Zapaženu međunarodnu konferenciju o posljedicama komunističkoga prevrata 1945. godine u Hrvatskoj i drugim zemljama današnje srednje i istočne Europe ugostio je krajem rujna Institut »Ivo Pilar« u Zagrebu. Jedan od organizatora skupa bio je i dr. Josip Mihaljević, zamjenik ravnatelja Hrvatskoga instituta za povijest i povjesničar koji se profilirao kao jedan od vodećih stručnjaka za hrvatsku povijest u razdoblju komunističke Jugoslavije. Njegove su središnje istraživačke teme razdoblje hrvatskoga proljeća, odnos totalitarnih režima prema pojedincu i djelovanje jugoslavenskih tajnih služba. Početak akademske godine i opetovani govor u javnom prostoru o navodnom skretanju Hrvatske udesno pokazali su se kao dodatan povodi za intervju s dr. Mihaljevićem.
Finski predsjednik imao je upečatljiv govor. Iako Finska nije vojna velesila, ima svakako o tim temama pravo govoriti kao susjedna zemlja Rusiji. Finska ima i iskustvo Zimskoga rata (1939. – 1940.) sa Sovjetima, što je bio zapravo prvi veliki neuspjeh Crvene armije. U svakom slučaju slažem se s konstatacijom finskoga predsjednika, premda možda ne u potpunosti, ali da, u razdoblju smo velikoga preslagivanja poretka koji je nastao nakon 1945. godine. Nije on potpuno demontiran. Trenutačno postoji većina zemalja, pogotovo u Europi, koja želi ostati u sustavu kolektive sigurnosti i međunarodnoga prava kao temelja za odnose između država. I nakon 1945. bilo je raznih kriza, primjerice onih nuklearnih. No mi u ovom trenutku ne znamo kakav rasplet slijedi. Kada će završiti rat u Ukrajini i kako? Rusija nije uspjela osvojiti Ukrajinu kako je zamislila, brzo, već na početku rata. Ukrajina se i dalje bori. S druge strane u perspektivi međunarodnih odnosa i diplomacije s novim mandatom američkoga predsjednika Donalda Trumpa imamo potpuno nov sustav postavki. Diplomatska je umivenost u izjavama potpuno nestala. No Trump je izabrani predsjednik i Amerika na idućim izbora s novim predsjednikom može povesti i novu politiku.
Ne vidim da je intelektualna kriza izravno kriva za sadašnji nedostatak jakih vođa. Povijest je pokazala da neki od najsnažnijih političkih vođa uopće i nisu bili »visoki intelektualci«. Danas postoji i svojevrsni trend u kojem na političke pozicije dolaze ljudi koji također ne pripadaju nikakvim društveno-humanističkim intelektualnim krugovima.
Opet, primjer je tu i predsjednik Trump, koji je čovjek iz poslovnoga svijeta. Velika vremena stvaraju velike vođe, krizne situacije »generiraju« pojavu ljudi koji stanu na čelo pokreta ili države i preuzmu odgovornost za donošenje odluka. Primjer toga je i ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski koji je – premda je prije politike bio glumac i komičar – početkom ruske agresije izrastao u vođu, koji već tri godine predvodi otpor Ukrajine.
Složio bih se svakako da na Zapadu postoji intelektualna kriza koja vodi prema stranputicama. No današnje je vrijeme drugačije jer se ranije politika vodila na, uvjetno rečeno, jednostavniji način. Političkim vođama nekada je bilo drugačije voditi državu ili politike, danas je sve postalo stvar imidža. Važnije je kako će se nešto prezentirati nego što će se konkretno napraviti.
Problem je kada povijesne teme zasjene aktualne teme, poput onih koje navodite. Znamo i sami iz naših domaćih dnevnopolitičkih pregleda da je povijest 20. stoljeća prezastupljena u našoj javnosti. Kada je riječ konkretno o 1945. godini i njezinu tematiziranju, uzrok je u činjenici da se u Hrvatskoj o toj godini nije moglo govoriti, nije se ništa moglo istraživati i objavljivati na otvoren način, poput primjerice teme žrtava Bleiburga. I to je izazvalo frustraciju koja i danas isplivava, posebno u dnevnopolitičkim raspravama. Prečesto se poseže za tim temama. Nismo u tom smislu jedini, o toj se godini raspravlja i u drugim zemljama koje nose povijesna iskustva slična našim.
Kao povjesničar rekao bih da se o povijesnim temama govori prečesto bez oslonca na spoznaje do kojih je došla znanost. O povijesnim temama govori se paušalno, bez konzultacija onoga što je historiografija uspjela razriješiti. Zato bi bilo bolje da političari – ili makar njihovi savjetnici – više čitaju kvalitetne povijesne studije, a da manje daju senzacionalističke izjave i da se manje koriste etiketiranjima političkih protivnika.
Može se reći da je atmosfera u društvu u posljednje vrijeme više usmjerena na desno, što je posljedica ne samo unutarnjega, nego i globalnoga konteksta. No ne bih rekao da nam se događa ustašizacija. Mislim da je riječ o pretjerivanju. Naše se društvo nije ustašiziralo. Postoje neke sasvim marginalne skupine koje koketiraju s ustaškom simbolikom, čak ne ni sa samom ustaškom ideologijom. Pojam ustašizacije rabi se trenutačno za svrhe političkoga etiketiranja. Rezultati naših parlamentarnih izbora pokazuju da priče o ustašizaciji Hrvatske ne drže nikakvu vodu, kao ni priče o nekoj ekstremnoj ljevici. U naš parlament redovito ne ulaze stranke koje bi zagovarale ekstreme, radikalnije političke opcije ostaju izvan parlamenta, što pokazuje da se ni građani ne slažu s tim pogledima. Također, ni stranke u Hrvatskom saboru koje su na desnom političkom spektru ni u kojem smislu ne pripadaju »desnomu radikalizmu«. I ti su nam pokazatelji možda i najbolji odgovor na pitanje događa li nam se ustašizacija.
Danas se događa da je neki »podcast« gledaniji od neke središnje emisije na nacionalnoj televiziji. Zato i ne mislim da je naša konzervativna scena u blokadi. Ostaje činjenica da su u medijima glavne struje učestaliji politički komentatori koji su svjetonazorski orijentirani lijevo. Međutim, medijima se treba koristiti, pogotovo digitalnim platformama. Kada netko tko je javno poznat zapiše nešto na Facebooku, efekt je kao da je dao veliki intervju u svakom većem mediju. Držim i da se na konzervativnoj sceni pojavio ipak znatan broj intelektualaca mlađe generacije koji se snalaze i dobro figuriraju u javnom prostoru. Možda je tu dobar primjer i Matija Štahan koji svoje poglede uspijeva predstavljati preko raznih kanala.
Pokušava li se »ustašizacijom« nanovo ušutkati Hrvatsku?
Jedan od »ledolomaca« ledenoga zida hrvatske šutnje bio je u godinama komunizma disident Franjo Tuđman. U »Bespućima povijesne zbiljnosti« 1989. Tuđman je dezavuirao jasenovački mit. Je li Jasenovac i danas mit? Vlada li opet oko njega »omerta«?
Treba biti načisto da Jasenovac nije nikakav mit. On je bio stvarno mjesto stradanja, tragično mjesto hrvatske i europske povijesti. Problem je što su »činjenice« oko Jasenovca u drugoj Jugoslaviji bile gotovo pa i izmišljane, stvar političke konstrukcije, jedna od političkih dogma jugoslavenskoga sustava, pa se tako i forsirao broj od 700 000 navodno ubijenih u Jasenovcu. I to je bio mit koji je stvoren iz političke potrebe ondašnjih vlastodržaca. Taj je mit još u Jugoslaviji slomljen u znanstvenom smislu, no ti rezultati do raspada Jugoslavije nisu smjeli izići u javnost. Zato je i taj mit opstao sve do kraja socijalističke Jugoslavije. U samostalnoj Hrvatskoj moglo se slobodnije govoriti o Jasenovcu i drugim temama koje su »neuralgične točke« naše povijesti. Problem je u tome što se dogodio drugi ekstrem koji je, među ostalim, posljedica višedesetljetnoga mitologiziranja broja stradalih u Jasenovcu. Riječ je o svojevrsnom »kontramitu«, što je tendencija koja se pojačava u posljednjih petnaestak godina i koja odbacuje da se bilo što strašno događalo u Jasenovcu. Ne trebaju nam »kontramitovi«. Trebaju nam znanstvena istraživanja. I trebamo raditi na tome da budemo ozbiljni oko toga jer je ta tema prisutna ne samo na hrvatskoj političkoj sceni, nego i u međunarodnim odnosima s nekim nama susjednim zemljama.
Dugi niz godina Hrvatski institut za povijest, posebice dr. Vladimir Geiger koji je vodeći stručnjak kada je riječ o stradanjima u Drugom svjetskom ratu i poraću, bavi se tim temama. Radi se i na utvrđivanju točnih činjenica o imenima i prezimenima onih koji su ubijeni. Trenutačno je pred nama i projekt koji je pripremljen i nadamo se da će ga poduprijeti i Vlada Republike Hrvatske i da će nam to dati nove infrastrukturne mogućnosti i perspektivu zapošljavanja novih ljudi koji će se tom temom baviti sustavnije u znanstvenom smislu. Problem je što se u javnosti uvijek očekuju senzacionalizmi, velika otkrića. Znanost ne daje senzacionalizam i rezultate preko noći.
Činjenica jest da se sječa elita u 20. stoljeću u Hrvatskoj često događala i iz perspektive nacije to ni u kojem pogledu nije dobro. Brojni intelektualci koji su stradali u ratnim zbivanjima, bilo da su desne bilo lijeve orijentacije, nedostajali su u kasnijem razvoju hrvatskoga društva. Kada o nekim institucijama govorimo konkretnije, pitanje je i što očekujemo od njih? Ako su znanstvene, trebale bi se time baviti. Jasno, dolazimo onda i do popularizacije rezultata istraživanja. I tu se intelektualce iz društvenoga i humanističkoga spektra (opravdano) kritizira da ne istupaju o nekim pitanjima dovoljno u javnosti. No ponekad je to i stvar osobnoga izbora. Neki ljudi jednostavno ne žele istupati u javnosti, zadovoljavaju se time da su njihovi radovi objavljeni i već time javno dostupni. Kod kolega povjesničara to primjećujem.
U svakom slučaju jest prekretnica, no bilo bi dobro kada bi to postala i prekretnica u smislu shvaćanja da su stvari otišle predaleko, da počnemo cijeniti slobodu govora, njegovati debatu s protivnikom, da ne možemo jedni na druge gledati preko nišana i pucati na sebe međusobno. Imamo problem što u našim društvima postoji skupina koja jednostavno nije spremna na razmjenu mišljenja. Kirk je sam po sebi bio fenomen, on je sam zagovarao dijalog, nešto čemu bi i demokratska društva općenito sama po sebi trebala težiti i biti dovoljno jaka da svakoj opciji daju prostora. Pluralno društvo mora znati »istrpjeti« drugačije mišljenje.
Krleža je sam po sebi kompleksan lik i na neki način on simbolizira »strategiju preživljavanja« u totalitarnim sustavima. Spominjalo se da je u vrijeme Drugoga svjetskoga rata govorio da mu je svejedno hoće li ga ubiti Dido (Eugen Dido Kvaternik) ili Đido (Milovan Đilas), a nakon rata postao je Titov osobni prijatelj, što mu je davalo i mogućnost i »zagovora« nekih ljudi koji su se zamjerili režimu. Da je Krleža govorio otvorenije, da je ušao u »disidentstvo«, ostao bi bez te pozicije. I taj nedostatak »disidentstva« može mu se svakako prigovoriti, premda njegove zasluge za našu kulturu ostaju. Kompromisersko stajalište zapravo u totalitarnim sustavima zadržava većina ljudi. Vrlo su rijetki oni koji dižu glas otvoreno. Suočeni s politikom koja uništava slobodu govora, koja ljude šalje u zatvor jer su nešto izjavili, mnogi će promisliti dvaput prije nego što istupe. Svatko je sa svojom savješću vezan za ta pitanja. No danas, ako je netko stručnjak za neko područje, trebao bi reagirati kada se u toj domeni otvoreno izvrću neke činjenice. Ako se daje neka lažna slika, ako se manipulira i stručnjak, treba i to javno prokazivati.
Imenovanje ulica i trgova uvijek je odraz društva koje u nekom trenutku živi. I ono je u našem kontekstu postalo dio kulturnoga rata koji se vodi, bilo na razini Zagreba bilo šire. Mislim da ne možemo svakoga tko je živio u vrijeme nekoga totalitarnoga sustava i radio svoj posao samom tom činjenicom – da je živio i radio tada – smatrati nekakvim kolaborantom. Ako primijenimo takav sustav, gotovo ni jednoj važnijoj osobi iz našega 20. stoljeća ne bismo mogli posvetiti ulicu.
Glede povratka Titova trga duboko se nadam da se to ne će dogoditi. Nema potrebe vraćati se na politike koje su uvelike unazadile hrvatski narod. Na totalitarne ideologije iz toga vremena suvremeno hrvatsko društvo ne bi se trebalo referirati u pozitivnom smislu. Odmaknimo se i od jednoga i od drugoga političkoga ekstremizma! Poredcima koji su gušili slobodu govora, pravo pojedinca na ostvarenje njegovih osobnih ciljeva i čiji su čelni ljudi odgovorni za brojne masovne i pojedinačne zločine jednostavno ne pripadaju imenovanja ulica i trgova. Za nas bi povratak Titova trga bio civilizacijski korak unazad. Njegovo ime s toga je trga maknuto. Neka je tako. Našemu su društvu Titove politike nanijele golema zla i bolje je okretati se temama koje povezuju i daju pogled za budućnost, a ne onima koje vode novim podjelama.
