mu je ta bolest donosila i nemogućnost uspostavljanja stabilnih odnosa u društvu. Gubavac je bio osoba koja je na sociološkoj razini bila na neki način »izgnanik« iz društva. Takva osoba nije mogla dolaziti u doticaj s ljudima koji su bili zdravi jer bi ih time na temelju propisa Tore onečistila. Iz toga razloga, a to je vidljivo iz evanđeoske naracije, ni Isus ne dolazi u izravan kontakt s njima, a i oni sami mu se obraćaju s određene udaljenosti.
Vrtnja oko svoje osi
Začuđuje tada Kristova reakcija. On ih ne dotiče jer je vjerni Židov, a isto tako nad njima ne moli neku molitvu. Sve suprotno. Šalje ih da se pokažu svećenicima. Ta gesta sama po sebi ne govori mnogo te nije u potpunosti jasno zašto bi to Krist uopće rekao. Barem to nije jasno na planu naracije u ovom tekstu. Ono pak što još više začuđuje jest kulminacija teksta – činjenica da se na njihovu putu prema svećenicima ujedno događa njihovo ozdravljenje, odnosno očišćenje od gube. Dakle, susret s Kristom na putu te potom njihov osobni put prema svećenicima trenutci su u kojima se događaju izmjene u osobama. Tu se već upućuje na prvu poruku ovoga biblijskoga teksta koja se može sažeti na sljedeći način. Luka čovjeka i njegove probleme vidi prije svega u susretu ljudi. S jedne strane u susretu ljudi međusobno, jer gubavci su potpora jedni drugima, razumiju bol drugih, a s druge u njihovu zajedničkom susretu s Kristom. Ti susreti bivaju pokretač njihova ozdravljenja. Bez susreta gubavaca međusobno, a onda i bez njihova susretanja Krista ne bi došlo do ozdravljenja. Važni su stoga susreti ljudi, međusobno, ali i s Kristom.
Osim činjenice da gubavci susreću Krista valja istaknuti i važniju stvar koja je bila razlogom njihova ozdravljenja, a to je njihovo povjerenje u Kristove riječi. Susret s Kristom, a onda potom i vjera u njegovu riječ bivaju garancijom očišćenja. Tek susret ne bi bio dovoljan ako pri tom susretanju nema i iskrenosti i povjerenja jednih u druge, a onda i u Kristovu riječ. I doista, tako često biva i u životima ljudi. Susreću se ljudi, ali prečesto bez povjerenja jednih u druge i ostajući u sebi ili pri svojim stajalištima i riječima. Drugoga oni ne čuju jer važno im je uvijek i pod svaku cijenu potvrditi sebe. Tada se u životu čovjeka uistinu ništa ne mijenja. A ne bi se promijenilo ni u životima gubavaca. Važno im je bilo susresti Krista, a potom i otvoriti se snazi njegove riječi te joj cijelim svojim bićem izručiti živote.
Biti bolestan a ne slušati savjete liječnika da bi se ozdravilo ne će biti pokazatelj mudrosti, a ni razumnosti života. Vjerovati u svoju bolest gledajući nalaze, a ne vjerovati u upute liječnika da bi se ozdravilo bit će znak problema kod određene osobe. Ili pak htjeti smršavjeti, a ne željeti mijenjati režim prehrane bit će simpatično promatrati, ali ne zadugo jer frustracije time ne će biti kod pojedinca otklonjene. Na kraju živjeti u grijehu te se redovito moliti Bogu i tražiti od njega pomoć, a ne imati ni malo volje da se počne svojim životom ići k boljemu ili k vrijednostima bit će ništa drugo nego vrtnja oko svoje osi.
Tko još želi išta promijeniti?
Vidljivo je dakle kako današnji evanđeoski odlomak nije ništa drugo nego paradigmatski primjer za mogućnost ili nemogućnost promjene u ljudskom životu. Kako na vjerničkoj tako i onoj općeljudskoj razini. Jer boluju i vjernici i nevjernici. Pretili su i vjernici i nevjernici. Pogrješke na životnom putu čine i vjernici i nevjernici. No u svim tim životnim situacijama sigurno je da je riječ o ljudima od krvi i mesa koji bi htjeli neke promjene u životu. Ipak, do promjene će teško dolaziti ako čovjeku nije ni malo stalo do toga.
Krist u evanđelju uči da je Bogu uvijek stalo do čovjeka, no pitanje je što čini čovjek? Ima li u njemu ikakve vjere u bolje i u to da će ako istinski povjeruje u Krista i njegovu riječ, početi mijenjati svoj život i time biti vrlo zadovoljan jer će gledati na djelu s jedne strane svoju jakost karaktera, a s druge strane djelatnu Božju milost koja i najgori karakter čini boljim.
Deset gubavaca biva izliječeno vjerom u Krista i njegovu riječ. Međutim, tek jedan primjećuje da je očišćen snagom Krista. Isti čovjek nekim čudom, divi se i evanđelist Luka, jest Samarijanac. Stranac u očima Židova te osoba od koje se ne bi očekivalo takvo što. To čini se i jest Lukina želja. Da prikaže kako vjerovati u Krista nije tek stvar jednoga naroda, nego svih naroda. Svatko je sposoban vjerovati u Isusa i njegovu djelatnu snagu te time izmijeniti svoj život na bolje. Pitanje je samo – želi li čovjek još uvijek vjerovati Kristu i njegovoj riječi te time promijeniti svoj život na bolje? Isto se pita i žena koja promatra svojega supruga kako ponovno griješi na isti način. Uvijek u čudu i nevjerici. Kao i on kada u svoj svojoj blagosti nastoji svojoj dragoj skrenuti pozornost na očitu činjenicu da im je sin upao u ovisnost o kocki, a mama to jednostavno ne želi vjerovati jer još uvijek smatra da njezin sin nije takav. A promjene? Hm, tko još želi išta promijeniti?
