Dugogodišnja suradnja između američkoga katoličkoga Sveučilišta »John Carrol« u Clevelandu u saveznoj državi Ohio i Zagrebačke škole ekonomije i menadžmenta nedavno je još jednom dovela u Zagreb i u Hrvatsku američkoga isusovca o. Roberta Niehoffa, koji za sebe kaže da je zahvaljujući spomenutoj suradnji postao »ambasadorom Hrvatske« u svojoj domovini. Sugovornik je gotovo cijeli svoj redovnički vijek proveo na nekoliko američkih katoličkih sveučilišta, baveći se uglavnom njihovom financijskom stranom, a od 2005. do prošle akademske godine bio je dekan Sveučilišta »John Carrol«.
O. NIEHOFF: U SAD-u ima 205 katoličkih sveučilišta. Najveće je »Loyola Univestity« u Chicagu koje ima između 17 i 18 tisuća studenata. Najmanja sveučilišta imaju tristotinjak studenata, dakle manje nego Zagrebačka škola ekonomije i menadžmenta. Nekada je bilo više katoličkih sveučilišta nego danas, u jednom času možda i do 275. Više od pedeset ih je zatvoreno u posljednjih dvadesetak godina.
Vrijeme velikoga procvata katoličkih sveučilišta bilo je nakon Drugoga svjetskoga rata, kad su se vratili ratni veterani. Mnogi su od njih imali vladine povlastice tako da su mogli studirati na katoličkim sveučilištima. Tako su sva ta sveučilišta, koja su za vrijeme rata bila opustjela te su studirale uglavnom samo djevojke, vrlo brzo oživjela, a osnovana su i neka nova.
O. NIEHOFF: Katolička sveučilišta u SAD-u pod pritiskom su jer su skupa. Glede toga nema nikakve sumnje. Ljudi me često pitaju kolika je prosječna cijena studija. Cijena studija na katoličkim sveučilištima u prosjeku iznosi 45-50 tisuća dolara godišnje, u što nisu uračunati troškovi putovanja i zabave, kao ni knjige, koje su u SAD-u također skupe.
O. NIEHOFF: Tijekom mojega posjeta Hrvatskomu katoličkomu sveučilištu u Zagrebu jedna vrlo mjerodavna osoba povjerila mi je što je papa Benedikt XVI. rekao vezano uz uspostavu toga sveučilišta, prije nego što je postao papa. Mislim da te riječi treba uzeti vrlo ozbiljno jer smatram da jako dugo Crkva na papinskoj stolici nije imala tako velikoga intelektualca, s tako velikim akademskim iskustvom, kao što je bio sadašnji papa u miru. On je, dakle, toj skupini, parafrazirano, rekao: »Ako se idemo baviti katoličkim odgojem na akademskoj razini, moramo to dobro raditi. Ako to ne možemo dobro raditi, bolje je uopće se time ne baviti.« Mislim da taj savjet vrijedi općenito za katolička sveučilišta. Kad me, dakle, pitate o stanju katoličkih sveučilišta u SAD-u, financijskomu pritisku moram dodati još jedan: pod pritiskom su da budu bolja sveučilišta.
Na tome se ozbiljno počelo raditi tek nakon Drugoga vatikanskoga koncila. Prije toga je i na katoličkim sveučilištima prevladavalo ono što bih mogao nazvati »bunkerskim mentalitetom«, dakle svojevrsna zatvorenost. Pritom se ne smije zaboraviti na nešto što se često zaboravlja i što diljem svijeta uopće nije poznato. Katolička su sveučilišta, naime, nastala zato što katolici u SAD-u nisu imali pristup ostalim sveučilištima. Sveučilišta su bila prožeta protestantskim duhom, nisu se primali katolici, nisu se primali Židovi. Kad je isusovačko Sveučilište Georgetown 1789. godine počelo s radom, zahvaljujući u Kongresu izglasanu aktu koji je to omogućio, katolička su djeca konačno dobila mjesto za visokoškolsko obrazovanje, a time i za utjecaj na društvo i kulturu. Druge mogućnosti jednostavno nije bilo. S vremenom su katolička sveučilišta stekla ugled i imidž dobrih, »boljih« sveučilišta. Tada je došao Koncil i mi smo se otvorili. Time je izazov postao još veći. Moramo biti bolji u prirodnim znanostima, bolji u matematici, bolji u književnosti… Eto, to i radimo, pokušavamo biti bolji.
U međuvremenu su naša kultura, naše društvo, uvelike sekularizirani. I to ima silan utjecaj na naša sveučilišta. Tako smo sada pod trostrukim pritiskom: financijskim i kulturnim te pod pritiskom potrebe i nastojanja da budemo bolja sveučilišta. Moram priznati jedno: vjerojatno smo u prošlosti bili »katoličkiji«. Cijela je, naime, zajednica bila katoličkija, bilo je više isusovaca i puno je lakše bilo biti »katolički«. Sada je pitanje kako možemo biti najboljim katoličkim sveučilištima (naglasak na katoličkim, op. Da. G.), ali ne tako da se vraćamo natrag jer to niti je više moguće niti je prije sve bilo baš najbolje, nego da idemo naprijed. No, idući naprijed, istodobno ne znamo gdje se to »naprijed« nalazi, kamo nas put točno vodi. To je izazov. I nema nam druge nego ga prihvatiti. Radije pitajte (kaže sugovornik uz smijeh, nap. Da. G.) o financijama!
O. NIEHOFF: S opadanjem broja svećenika sveučilišta su postajala sve skuplja. Laike treba platiti. Čak i ako su spremni raditi za istu, ili čak nešto manju svotu od svojih kolega na drugim sveučilištima, to je još uvijek puno više od onoga što se nekoć plaćalo svećenicima ili redovnicama. Tako troškovi rastu. I prosječna se obitelj s time teško nosi.
Prošle su godine cijene na Sveučilištu »John Carrol« – za ovu godinu ne znam cijene, jer sam »emeritus« – iznosile 42 tisuće dolara za samu nastavu i 10 tisuća za smještaj i hranu, dakle ukupno 52 tisuće dolara. Od oko tri i pol tisuće studenata, od kojih nešto više od polovice živi u kampusu, ni jedan nije platio punih 52 000 dolara. Svaki je student dobio neku vrstu financijske pomoći. Mi dajemo dvije vrste pomoći, jednu za akademska postignuća, a drugu za obitelji u potrebi. Na Sveučilištu »John Carrol« – ne znam postoji li još ikoje sveučilište da to čini – obitelji s najnižim primanjima, dakle sa 40 tisuća dolara godišnje ili manje, ne plaćaju ništa. Takvu smo odluku donijeli prije nekoliko godina kako bismo pomogli najopterećenijim obiteljima. Pritom primamo nešto savezne pomoći i nešto pomoći od savezne države Ohio. Odluku smo donijeli svjesno: radije ćemo pomoći manjem broju studenata, ali s većim iznosom. Jer što znači ako se studentu čija obitelj zarađuje manje od 40 tisuća pomogne sa 5 ili 10 tisuća? Doći će, raditi sa strane, mučiti se i na kraju odustati.
Plod te odluke velike su studentske priče, veliki rezultati. Jer svatko znade da mu na Sveučilištu »John Carrol« nije mjesto ako ne želi ozbiljno raditi. Mnogi za takvu pozitivnu životnu promjenu jednostavno nemaju druge mogućnosti. Dobili smo sto do dvjesto novih studenata godišnje – zahvalnih studenata koji se silno trude i postižu izvrsne rezultate i na neki način podižu ljestvicu za druge. Jasno, imamo studenata koji rade nešto sa strane kako bi se pokrili, kao i onih iz dobrostojećih obitelji koji imaju automobil, novca za izlaske i tomu slično. Spomenuta odluka dovela nam je mnogo studenata iz samoga Clevelanda, koji je poznat kao useljenička oaza. Riječ je, dakle, o Afroamerikancima, useljenicima iz Latinske Amerike i drugim useljenicima koji po sebi nikad ne bi mogli doći na Sveučilište »John Carrol«. Većina od njih su, jasno, u svojim obiteljima prvi koji su uopće imali priliku studirati. S mnogima sam se susretao, razgovarao o njihovim poteškoćama i borbama, bili su mi velik izvor nadahnuća i spoznaja. Mnogi i mnoge od njih ostat će mi prijatelji do kraja života.
O. NIEHOFF: Za studij oko 3,5 tisuća studenata na Sveučilištu treba prikupiti oko 150 milijuna dolara. Od toga oko 90 milijuna odlazi na financijsku pomoć. Za samo funkcioniranje Sveučilišta preostaje oko 60 milijuna neto, čime je opet teško financirati kvalitetu kakvu bismo željeli.
Financijske brige, tj. nastojanja da se prikupi što više sredstava od donacija navele su me na senzibilizaciju šire zajednice za Sveučilište. To je pak dovelo do puno snažnije povezanosti s gradom Clevelandom. Uveli smo, naime, takozvanu »službu zajednici«. Od studenata se zahtijeva da određeni broj sati odrade u nekoj ustanovi ili nevladinoj organizaciji u gradu, koje su na neki način vezane uz njihov studij, tj. uz određene kolegije. Sada su studenti mnogo više povezani s gradom, mnogo su svjesniji različitih stvarnosti oko sebe i na odlasku sa Sveučilišta puno ozbiljnije pristupaju svojemu životu i pitanju što će s njime napraviti. Tijekom godina rada na Sveučilištu stekao sam iskustvo da što je student darovitiji, to je manje zahvalan. Na taj način, kad se kroz »službu zajednici« susretne s različitim, pa i ružnim stvarnostima, lakše mu je shvatiti veličinu dara i važnost zahvalnosti, krjeposti koju smatram nužnom u formaciji odgovornih ljudi i građana.
Svakako mogu biti ponosan zbog financijske pomoći koju smo uspjeli osigurati za studente, ali još više mogu biti ponosan na ono što Sveučilište »John Carrol« čini na preobrazbi Clevelanda i njegovih predgrađa. Učinili smo korak k tomu da sveučilišni kampus postane mjesto služenja, a to i jest onaj posljednji razlog našega crkvenoga i isusovačkoga poslanja: preobražavati ljude, preobražavati živote i tako pridonositi boljitku društva, bujanju kvasca kraljevstva Božjega u našim nesavršenim ljudskim zajednicama.
O. NIEHOFF: Možda ipak nisam sve rekao kad je riječ o siromašnim studentima, tj. možda sam govoreći o Sveučilištu »John Carrol« na neki način u drugi plan stavio nastojanja drugih katoličkih sveučilišta u SAD-u na pomoći studentima. Sva katolička sveučilišta, naime, čine sve što mogu kako bi na različite načine financijski pomogla studentima, ne samo poslijediplomskim, nego i dodiplomskim. Financije su stoga velika briga katoličkih sveučilišta u SAD-u, a sredstva su, time i mogućnosti, nažalost ipak ograničena.
O. NIEHOFF: Cleveland i okolica posebno se ističu religijskom i kulturnom šarolikošću, što se dakako odrazilo i na naše sveučilište kad smo se otvorili nakon Koncila. Sveučilište već dugo ima tradiciju primanja židovskih studenata, a u novije vrijeme imamo velik prirast studenata islamske vjere. Imamo i snažnu prisutnost istočnih Crkava. U Clevelandu i okolici stoluju četvorica ili petorica biskupa različitih istočnih obreda, tako da na našem sveučilištu predaje nekoliko njihovih svećenika, a nekoliko njihovih bogoslova kod nas studira. Na dodiplomskom studiju kod nas su bogoslovi Biskupije Cleveland. I na taj način služimo Crkvi.
Kad je riječ o našoj katoličkoj posebnosti, istaknuo bih dvije stvari. Prvo, na našem sveučilištu, uključujući i njegov kampus, nudimo mogućnost da svatko istraži i ozbiljno uzme svoju vjeru, svaku vjeru, ne samo kršćansku/katoličku.
I drugo, studenti uče što katolička vjera zapravo jest, što ona znači i zašto. Ono što sam glede toga obično obećavao, primjerice biskupu u Clevelandu, i za što se nadam da sam pripomogao da se ostvari jest sljedeće: da ćemo na našemu sveučilištu predstavljati katoličku vjeru vjerno te na simpatičan, privlačan način. Ako, primjerice, govorimo o pobačaju, moramo iznijeti najdublje razloge zašto se tomu protivimo. Slično je, kad govorimo o pitanjima vezanima uz spolnost, potrebno objasniti mladim ljudima da se sve u konačnici svodi na ljubav, koja je majka svih zapovijedi i temeljna gramatika ljudskosti, jer smo iz Božje ljubavi svi izišli; te da istinske ljubavi nema bez žrtve i odricanja. Bitno je da mladi ljudi shvate da nije riječ samo o »zapovijedima«, o ograničavanju slobode, nego da iz zahtjeva i zapovijedi stoji duboko poštovanje prema ljudskoj osobi, koje proizlazi iz njezina neponovljiva dostojanstva. Nešto, dakle, nije dobro ili loše zato što to Crkva tako kaže, nego obrnuto: Crkva tako uči zato što je to dobro za čovjeka, za njegovu ovostranu i onostranu sreću.
Često sam od roditelja znao čuti prigovor: »Moje je dijete došlo k vama i ništa se u prakticiranju vjere nije promijenilo.« A ja pomislim: »Radimo s materijalom kakav ste nam poslali, mi ne možemo zamijeniti temeljni obiteljski odgoj.« Drugi kažu: »Prije je moje dijete išlo u crkvu, a sada kad je kod vas, više ne ide.« Nažalost, takve se stvari u toj dobi u našem sekulariziranom društvu vrlo često događaju. Mi, dakle, ne možemo natjerati studente da prakticiraju vjeru. No možemo im je predstaviti na simpatičan način, kao poziv, kao ponudu dostojnu izbora.
Jasno, studente drugih vjera poučavamo temeljnim istinama kršćanske i katoličke vjere, ne zato da bismo ih »preobratili«, nego zato da ih upoznaju te da razumiju stajališta Crkve u društvenim raspravama. Zašto sve to činimo i zašto je to potrebno? Zato što, ako mi to ne učinimo, nitko drugi ne će. Sigurno to ne će susresti na drugim sveučilištima ili kasnije na radnom mjestu. A mi smatramo da su te stvari važne za svaki ljudski život i suživot. Teško je to, jer plivamo protiv kulturne struje. Ali mi to, svjesni važnosti, ipak činimo – i to najbolje što možemo.
