PARIŠKI DOMINIKANAC TEODOR DRAGUN Odvjetnik istine o Stepincu u Francuskoj

Teodor Dragun - odvjetnik istine o Stepincu u Francuskoj

Kulturno djelovanje (govoreći o kulturi u najširem smislu riječi) hrvatskih katolika nakon Drugoga svjetskoga rata u Hrvatskoj bilo je iznimno otežano, ali često nije bilo lakše ni u demokratskom svijetu, poglavito kada je bilo usmjereno k cilju da se inozemnoj javnosti istinito prikažu prilike u domovini. To je posebice osjetio dominikanac Teodor Dragun, dušobrižnik i publicist.

Rođen je Donjem Humcu na Braču 16. lipnja 1913., kršten imenom Juraj. Klasičnu gimnaziju pohađao je u Bolu i Dubrovniku, gdje je i studirao filozofiju i teologiju. U Red braće propovjednika stupio je u Dubrovniku 1935., primivši ime Teodor – Bogdan. Iste je godine maturirao. Filozofiju i teologiju studirao je od 1936. do 1941. na dominikanskoj Visokoj bogoslovnoj školi u Dubrovniku. Za svećenika je zaređen 1941. u Splitu. Prvih godina rata pastoralno je djelovao u Dubrovniku i okolici; 1943. i 1944. na otoku Braču, a zatim u Zagrebu. Kako je dominikanski samostan na Koloniji bio srušen u savezničkom bombardiranju 22. veljače 1944., s nekoliko subraće živio je u dominikancima ustupljenom franjevačkom samostanu u Samoboru, odakle se 6. svibnja 1945. uključio u zbjeg i krenuo prema Austriji.

»Spisi o kardinalu Stepincu« imaju epohalno značenje jer su u tadašnjim teškim prilikama za Katoličku Crkvu u Hrvata i za nadbiskupa Stepinca uspješno odgovorili na pitanje kako obraniti istinu o kardinalu.

Neko vrijeme boravio je u Čehoslovačkoj, a potom pred naletom komunista otišao 1947. u Pariz. Nastanivši se u kući sestara dominikanaka u predgrađu Pariza (Chatillon-sous-Bagneux) siječnja 1948. kao duhovni pomoćnik, specijalizirao se iz filozofije i psihologije religije i doktorirao 1952. na Pariškom katoličkom sveučilištu. No istodobno se skrbio i za brojne hrvatske izbjeglice. Nakon, na temelju pastirskoga pisma Pija XII. »Exul Familia«, razdvajanja zajedničke misije za Hrvate i Slovence, Pariška nadbiskupija imenovala ga je 1953. prvim upraviteljem novoosnovane Hrvatske katoličke misije za cijelu Francusku. Godine 1962. u pariškom predgrađu Bagneuxu kupio je dvokatnicu i ondje smjestio sjedište Hrvatske katoličke misije, koju su od 1975. vodili isusovci. Koliko je teško bilo djelovati u okolnostima egzila može oslikati podatak da ga je francuska policija internirala na Korziku prigodom posjeta Hruščova Francuskoj 1960. Bio je supotpisnik »Poruke hrvatskih dušobrižnika hrvatskoj emigraciji« 1961., u kojoj, što je vrlo znakovito, hrvatski dušobrižnici (Krešimir Zorić, Dominik Šušnjara, Lucijan Kordić, Eugen Beluhan, Vilim Cecelja) mole hrvatske političare u emigraciji da ih ne uvlače u politiku. »Svećenici su nepristrani pastiri sviju, bez obzira na njihovo političko opredjeljenje.« Iscrpljen stalnom borbom za održanje Misije, »krhka zdravlja i skromna života« (J. Žagar), umro je od infarkta na Božić 1962., za vrijeme služenja mise hrvatskoj zajednici u Parizu. Tijelo mu počiva u dominikanskoj grobnici na pariškom groblju Montparnasseu.

Pisati je započeo u dominikanskom bogoslovnom časopisu »Akvinac« u Dubrovniku, koji je neko vrijeme uređivao. Prijevodima, člancima i pjesmama surađivao je u dominikanskim časopisima »Duhovni život« i »Gospina krunica«, a nakon rata u Nikolićevoj »Hrvatskoj reviji«. No ključno je njegovo djelo »Le dossier du Cardinal Stepinac – Spisi o kardinalu Stepincu« 1958., kojim se prvi put francuskoj javnosti svratila pozornost na lik kardinala Stepinca i povijesno značenje njegove tragedije u sklopu vjekovnih nesuglasica i sukoba između Istoka i Zapada, Moskve i Rima, osobito u kontekstu povijesnih krivotvorina što su godinama širene iz jugoslavenskih diplomatskih predstavništava u svijetu. U prikupljanju građe za knjigu imao je pristup dokumentima iz vatikanskih arhiva. Knjiga ima epohalno značenje jer je u tadašnjim teškim prilikama za Katoličku Crkvu u Hrvata i za nadbiskupa Stepinca uspješno odgovorila na pitanje kako obraniti istinu o Stepincu u moru laži o njemu. Osim povijesne kontekstualizacije procesa, Dragun je iznio 18 kapitalnih dokumenata i 12 svjedočanstava svjetskih uglednika, uz ostalo izjavu francuskoga nobelovca Françoisa Mauriaca, zatim Marka Petrovića, podrijetlom Srbina, francuskoga državljanina, te prosvjed Ivana Meštrovića, koji među ostalim sadrži i svjedočanstvo Milovana Đilasa o Stepinčevoj nevinosti. Prema njegovim riječima, želio je »pridobiti simpatije publike za katolicizam u Jugoslaviji i time neizravno postaviti zahtjev nezavisnosti Hrvatske s čisto vjerskog stanovišta«. Knjiga je imala velik odjek ne samo u francuskom tisku, nego i drugdje, pa i u glasilima slovenske i srpske emigracije, a hrvatske su reakcije u emigraciji bile u rasponu od šutnje preko kritika do pohvala, pa je Dragun sam naposljetku zaključio: »Priznanja Francuza mnogo su me više ohrabrivala nego Hrvata iz čistoga razloga što sam knjigu za njih, a ne za naše napisao.« Ostaje činjenica da je riječ o prvom opsežnom djelu hrvatskoga autora o kardinalu Stepincu na jednom svjetskom jeziku.

IZVORGlas Koncila br. 38/2019.
Prethodni članakJESU LI OPRAVDANE SUVREMENE JADIKOVKE? Ne isplati se?
Sljedeći članakUZ DRAMU »DOWNTON ABBEY« Sukob navika