Podrijetlo obitelji Frankopana ili Frankapana (u daljnjem tekstu zbog raširenosti rabit će se oblik Frankopan iako bi bilo pravilnije Frankapan) nije do kraja razjašnjeno, a pod varijantom prezimena de Frangipanibus prvi se put spominje 8. kolovoza 1422. Moguće je da je obitelj to prezime uzela kako bi istaknula svoje podrijetlo od rimske plemićke kuće Frangipana, od koje je preuzela grb.
Danas prevladava mišljenje o podrijetlu obitelji s otoka Krka, a najvjerojatnije su pripadali domaćemu hrvatskomu plemstvu. Dujam (kraj XI. ili početak XII. st. – prije 23. VIII. 1163.) bio je prvi po imenu poznati član obitelji. Osim što su bili knezovi krčki, bili su i knezovi modruški, vinodolski, brinjski, brački, cetinski, hvarski, drežnički, gatanski, korčulanski, požeški, rapski, senjski, slunjski i tržački, markizi di Nemi, kapetani Rašpora i Krasa, Postojne i Bihaća, načelnici Trogira, Splita, Muggie itd. Gospodarili su imanjima u Hrvatskoj, Ugarskoj, Bosni, na današnjem tlu Slovenije i Austrije, u Švedskoj i Italiji. Obitelj je dala niz banova, biskupa, nadbiskupa, kapetana, generala i dr. te bitno obilježila hrvatsku povijest i kulturu.
S vremenom se obitelj podijelila na nekoliko loza, od kojih su tri izumrle u 16. stoljeću: smrću Franje Ivana X. prestala je 1543. postojati cetinska loza, 1572. smrću Franje I. slunjska, a 1577. smrću Stjepana IV. (III.) i ozaljska loza. Najdulje je preživjela tržačka loza Frankopana.
Frankopani su tijekom ratovanja s Osmanlijama izgubili veći dio svojih utvrda i posjeda. U 17. stoljeću posjedi su Frankopana bili skupljeni oko rijeke Kupe u okolici Ogulina, Vrbovskoga, Severina, Oštarija, Novigrada, Bosiljeva i Novoga (Vinodolskoga) u Hrvatskoj te Brežica u Štajerskoj.
Fran (Franjo) Krsto Frankopan bio je sin Vuka II. Krste Frankopana i njegove druge supruge Uršule Inhofer (Inkofer). Pretpostavlja se da je rođen u Bosiljevu, najvjerojatnije između 1638. i 1643. godine. Kao malo dijete ostao je bez majke, a otac mu je umro 1652. godine. Godinu dana kasnije umro mu je najstariji brat Gašpar pa je brigu za njega preuzeo brat Juraj, koji je imao sklonosti prema umjetnosti i kulturi.
Najraniji podatak o njegovu školovanju je onaj iz Graza 1654. godine, kada je »D. Franciscus Christophorus Comes de Frangebamb a Tersaz« zapisan kao principist, što je ekvivalent druge godine gimnazijske naobrazbe. Godine 1656. naslijedio je posjed Nemi u Italiji, što mu je donijelo titulu markiza. Za putovanja u Italiju, vjerojatno 1658., oženio se Julijom Anom di Naro, nećakinjom kardinala Antonija Barberinija. Nakon povratka iz Italije, oko 1661. – 1663. boravio je naizmjence na obiteljskim posjedima Bosiljevo u Hrvatskoj i Brežice u Štajerskoj, a kasnije uglavnom opet u Bosiljevu te u Novigradu na Dobri i Novom (Vinodolskom).
U ranoj je dobi pokazao sklonost prema književnosti, vladao je latinskim, francuskim i talijanskim, a kasnije njemačkim te možda i mađarskim jezikom. U Macerati u Italiji 1656. objavio je jednu latinsku elegiju, a čini se da je to zapravo jedino njegovo književno djelo tiskano za života. U toj elegiji pjesnik žali što su anđeli Gospinu kućicu s Trsata prenijeli u Loreto.
S obitelju Zrinski Fran Krsto Frankopan zbližio se kada se Petar Zrinski oženio njegovom sestrom Anom Katarinom. Ranije odnosi obitelji Frankopana i Zrinskih nisu uvijek bili idilični jer su se sukobljavali oko prava na neke posjede.
Fran Krsto Frankopan pomagao je šurjaku Petru Zrinskomu u ratnim operacijama te je pod njegovim vodstvom sudjelovao 1663. u bitki kraj Jurjevih stijena u blizini Otočca, u kojoj su hrvatske postrojbe porazile nadmoćne osmanske snage.
Postoji mogućnost da se Fran Krsto Frankopan 1665. priključio pokretu hrvatskih i ugarskih velikaša protiv Habsburgovaca. To se može zaključiti iz pisma u kojem je spomenute godine pisao nadbiskupu Mainza, ujedno izbornomu knezu Svetoga Rimskoga Carstva, o velikom nezadovoljstvu u ugarsko-hrvatskom kraljevstvu vladavinom Leopolda I. i o namjeri plemstva da se podvrgne osmanskoj vladavini.
Nije isključeno da se pokretu protiv Habsburgovaca pridružio na nagovor sestre Ane Katarine. Dodatan motiv moglo mu je biti i nezadovoljstvo službama u Vojnoj krajini. Na zamolbu Petra Zrinskoga Fran Krsto Frankopan 1669. preveo je na talijanski jezik Petrovo pismo poljskomu kralju, u kojem je Zrinski tražio poljsku pomoć za svoje aktivnosti. Pogledaju li se spisi iz Beča, vidi se da je Petar Zrinski nastojao glavni teret krivice prenijeti na Frana Krstu Frankopana, no koliko je trenutačno poznato, Fran Krsto prije proljeća 1670. nije imao znatniji operativni udio u protuhabsburškim aktivnostima, koje su u hrvatskoj povijesti poznate pod nazivom urota zrinsko-frankopanska.
U vrijeme pripremanja urote Fran Krsto u ožujku 1670. uputio je pismo kapetanu Čolniću, u kojem se otvoreno izjasnio za savez s Osmanlijama: »Komaj čekam, da naše kape s čalmami pomešamo i tako mi Boga, da krilaki budu frkali po zraku.« Za to ga se pismo najviše teretilo u istrazi, pogotovo jer je bilo usmjereno na mržnju prema njemačkim krajišnicima. U drugoj polovici istoga mjeseca pokušao je organizirati protuhabsburški otpor pozvavši na suradnju građane zagrebačkoga Gradeca, a nekoliko dana kasnije u Brezovici je organizirao sabor hrvatskoga plemstva, koje je također pokušao pridobiti za podizanje ustanka. Jedini uspjeh imao je u Banskoj krajini gdje je dobio podršku časnika. No ta je podrška bila slaba jer je na ustanak uspio podignuti samo 300 konjanika.
Uvidjevši da ne će dobiti podršku od Osmanlija niti uspjeti okupiti veći broj ljudi, sklonio se u Čakovec, a 12. travnja 1670. s Petrom Zrinskim otputovao je u Beč s namjerom da pokuša dobiti oprost od vladara. U Beču su ga uhitili, zatvorili i stavili pod istragu, nakon koje je pogubljen u Bečkom Novom Mjestu 30. travnja 1671. Imanja su mu zaplijenjena.
U zatvoru je završio književno djelo koje se sastoji od 109 pjesama i 103 zagonetke. Pod naslovom »Jarne bogati« preveo je s francuskoga početak Moliereove komedije »Georges Dandin«, tiskane u originalu 1669., koristeći se hrvatskim i slovenskim jezikom. Također je sačuvan i dio nedovršene satirične proze pod naslovom »Po vsem svitu razglašena, prečudna i strašna trumbita sudnjega dana«. Pisao je na čakavskoj jezičnoj podlozi hrvatskoga jezika s unošenjem elemenata kajkavštine i štokavštine, stilom karakterističnim za ozaljski književno-jezični krug.
Smrću Frana Krste Frankopana tržačka loza Frankopana je izumrla te je ta znamenita hrvatska plemićka obitelj prestala postojati.
Nastavlja se
