POSLIJERATNO KOMUNISTIČKO UNIŠTAVANJE GROBOVA (3) Zabranjeno postavljanje oznaka, natpisa, slika i simbola

Đakovački biskup Antun Akšamović
Namjera potpunoga i radikalnoga obračuna jugoslavenskih komunista s neprijateljem neposredno po završetku Drugoga svjetskoga rata, bila je i odluka MUP-a DF Jugoslavije od 18. svibnja 1945. o uklanjanju i uništavanju grobalja i grobova »okupatora« i »narodnih neprijatelja«, koja je obuhvatila groblja i nadgrobne spomenike vojnika njemačke, talijanske i mađarske vojske, te ustaša, četnika i slovenskih domobrana. Da je ta odluka sustavno provođena potvrđuju očuvani dokumenti i suvremenici događaja.

Prema mišljenju Josipa Broza Tita, Pastirsko pismo katoličkih biskupa Jugoslavije, izdano 20. rujna 1945. na općim biskupskim konferencijama u Zagrebu, koje mu je dostavljeno preko Vladimira Bakarića, pokazuje: »Oni su se okrenuli protiv nas, protivu naših ustanova i naših demokratskih mjera. Skorašnje pastirsko pismo to dokazuje. Ja sam im odgovorio mirno, ali odlučno… kako bih pokazao njihov prljav rad, kako bi narod saznao sadržinu ovog pisma i ono što žele takvi katolički svećenici: da opravdaju zločince i da brane svoje materijalne interese, kao i da sačuvaju svoj autoritet.« Za pismo, koje je ponavljalo optužbe protiv komunističke represije, predsjednik vlade Federalne Hrvatske Vladimir Bakarić rekao je da »otežava uređenje odnosa Crkve i države, puno je neistina, protunarodno, odiše ustaškim duhom i hrani koljače«.

Ogledni primjer različitog stajališta vlasti i Crkve
Ogledni primjer stajališta komunističkih vlasti i Katoličke Crkve u Jugoslaviji o odnosu prema grobovima »okupatora« i »narodnih neprijatelja« razgovor je ministra unutarnjih poslova NR Slovenije Zorana Poliča i generalnog vikara ljubljanske biskupije Antona Vovka, 31. rujna 1945. Sutradan nakon čitanja Pastirskoga pisma u slovenskim crkvama, ministar Polič pozvao je na razgovor generalnog vikara Vovka i, među ostalim, prigovorio je da se Katolička Crkva »zauzima za grobove njemačkih vojnika, ustaša i domobrana«, te napomenuo da je njegova »etika drukčija«. Uz to, ministar Polič prigovorio je, »zašto se samo danas crkvene vlasti zauzimaju za grobove«. Generalni vikar Vovk je, pak, odgovorio, da su »u smrti svi jednaki« i naveo, da »to što se događa sa grobovima kod nas [u Sloveniji], događa se i drugdje [u Jugoslaviji]«. Vovk je naglasio i da je »po pitanju grobova [Katolička] Crkva imala uvijek isti odnos poštovanja«.

 

Slučaj katoličkoga groblja u Srijemskoj Mitrovici

Posebno zanimljiv je slučaj odnosa novo uspostavljenih »narodnih« vlasti i Rimokatoličke Crkve u neposrednom poraću 1945. i 1946. po pitanju »poravnavanja fašističkih grobova« u Srijemskoj Mitrovici. Rimokatolički župni ured u Srijemskoj Mitrovici izvijestio je 6. rujna 1945. Biskupski ordinarijat u Đakovu da su primili dopis Gradskog Narodnog odbora Srijemska Mitrovica, kojim traže da im »župni ured dostavi popis svih palih boraca, koji su sahranjeni na rimokatoličkom groblju u Mitrovici«. Napominju i da je u dopisu navedeno: »Prema rešenju O.N.O. imaju se svi grobovi palih fašista /ustaša, njemačkih vojnika itd./ poravnati grobnice kako bi se svaki trag tih narodnih neprijatelja izgubio o čemu vas obaveštavamo da ovo učinite ukoliko takvih grobova ima na groblju, te o učinjenom obavestite ovaj Gr.[adski] NOO.«

Privremeni upravitelj župe u Srijemskoj Mitrovici, Ćiril Kos, iznoseći stajalište, da »mrtvi više nisu neprijatelji«, i mišljenje ako do uklanjanja grobova dođe, »da to učine sami, a ne da mi to moramo učiniti«, obratio se Biskupskom ordinarijatu u Đakovu »za pravilan postupak u gornjem predmetu«. Biskup Antun Akšamović dostavio je 10. rujna 1945. Rkt. župnom uredu u Srijemskoj Mitrovici naputak u vezi dopisa Gradskog NOO-a Srijemska Mitrovica, kojim se traži od Rkt. župnog ureda u Srijemskoj Mitrovici, da ukloni odnosno poravna »fašističke« grobove na katoličkom groblju. Biskup Akšamović napominje da »Biskupski ordinarijat kao vrhovna crkvena uprava u biskupiji djakovačkoj nije primila od nijedne više državne vlasti nikakove odredbe o tom predmetu.« Napominje i da je »biskupski Ordinarijat danas taj slučaj iznio pred Predsjedničtvo vlade i Komisiji za crkvene poslove, pa kada primi o toj stvari meritorno rešenje, biti će to priopćeno svim rimokat. župnim uredima za ravnanje«, te traži da Rkt. župni ured u Srijemskoj Mitrovici o tome izvijesti Gradski NOO i zatraži odgodu izvršenja.

Đakovački biskup Antun Akšamović napomenuo je Gradskom NO-u Srijemska Mitrovica da uklanjanje »fašističkih« nadgrobnih oznaka nije posao rkt. župskog ureda.

Na obvezu provođenja odluke o uklanjanju grobalja i grobova »okupatora« i »narodnih neprijatelja« upućivao je i upozoravao je MUP FNR Jugoslavije i kasnije sva republička ministarstva unutarnjih poslova. MUP FNR Jugoslavije dopisom od 9. kolovoza 1946. podsjeća, da je odlukom MUP-a DF Jugoslavije od 18. svibnja 1945. br. 1253, »odredjeno da se groblja ili pojedine humke fašističkih okupatora uklone i sravne sa zemljom, tako da se zbriše svaki trag njihovog postojanja i uklone tragovi koji bi potsećali na mrskog okupatora« uz napomenu: »Ukoliko ova naredba dosada nije provedena, potrebno je odmah preduzeti mere da se ona striktno provede i da se uklone svi tragovi fašističkih groblja ili pojedinih grobova.«

»Poslije smrti svaki čovjek prestaje biti neprijatelj”

Rimokatolički župni ured u Srijemskoj Mitrovici izvijestio je ponovo 3. rujna 1946. Biskupski ordinarijat u Đakovu, da su 2. rujna 1946. primili strogo povjerljiv dopis Gradskog NO-a Srijemska Mitrovica: »Od Odelenja za unutrašnje poslove pri O.N.O.-u dobili smo dopis sledeće sadržine: Našom naredbom od 18 maja 1945 godine br. 1253 odredjeno je da se groblja ili pojedine humke fašističkih okupatora uklone i sravne sa zemljom…« Ujedno Gradski NO Srijemska Mitrovica ih je upozorio, da su dužni o tome najkasnije do 15. rujna 1946. podnijeti izvještaj. Upravitelj rkt. župe u Srijemskoj Mitrovici, Ivan Rončević, nato je zamolio Biskupski ordinarijat u Đakovu »hitno u toj stvari meritorno rješenje, na koje ćemo se moći pozvati i prema njemu postupiti«. Potom je 6. rujna 1946. biskup Antun Akšamović rkt. župnom uredu u Srijemskoj Mitrovici dostavio dopis koji je uputio Gradskom NO-u Srijemska Mitrovica, u kojemu napominje: »Na području Narodne Republike Hrvatske takve zahtjeve nije postavila nijedna narodna vlast. Ako se je negdje ukazala potreba da se poravnaju fašistički grobovi, učinili su to Mjesni ili Gradski N.O. u svojem djelokrugu« i iznosi stajalište Katoličke Crkve, »poslije smrti svaki čovjek prestaje biti neprijatelj, te je u nauci naše katoličke Crkve protivno, da se protiv pokojnika preduzimlju neke kazne«. Ujedno, biskup Akšamović napominje Gradskom NO-u Srijemska Mitrovica, da uklanjanje »fašističkih« nadgrobnih oznaka nije posao rkt. župskog ureda.

Grobovi koji nisu smjeli postojati

No, komunističkim vlastima u Jugoslaviji uporno protivljenje uništavanju grobova i grobalja poginulih »neprijateljskih« vojnika u Jugoslaviji, koje je iskazivala Katolička Crkva bio je nedvojbeno još jedan neoprostiv krimen i povod više u represivnom odnosu i obračunu sa Katoličkom crkvom.

U Jugoslaviji su žrtve »neprijatelja« sustavno brisane iz javnog sjećanja, i uskraćivalo im se pravo na grob. Masovne grobnice, pojedinačni grobovi i žrtve »neprijatelja« nisu smjele postojati. Groblja i grobovi »neprijatelja« u Jugoslaviji bili su razoreni, uništeni i prikriveni. Na mjestima gdje su se takva groblja i grobovi nalazili često su građene stambene i(li) poslovne zgrade, parkirališta, ceste ili, primjerice, gradske deponije. Uz to, zabrana prijenosa posmrtnih ostataka »narodnih neprijatelja« u obiteljske grobnice na zavičajnim grobljima bila je uobičajena.

Republički zakoni o pogrebnoj djelatnosti i o uređivanju grobalja ili, pak, zakoni o prekršajima protiv javnog reda i mira, doneseni tijekom 1970-ih i 1980-ih godina, i koji su bili na snazi sve do raspada SFR Jugoslavije, u pravilu nisu dozvoljavali na grobljima postavljanje oznaka, natpisa, slika i simbola, koji označavaju pripadnost umrlih neprijateljskom pokretu, usmjerenom protiv Narodno-oslobodilačke vojske Jugoslavije odnosno njihovu neprijateljsku djelatnost protiv društvenog uređenja SFR Jugoslavije. Oni, pak, koji su zastupali stajalište, da svatko ima pravo na grob i sjećanje imali su znatnih neugodnosti, štoviše bili su sudski progonjeni.

ZAVRŠETAK

IZVORGlas Koncila br. 2/2018.
Prethodni članakTEOLOG MR. FRA ANTE BEKAVAC »Bez moralnih vrjednota i spoznaja čovjek ne zna kamo ide«
Sljedeći članakŠTO JE ZAPRAVO DUHOVNOST? Treća čovjekova dimenzija života