Dan hrvatske diplomacije svečano je proslavljen u Zagrebu 10. lipnja uz nemali napor da se izbjegne teška tema – višegodišnje neimenovanje novih hrvatskih veleposlanika. Prema nekim tvrdnjama oko 90 hrvatskih diplomatskih predstavništava čeka na nove veleposlanike budući da se posljednjih pet godina predsjednici države i vlade nisu uspjeli dogovoriti o njihovu imenovanju, čime je ponegdje učinjena i teško popravljiva šteta hrvatskomu ugledu u svijetu. Silne napore moralo je proteklih godina uložiti diplomatsko osoblje u veleposlanstvima u kojima nema hrvatskoga veleposlanika (poput Svete Stolice) da bi održavalo ugled zemlje, a mnogi su se zacijelo u opravdavanju izostanka imenovanja veleposlanika morali višestruko crvenjeti pred kolegama i domaćinima – jer razlog zašto nema imenovanja strancima je teško shvatljiv. Bez veleposlanika na gubitku su i kultura i ekonomija i međunarodni ugled svake zemlje. Stoga su nedavne najave da bi do novih imenovanja ipak (uskoro) moglo doći izazvale entuzijazam, ali vrlo oprezan.
Imenovanje veleposlanika i ostaloga diplomatskoga osoblja nije presudno pitanje za egzistenciju neke države u mirnodopskim okolnostima, ali može biti itekako važno egzistencijalno pitanje kada i ako dođe do (eskalacije) rata. U to se Hrvatska mogla uvjeriti u borbi za neovisnost i tijekom Domovinskoga rata, a dovoljno je zaviriti u knjigu »Diplomatski pečat« u kojoj su brojni bivši hrvatski veleposlanici nedavno zabilježili svoja sjećanja. Mnoga među njima vrijedna su filmskih priča. Proteklih pet godina hrvatske povijesti bit će uvelike uskraćeno za takve memoare jer novih veleposlaničkih imenovanja jednostavno – nije bilo.
Teško je oteti se dojmu da najviši hrvatski dužnosnici malo cijene veleposlaničku službu, a samim time i domovinu čije bi interese veleposlanici trebali zastupati. Ako se interes domovine pretpostavi osobnomu interesu, onda je nažalost preuzetno govoriti o iskrenom domoljublju.
Budući da se Dan hrvatske diplomacije slavi u spomen na dan kada je papa Ivan VIII. 7. lipnja 879. godine datirao pismo knezu Branimiru – pismo koje se može smatrati i međunarodnim priznanjem Hrvatske – može biti poučno pročitati s koliko je ljubavi, poštovanja i iskrenosti prema diplomatskoj službi Svete Stolice nedavno govorio papa Lav XIV. On je u utorak 10. lipnja nuncijima iz stotinjak zemalja – nadbiskupima koji su zapravo njegovi diplomati – izrekao bremenit govor. »Računam na vas kako bi u zemljama u kojima živite svi znali da je Crkva uvijek spremna na sve poradi ljubavi, da je uvijek na strani posljednjih, siromašnih, te da će uvijek braniti sveto pravo na vjeru u Boga, na vjeru da ovaj život nije prepušten na milost i nemilost moćnika ovoga svijeta, nego da je prožet otajstvom«, rekao je svojim veleposlanicima Sveti Otac.
Kada bi se iz Papina govora pojedini pojmovi zamijenili i igrom riječi primijenili na Hrvatsku, moglo bi se doći do spoznaja važnih i za hrvatsku diplomatsku službu. Budući da Hrvatska pamti i neke svoje veleposlanike koji su domovini napravili više štete nego koristi, kako bi zvučalo da se veleposlanicima prije nego što idu na službu kaže da njihova služba samo u pravoj poslušnosti hrvatskim interesima i zajedništvu s domovinom može biti učinkovita? Kako bi se i slika Hrvatske promijenila kada bi svi veleposlanici bili sredstva zajedništva i jedinstva, u službi digniteta Hrvatske, promičući iskrene i konstruktivne odnose s vlastima?
Hrvatska je premlada zemlja da bi si mogla dopustiti slaba diplomatska predstavništva, pogotovo ako se uzme u obzir da je posljednjih godina uvelike osiromašena emigriranjem vlastitih sinova i kćeri te da je i dalje suočena s pritiscima na hrvatske manjine u susjednim zemljama. Ako se zna u kojoj je mjeri svijet suočen s ratnim izazovima, a domovina s izumiranjem domicilnoga stanovništva, Hrvatskoj je tim više potrebna domoljubna, inteligentna i sposobna diplomacija koja će izvan domovine raditi na ispunjavanju snažne hrvatske vizije. Na nju se još čeka – baš kao i na nove diplomate koji bi bili slika domovine.
