Evanđeoski tekst o svetkovini svete Obitelji koju Crkva slavi odmah po Božiću prikaz je dinamičnosti i jasnoće odnosa koji vladaju u krilu nazaretske Obitelji. To je čini se i temeljna poruka za ljude koji danas žele živjeti svoju vjeru. Kako ju živjeti? Prije svega u jasnoći. S jedne strane u svijesti da je život kompleksan te uistinu nepredvidiv, kako prikazuje biblijski tekst o Josipu, Mariji i Isusu koji moraju bježati pred stvarnošću ljudskoga zla i grijeha, a s druge strane u sposobnosti osluškivanja Boga koji i u takvim situacijama opet pronalazi način da ljudima progovori. Ta Božja pomoć, a s druge strane ljudska otvorenost za nju, u tekstu evanđelja ove nedjelje prikazana je na način da je Josip onaj koji u snu prima naloge što učiniti na javi. Valja reći da su u Bibliji snovi način na koji Bog objavljuje sebe i svoj lik. No što čovjek sanja? Ono o čemu promišlja dok je budan. One istine ili neistine koje ga muče dok promatra svijet oko sebe. Tako barem kažu psiholozi.
Josip ne ostaje u snu, nego ono što u snu promišlja i prima kao Božji nalog nastoji sada realizirati u praksi. San usniva dva puta. No nalog je uvijek isti: »Ustani, uzmi dijete i majku njegovu i idi!« Drugim riječima, preni se iz sna jer život nije san. On je previše realan da bi bio tek privid i jeka nečijih misli. Josip to zna jer je suočen s razornošću ljudskoga zla i obzira. Uzimanje djeteta i žene te bijeg, odnosno migracija, nisu plod njegove volje, nego su prikazani kao dio Božje promisli koja Josipu nije u potpunosti jasna, ali joj se podlaže. Snažnu poruku šalje već ovaj prvi dio evanđeoskoga teksta koji Matej stvara, a ona je prilično jasna.
Naime, pred razornošću zla čovjek ne može tek »ukipljeno« stajati i očekivati neki zahvat odozgor jer zlo je ispred njega. Od čovjeka se traži aktivan angažman oko promjene situacije te izlazak iz stanja u kojem mu prijeti uminuće zasvagda. S onim koji oduzima život ne razgovara se previše ne bi li ga se uvjerilo u dobro, nego se jednostavno izmiče. Da, neki će reći da je to lako reći, ali teško provesti u praksi. Ipak Josip pokazuje da je to jedini način izlaska iz situacije zla i grijeha. Zato se on Božjemu nalogu podlaže, ali se i aktivno zauzima za dobro i zaštitu svojega života te života Marije i samoga Sina Božjega. Upravo se tu, čini se, i pronalazi razlog njegove veličine.
Josip pokazuje da se aktivno zauzimati za dobro može samo čovjek koji ne misli isključivo na sebe, nego i na dobro drugih. Onaj koji sebe predaje u neizvjesnost ne bi li situaciju razriješio i najzad došao do željenoga mira koji je svima potreban. Josip je čovjek konkretnih djela i praktičnoga zauzimanja za dobro. Baš kao i onaj čiji život bijegom u Egipat spašava, a to je sam Isus Krist. I Krist će tako činiti kasnije dok malo poraste. Možda nasljedujući primjer vlastitoga oca Josipa jer istinski mu je sin. Sin pravednoga i čestitoga tate koji ga je takvim vjerojatno odgajao od malih nogu. Jasno, Sin je Božji, no valja o njemu promišljati i na način ljudskosti kao takve. Jer i on je bio dijete koje je trebalo odrasti na sasvim redovit ljudski način. Inače gledanje jaslica u kojima plače kao malo dijete te potom njegovo odrastanje u Nazaretu postaju tek privid života u tijelu. No taj život nije bio privid, nego realnost u svakom smislu te riječi. Tako bi barem o Bogu u jaslicama trebalo promišljati. Možda onda i zaživi jedna konkretnija vjera u narodu Božjem. Za to je, čini se, moliti u dane kada Crkva slavi otajstvo rođenja Sina Božjega o svetkovini Božića.
Puno je pukotina u obiteljima diljem svijeta. Mnoge su nastale upravo iz razloga što se o vjeri promišljalo na neki teoretski način. Nije se oživotvorila u praksi svagdašnjega života. To je postalo jasno tek kada su pukotine i bore na obiteljskom stablu postale sve snažnije i izraženije. No tada je bilo već kasno jer potpuno razlupani automobil na autocesti teško je učiniti novim. Koliko god se to trudili automehaničari, jednostavno im to ne polazi za rukom. Preporučili su stoga kupnju novoga uz odgodu plaćanja jer bilo im je to puno lakše. Ne zato što su imali nešto protiv nekoga, nego zato što jednostavno nisu mogli ni od čega napraviti nešto. A sve je moglo biti drukčije. Ipak, o tome je trebalo voditi računa puno prije. Uči tomu Josip, a i medicinski djelatnici koji viču sve snažnije kako je prevencija bolesti puno važnija nego sve tehnike liječenja.
Puno prije nego što Herod posegne za mačevima i oružjem Josip skriva Sina Božjega. Ne čeka hoće li se to dogoditi, nego se skriva. Ne pravi se junakom jer zna da u borbi s puno jačim ne može nadvladati. U borbi prsa o prsa sa silama zla utjelovljenim u liku čovjeka on ne može pobijediti. Nije ohol da to ne bi priznao. Dovoljno je mudar, a čini se i razborit te se izmiče pred silinom zla. Na kraju sam Bog to od njega traži. A čovjek danas? Shvaća li da se sa zlom ne vrijedi upuštati u bitku? Pitanje je to na koje svatko napose treba dati osobni odgovor. No čini se da je pitanje koje prethodi ovomu: zna li čovjek danas s kime ili čime se osobno bori? Sa sobom, Bogom ili pak drugim ljudima?
