Unatoč astronomskomu broju plesačkih trupa i koreografskih škola posvećenih »anđeoskomu plesu«, nema sporazuma treba li on uključivati umjetna krila ili akrobatske skokove, psihodeličnu glazbu ili duhovne zanose. No sličnim se pitanjem pozabavila skupina osobitih ljubitelja Božića. Bazilije Veliki ne sumnja da svetci u nebu Boga časte kao i anđeli – kolom u čijem je središtu sam Krist, kako objašnjava Grgur Čudotvorac. Štoviše, anđeli – čiji zbor Ivan Zlatousti naziva plesačkim – svetce i dočekuju plesom, tvrdi Ćiril Jeruzalemski; a Grgur Nisenski primjećuje da svete djevice ukorak s nebeskim silama plešu isti ples koji prema Klementu Aleksandrijskom u anđeoskom društvu liturgije predvode kćeri Božje. Izvor je tih slika Pismo: ako su anđeli zbog obraćenja grješnika spremni u nebu prirediti »svirku i igru« – te ih i psalmist poziva na »igru i bubanj« – kakvo čudo što je mudracima s istoka radost donio ples anđeoske zvijezde?
»I gle, zvijezda kojoj vidješe izlazak iđaše pred njima sve dok ne stiže i zaustavi se povrh mjesta gdje bijaše dijete.« Koliko je to kretanje betlehemske zvijezde potaknulo znanstvenih hipoteza, toliko je potaknulo i umjetničkih interpretacija. Kada njezin sjaj slikari ne bi pridali nebeskim tijelima i duhovima, darivali bi ga Djetešcu i njegovoj Majci. No te je dvije tendencije uspio sjediniti tek jedan od majstora talijanske rane renesanse. Na središnjem dijelu triptiha s prizorima iz Kristova života, »Poklonstvu mudraca«, Andrea Mantegna izostavio je kako ono zbog čega su ga suvremenici korili – emocionalnu suhoću skulpturalnih likova – tako i ono zbog čega su mu nasljednici kadili – optičke varke sred antičke arhitekture. A ipak je temperom na drvu u betlehemskoj pećini iluzionistički rasplesao dva kola anđela. Kerubi i serafi svojim ognjem griju Bogorodicu; a zvijezda povrh njih uzdiže oko oblaku anđeoskoga pjeva i šutnje.
Toliko je vremena princeza Ivana Francuska u šutnji provodila u dvorskoj kapeli baruna od Linieresa – čijemu ju je odgoju prepustio odsutni otac – da joj je poočim u crkvici dao podići ognjište. No tek nakon što je ženidbu pogrbljene i šepave svetice – preminule 1505., godinu prije Mantegne – na temelju objedâ njezina muža Luja XII. ništavnom proglasio papa Aleksandar VI., osramoćena je kraljica od povjerenja u Boga gotovo zapjevala: »Nije važno, ružna sam tijelom, ali želim ljupku dušu.« Odana nutarnjemu glasu koji joj je još u djetinjstvu obećao da će »po ranama Sina zadobiti Majku«, nova vojvotkinja od Berryja evanđeosko je razmatranje sjedinila sa služenjem okuženima. Svojim je kćerima Reda Navještenja kao zvijezde vodilje preporučila deset slasti betlehemske Majke: čednost, razboritost, poniznost, siromaštvo, poslušnost, strpljivost, vjeru, predanost, milosrđe i pobožnost. Takvih se plesnih koraka ne libe ni anđeli.
