HRVATSKA PERJANICA EUROPSKOGA NOVINARSTVA Stjepan Tomičić – od »Hrvatske straže« do ÖRF-a

Stjepan Tomičić
Stjepan Tomičić

U svojoj knjizi »Hrvatski katolički pokret« fra Bonifacije Perović, višegodišnji duhovnik »Domagoja«, među tridesetak najistaknutijih hrvatskih katoličkih intelektualaca koji su ostavili trag u domovini, ali i preko njezinih granica, navodi i Stjepana Tomičića, novinara i publicista. Vrlo je malo pouzdanih dostupnih podataka o njemu (hrvatski su oskudni, a austrijski različiti), što je začuđujuće s obzirom na to da je riječ o velikoj novinarskoj »marki«, pa je u relativno kratku roku bilo moguće načiniti tek približnu rekonstrukciju njegova života i rada.

Zanimljivo je da se »kamen« Stjepana Tomičića nalazi kao dvadeset treći među trideset dvije spomenskulpture u Gačanskom parku hrvatske memorije, smještenom u središte Otočca.

Rođen je 26. svibnja 1919. u Otočcu (gdje je rođen također istaknuti hrvatski intelektualac Karlo Mirth). Već sa 17 godina otišao je u Zagreb. Austrijski izvori navode da je u Zagrebu i Parizu studirao političke znanosti odnosno da je apsolvirao na Pravnom fakultetu u Zagrebu (A. Labus), gdje je 1938. započeo surađivati u katoličkom dnevniku »Hrvatskoj straži«, pišući kulturne priloge (npr. »Renesansa vjerske umjetnosti«), a neko je vrijeme bio njezin dopisnik iz Pariza, gdje je ujedno studirao i pisao za »Paris Soir«. U svetojeronimskoj »Obitelji« pisao je popularne članke, a u Marakovićevoj »Hrvatskoj prosvjeti« objavio je više prikaza knjiga i znamenitih osoba. Uspostavom NDH-a neko vrijeme još piše u »Hrvatskom glasu«, nastavku dnevnika »Hrvatske straže«, koji je međutim izlazio samo do kolovoza 1941., kada je ukinut. Zatim prelazi raditi u Hrvatski državni ured »Croatia«. Pisao je najviše u »Hrvatskom narodu«, gdje je, uz članke o kulturi, objavio niz reportaža, vojnopolitičkih analiza i razgovora, uz ostalo, s Ramirom Marconeom, papinskim legatom u Zagrebu. Godine 1942. – 1943. bio je odgovorni urednik »Pokreta« – hrvatskoga likovnoga polumjesečnika. Navodi se da je bio i glavni urednik dnevnika »Poldan« 1941. – 1942., izvori navode Danijela Uvanovića i Josipa Blažinu, također istaknute katoličke intelektualce. Godine 1943. bio je na ratištima u Dalmaciji kao dopisnik, a od ljeta 1944. novinski je ataše u hrvatskom veleposlanstvu u Berlinu i dopisnik »Hrvatskoga naroda«. Pisao je i u tjedniku »Spremnost«, najviše o hrvatskoj kulturi (npr. »Klasična misaona stega u hrvatskoj kulturi«). U svibnju 1945. pošao je na Zapad i probija se, uz preporuku nadbiskupa Stepinca, do Beča, a poslije dolazi u Salzburg, gdje je promijenio ime u Alfons Dalma te je 1946. dobio austrijsko državljanstvo i započeo novu novinarsku karijeru u dnevnim novinama »Salzburger Nachrichten«. Uskoro je postao šef odjela za vanjsku politiku i kasnije zamjenik glavnoga urednika. Od 1954. do 1967. glavni je urednik münchenskoga lista »Münchner Merkur« (bio je veliki podupiratelj politike šefa CSU-a Franza Josefa Straussa), razvijajući se kao stručnjak za stranu i obrambenu politiku, a ujedno je predavač na Fakultetu političkih znanosti u Münchenu. Godine 1982. postao je redoviti profesor. Stalni je komentator bečkoga dnevnika »Die Presse« te od 1964. »Bayernkuriera« i časopisa »Wehrkunde«.

Godine 1967. imenovan je glavnim urednikom urednika ÖRF-a (Austrijske radio-televizije). Godine 1974. odstupio je s dužnosti pod pritiskom vladajućih socijalista. Od 1974. do 1986., odnosno umirovljenja, bio je dopisnik ÖRF-a iz Rima i Vatikana. Dobio je brojne nagrade i priznanja, uz ostale nagradu »Dr. Karl Renner«, talijansko priznanje »Grande Ufficiale«, naslov viteza počasne francuske legije – »Chevalier de la Legion d’Honneur«, novinarsku nagradu grada Salzbruga »René Marcic« (Marčić je bio savjetnik za novinstvo i kulturu pri konzulatu NDH-a u Beču, a nakon rata radio je u »Salzburger Nachrichten«, kamo je »povukao« Tomičića). Za izvanredna novinarska postignuća Republika Austrija odlikovala ga je zlatnim križem za zasluge: »Goldenes Verdienstkreuz«. Radio je i kao prevoditelj pa je, uz ostalo, na njemački preveo glasovite humoristične romane talijanskoga književnika Giovannina Guareschija »Don Camillo i Peppone« i »Don Camillo i njegovo stado« (prevedeni su i na hrvatski). Na njemačkom je objavio knjige »Pozadina berlinske krize« i »De Gaulle, Nijemci, Europa« 1962. te »Mjesta srednje Europe« 1993. Eine Dokumentation , TR-Verlags-Union, München 1993

De Gaulle, die Deutschen, Europa , Condor-Verlag, Karlsruhe 1962Bio je, današnjim rječnikom rečeno, klasični konzervativni novinar i komentator demokršćanske orijentacije, ujedno istaknuti zagovornik demokracije. Navodi se da je jednom polemizirao protiv prijedloga nekoga austrijskoga političara koji je zagovarao ideju da se svi izbori održe istoga dana kako bi se uštedjelo u novcu i vremenu za prebrojavanje glasova. Dalma je tada rekao da su izbori najveći politički blagdani jedinoga suverena – naroda, pa što ih je više, to se taj suveren, u odnosima prema nositeljima predstavničke demokracije, osjeća jače i bolje. Što više izbora, više demokracije!

zanimljivo je zanmljivo je da se njegov „kamen” s osnovnim podacima o njemu nalazi među Umro je 28. srpnja 1999. u Beču. Zanimljivo je da se njegov »kamen« nalazi kao dvadeset treći među trideset dvije spomenskulpture u Gačanskom parku hrvatske memorije, smještenom u središte Otočca, postavljene na inicijativu Katedre Čakavskoga sabora.

IZVORGlas Koncila br. 42/2017.
Prethodni članakKAD SE BISER »PRETVORI« U KRUH Tko je mjerilo kršćaninu?
Sljedeći članakTENISKI SUPARNICI I VJENČANI KUMOVI Kako športski velikani preusmjeravaju osjećaje