Hrvatska je postala država imigracije stranih radnika, kao nekada Njemačka krajem šezdesetih godina prošloga stoljeća. Međutim postoje bitne razlike prihvaćanja stranih radnika. Njemačka je odmah počela organizirano selektirati kandidate za dolazak na rad prema određenim kriterijima, koji su odgovarali njihovim potrebama.
Prednost u odabiru imali su mlađi od 40 godina, kvalificirani i školovani. Taj odabir nisu provodili nikakvi privatni posrednici, agregatori i slično. Njemački poslodavac koji je namjeravao zaposliti stranoga radnika obvezno je morao dati posebno garantno pismo kojim se obvezivao da će zaposliti stranoga radnika pod uvjetom da ima određene kvalifikacije. Dakle nije bilo nikakvoga masovnoga stihijskoga zapošljavanja. S vremenom, kako su se potrebe za stranim radnicima povećavale, da bi se spriječili nekontrolirani dolasci radnika za koje gospodarstvo nema potrebe (bolesni, stari, nekvalificirani itd.), Njemačka je osnivala posebne liječničke komisije (Zagreb, Beograd) koje su utvrđivale radnu sposobnost za određena zanimanja. Htjeli su dobiti zdravoga mladoga radnika koji će raditi koliko treba i koji se vjerojatno ne će odmah koristiti zdravstvenim uslugama, a istodobno će godinama plaćati doprinose za mirovinsko i zdravstveno osiguranje.
Dakle, zdravstveni i mirovinski fondovi Njemačke kao države prihvata godinama su bili punjeni doprinosima, bez izdataka za zdravstveno i mirovinsko osiguranje. Osim toga, radi zaštite socijalnih i radnih prava, Njemačka je ustrojila posebnu službu pod nazivom »Arbeiterwohfahrt«, neovisnu udrugu za socijalnu skrb s naglaskom na posebnoj skrbi za strane radnike. U toj službi zapošljavani su kao volonteri i stranci posebno pripremljeni, kako bi pomagali u rješavanju socijalnih i radnih problema stranih radnika iz zemalja emigracije, posebno za Hrvate, posebno za Turke, posebno za Grke i slično. Ti su uredi djelovali usporedno s postojećim uredima za rad i zapošljavanja (Arbeitsammt). Našim građanima koji su radili ili rade i danas to je dobro poznato.
Hrvatska za sada nema takve ili slične institucije niti pokazuje namjeru nekoga sustavnoga zapošljavanja stranaca ni pripremanja za njihovo radno i socijalno uključivanje. Zavodi za zapošljavanje nisu dovoljni niti su osposobljeni. Prije svega trebalo bi organizirati obvezno i besplatno učenje hrvatskoga jezika uz upoznavanje stranaca s našim načinom života i običajima. Posebno bi trebalo izdavati male praktične brošure na jezicima stranih radnika uz hrvatski prijevod za pojedine struke ili grane djelatnosti, posebno za konobare, posebno za građevinske radnike, posebno za dostavljače, frizere i slično.
Ako izostane mogućnost socijalne uključivosti stranih radnika, posebno zbog jezičkih razlika, događat će se nesporazumi u kojima će netko očekivati da domaći čovjek u traženju usluge mora govoriti engleski, što ga u neznanju toga jezika može činiti inferiornim u odnosu na stranoga radnika. Takva stanja mogu biti uzrok incidenata i sukoba raznih oblika.
Sve moderne države, uključujući i Hrvatsku, rado se deklariraju kao socijalne države, a posebice kada se radi o ljudskim pravima i socijalnoj pravdi. To nije dovoljno ako se u stvarnom životu ne ostvaruje.
Zato valja podsjetiti barem na neke najznačajnije, posebice zato što se već dostignuta i korištena prava sada smanjuju, pa i uskraćuju, posebice stranim radnicima. Prije svega to je Povelja Ujedinjenih naroda koja obvezuje na dužnost država unaprjeđivati opće i stvarno poštovanje prava i sloboda čovjeka, uzimajući u obzir da pojedinac, ima prava i dužnosti prema drugim pojedincima i prema zajednici kojoj pripada, što znači da je dužan unaprjeđivati i poštovati prava koja su priznata i drugima, osobito radna, mirovinska i zdravstvena. U proširenom shvaćanju to upućuje na obvezu solidarnosti, ponajprije onih koji imaju s onima koji nemaju. Nažalost, danas na to upućuju samo pape, a predstavnici država gotovo se i ne čuju.
U Hrvatskoj su strani radnici pretežno s nižim stupnjem obrazovanja, rade najviše kao dostavljači (Bolt i Wolt) te u građevini i ugostiteljstvu. U građevinarstvu su izloženi ozljedama na radu, često s posljedicama trajnoga i potpunoga gubitka radne sposobnosti, čak i smrti. U takvim slučajevima stradali bi imali pravo ostvarivati invalidske mirovine zbog ozljede na radu, a članovi obitelji i obiteljske mirovine. Međutim, problemi se potenciraju ako strani radnik nije bio prijavljen na mirovinsko ili zdravstveno osiguranje.
S državama Filipinima, Nepalom i Indijom, odakle dolazi većina stranih radnika, nemamo zaključene konvencije o mirovinskom i zdravstvenom osiguranju, a vjerojatno ni o zapošljavanju. Sve takve okolnosti ugrožavaju temeljna ljudska prava stranih radnika. Nasuprot tomu strani radnici iz nama susjednih država Srbije, Bosne i Hercegovine, Kosova, Makedonije i Crne Gore nemaju tih problema. Zato se postavlja pitanje odgovornosti i obveza za štete jer oštećeni iz udaljenih zemalja nemaju više radne sposobnosti, a članovi njihovih obitelji ostaju bez hranitelja.
Sa stajališta općih ljudskih prava i načela solidarnosti odgovornost bi se trebala odnositi ili na državu rada ili na nesavjesne poslodavce ili na počinitelje štete ili na sve njih, dakle svakoga od njih u opsegu njegove mjerodavnosti za donošenje ili nedonošenje propisa i odgovarajućih preventivnih mjera osiguranja i zaštite.
