U kontekstu suočavanja s bolnim temama iz hrvatske prošlosti govoru o djelovanju zloglasne jugoslavenske represivne mreže i njezine »perjanice« Udbe ne treba tražiti posebnoga povoda. A premda se u hrvatskoj javnosti o Udbi prečesto govori iz perspektive »što se zna i što svi znaju«, rijetki se tom temom bave na sustavan i predan znanstveni način. Među njima se svojim radovima i angažamanom ističe dr. Luka Knez, mladi povjesničar sa Sveučilišta u Zadru koji je i nedavno doktorirao na represivnom djelovanju Udbe na području Zadra osamdesetih. Spoznaje do kojih je došao u višegodišnjem istraživačkom radu zavrijedile su i pozornost Glasa Koncila.
Ne samo da se radi o velikim temama, to su i nezaobilazne teme za svakoga istraživača koji se bavi poslijeratnom Jugoslavijom. Poznavanje obavještajnoga sustava koji je bio stup moći u Jugoslaviji, kao što je to bio slučaj u svim drugim totalitarnim državama, temeljno je gradivo za raspravu o karakteru i represivnosti komunističkoga sustava. To su teme koje nam donose »sirov materijal« o tome kako komunistički sustav u stvarnosti djeluje.
Ako kažemo da su te teme u Hrvatskoj »rezervirane« za istraživače s nešto duljim stažem, valja imati na umu da je gradivo Službe državne sigurnosti otvoreno za istraživanje tek 2015. godine. U tom smislu to znači da se radi o relativno mladoj temi, koja u perspektivi nosi plodno područje istraživanja. Mislim da će se na tom planu raditi sve više. Uostalom, svjedočimo posljednjih godina da se na našoj historiografskoj sceni pojavljuje i skupina vrhunskih povjesničara mlađe generacije: Josip Mihaljević, Wollfy Krašić, Nenad Bukvić i drugi… Radi se, naime, o znanstvenicima koji tim temama pristupaju na akademski, profesionalan i znanstven način, čija istraživanja nisu opterećena totalitarnim ideologijama 20. stoljeća.
Na tom sam se valu i ja počeo baviti temom obavještajnih služba. Naime, glavni je poticaj bila činjenica da su osamdesete u SR Hrvatskoj uglavnom promatrane kao doba postupne liberalizacije.
Prema takvim tumačenjima smrt Josipa Broza Tita značila je i popuštanje represije. Međutim takvi su se pogledi isključivo temeljili na radovima koji nisu konzultirali arhivsko gradivo represivnoga sustava. Uvidom u gradivo temeljnih stupova moći – vojske, pravosuđa i obavještajnoga sustava – vidi se da je stvarnost daleko kompleksnija od pojednostavnjenih tumačenja.
Represiju osamdesetih godina promatram kroz prizmu javne i prikrivene manifestacije političkoga nadzora. Javna manifestacija represije, u koju spada djelovanje milicije, vidljivo se smanjuje. Režim je tih godina, u prvom redu zbog opće političke i gospodarske krize, nastojao nivelirati odnose i paziti kako operira, razumije se, da bi sačuvao stabilnost. Zbog toga nije mogao nastupati kao što je nastupao u ranijim desetljećima. Više se nije moglo tako masovno pritvarati kao, primjerice, za vrijeme hrvatskoga proljeća. S druge strane prikrivena represija, koju su provodile obavještajne službe, ostaje praktički ista kao u ranijim razdobljima komunističke Jugoslavije.
I to je potrajalo sve do prvih višestranačkih izbora. O tome jasno svjedoči brojnost suradničke mreže, kao i primjenjivane metode nadzora – od ozvučenja prostorija, prisluškivanja telefonskih linija i kontrole poštanskih pošiljaka do ucjenjivanja i zastrašivanja stanovništva.
Ne, svaki istraživač ili zainteresirani građanin može pristupiti arhivskomu fondu. Zakon o arhivskom gradivu i arhivima vrlo je jasan. Na osobe koje su bile zaposlene ili su surađivale s represivnim sustavom ne odnosi se Zakon o zaštiti osobnih podataka. Navedeni je zakon pisan s ciljem da bismo se kao društvo mogli suočiti s totalitarnom prošlošću. Tu stvari trebaju biti jasne. Druga su stvar žrtve. Razumljivo je da će se na takvu osobu odnositi zaštita osobnih podataka.
Međutim, u tome svemu pronalazim drugi problem – fragmentiranost arhivskoga gradiva. Kada govorimo o suradnicima bivšega sustava, valja imati na umu da u Hrvatskom državnom arhivu nisu pohranjeni dosjei suradnika, premda je Sigurnosno-obavještajna agencija, kao pravni sljednik, te dosjee prema zakonu trebala pohraniti i predati arhivu. Zbog toga se u javnosti često manipulira podatcima, a cijela se priča tabuizira i povremeno iskoristi po (političkoj) potrebi.
Po svemu sudeći trebali bi postojati. U najmanju ruku, ako su dosjei uništeni, trebali su ostati sačuvani rezimei suradničkih dosjea. Za suradnike sa zadarskoga područja susretao sam se s nekoliko primjera uništavanja, kao što je to bilo kod suradničkoga dosjea Dalibora Brozovića, kodnoga imena »Forum«. Njegov je dosje (ili dijelovi dosjea) uništen u Zadru spaljivanjem. Iz dostupnoga se materijala može stvoriti okvirna slika, ali treba imati na umu da je ona nepotpuna.
Kada govorimo o suradničkoj mreži, ona se dijelila na tri razine. Prva – najviša razina – ona je »suradnika«. To je osoba koja je u središtu »neprijateljske aktivnosti« i stalno je aktivna u svojem suradničkom odnosu. Ispod te je razine »operativna veza«, odnosno osoba koja se, na margini neprijateljske aktivnosti, povremeno aktivira na obavještajnim poslovima. Te dvije »linije« obuhvaćaju osobe koje se formalno vrbuju za suradnju, nakon čega im se dodjeljuje pseudonim pod kojim konspirativno djeluju.
Treća razina obuhvaća tzv. »društvene« ili »prijateljske veze« i o njima se zapravo nikada javno ne govori, što je u najmanju ruku nelogično jer je takvih osoba bilo najviše. To su osobe koje su bile u prijateljskim odnosima s operativcima službe i kojima su dostavljale određene informacije. Premda se formalno ne vrbuju i nemaju pseudonim, one također obavljaju obavještajne poslove informirajući Službu. Tu su kategoriju u prvom redu popunjavali direktori gospodarskih, kulturnih i znanstvenih institucija, profesori na fakultetima, profesori u srednjim i osnovnim školama, turistički djelatnici, pripadnici javnih institucija, ali i spremačice, recepcionari, direktori hotela, vozači javnoga prijevoza ili taksisti. Osim toga, »društvene veze« najčešće su bili članovi Partije, koji se nikad nisu formalno angažirali da se time ne bi naštetilo ugledu Saveza komunista.
U našoj se javnosti često govori o Udbi i o »suradnicima Udbe«. Međutim, ako problemu pristupimo pozorno, vidimo da su stvari daleko složenije od pojednostavnjenoga medijskoga diskursa, koji kroz nijansiranost crno-bijele boje često pridonosi podjelama u društvu. Kako to izgleda u praksi?
U svojem sam doktorskom istraživanju na zadarskom području popisao 117 osoba koje su formalno vrbovane i angažirane za suradnju. Znatan broj tih ljudi angažiran je na osnovi ucjene, bilo na račun prijetnje pravosudnoga procesiranja ili onemogućavanja zaposlenja. Operativci Službe na poseban su način ucjenjivali pripadnike hrvatske emigracije, i to gotovo uvijek oduzimanjem putne isprave. To mi je bilo posebno zanimljivo jer se posjedovanje putne isprave i danas često tumači kao najjasniji dokaz da je Jugoslavija bila daleko liberalnija od nekih drugih komunističkih država. A zapravo se ne razumije da je ta ista putna isprava postala glavni izvor bojazni za svaku osobu koja je putovala izvan granica države.
Gotovo je svaki emigrant, za kojega su postojale indicije da u inozemstvu sudjeluje ili ima saznanja o neprijateljskim aktivnostima, bio pozivan na informativne razgovore. To se najčešće odvijalo kada bi emigranti tijekom blagdana posjećivali svoje obitelji u domovini. Operativac bi na razgovoru ispitivanoj osobi prvo dao do znanja da ovisi o putnoj ispravi, nakon čega bi je ucijenio njezinim oduzimanjem, razumije se, pod uvjetom da ne pristane na suradnju. To je značilo svojevrsnu smrt za svakoga emigranta! U izvorima je vidljivo da je velik broj ljudi pristao na suradnju samo da bi spasio živu glavu. To se može jasno pratiti kroz izvještaje koje su davali obavještajnoj službi u kasnijim razdobljima, u kojima su plasirali poluinformacije samo da zadovolje formu. I ne bi bilo u redu te ljude prozivati i difamirati kao da su se time nekako okoristili. Jasno, bilo je i onih koji su pod svaku cijenu odbijali bilo kakvu suradnju – i to pod cijenu sigurnosti i života. I to definitivno valja spomenuti, napose jer su zbog čvrstine svojega stajališta i uvjerenja prolazili kroz brojne torture.
S druge strane postoje i suradnici koji su činili mnoga zlodjela, koji su to radili iz ideoloških i materijalnih razloga. Prije svega u tu kategoriju ulaze suradnici Udbe koji su djelovali među emigrantima i koji su na svojstven način pridonijeli brojnim likvidacijama hrvatskih intelektualaca u inozemstvu.
Kada je riječ o emigrantima, možemo iz Vaše disertacije istaknuti slučajeve suradnika kodnoga imena »Ivan« (koji je dojavljivao kretnje Stjepana Ševe i njegove obitelji) te suradnika »Marka« (koji je otkrio kretanje Brune Bušića po Parizu).
Tu dolazimo do najosjetljivijega problema, a to je pitanje suradničkoga odnosa oko kojega ne bi trebalo biti nekih etičkih dilema. Zadarski suradnik »Ivan« bio je blizak prijatelj Stjepanu Ševi – pod tim je kodnim imenom djelovao od 1970., a od 1972. dobiva novo kodno ime »Denis«, pod kojim je ostao u suradničkoj mreži sve do kraja 1990. godine. Jasno da taj suradnik nije sudjelovao u likvidaciji niti je mogao znati hoće li se ona dogoditi. Međutim, kada se pogledaju izvještaji koje je donio Službi, nema sumnje da je on na svojstven način sastavni dio toga čina, koliko god to bilo teško prihvatiti. Kada jedan suradnik donese informaciju o adresi nekoga emigranta – zna se što to znači, to je praktički stavljanje mete. Ista je stvar i sa suradnikom »Markom«, iza čijega se pseudonima skrivao blizak prijatelj Brune Bušića.
No ja bih ovdje upozorio na jednu drugu stvar, koja mi se čini vrlo važna. U hrvatskoj se javnosti premalo govori o likvidacijama hrvatskih emigranata. A jedan od ključnih razloga jest što su na posredan način u tome sudjelovali i njihovi prijatelji, a u pojedinim situacijama čak i članovi obitelji žrtava. Nerijetko se događalo da su hrvatski emigranti likvidirani temeljem informacija koje je dao njihov najbliži prijatelj ili pak član obitelji ili rodbine. Kako onda danas očekivati snažniju inicijativu za razotkrivanje istine?
Da, od 1945. do 1990. likvidirano je 69 hrvatskih emigranata. Po mojem mišljenju tomu je najviše pridonijela međunarodna situacija, u kojoj su države zapadnih demokracija podupirale Jugoslaviju. Zapravo je Zapad uložio maksimalne resurse da Jugoslaviju održi na životu, a takva se politika provodila od 1948. do 1991. godine. Zbog toga hrvatski emigranti, koji su se zauzimali za rušenje Jugoslavije, nisu imali potporu demokratskoga Zapada, premda su se njihove ideje temeljile na demokratskom pravu samoodređenja naroda, za koje se Zapad proklamacijski zalagao. To je izravno utjecalo na činjenicu da je Zapad ne samo zatvarao oči pred likvidacijama hrvatskih emigranata, nego je tomu čak i pridonosio opskrbljujući Udbu informacijama o našim emigrantima. To je važna tema. I ona nije ostala uokvirena samo u hladnoratovskom razdoblju. U znatnoj se mjeri ona može povezati i s odsutnošću diplomatske i ine pomoći u početcima srpske agresije, kada nismo primili potporu Zapada. Nije to kritika našim današnjim saveznicima. To je jednostavno povijesna činjenica koju valja imati na umu. Možda posebice kada nas pokušavaju podučiti o demokraciji i ljudskim pravima, koja su desetljećima kršili, i to sve na štetu naših nacionalnih interesa.
O Daliboru Brozoviću dosad se u teoriji »znalo sve«, a u praksi gotovo ništa. Na pitanje bih ipak odgovorio: on je bio i špijun i akademik. I taj odnos između jednoga i drugoga pola bio je neraskidiv.
Odnos s obavještajnim tijelima Brozović je ostvario već 1945. i to je trajalo do 1947. godine. U vrijeme sukoba s Informbiroom on se opredijelio za IB i zbog toga je kratko bio uhićen i na osnovi ucjene formalno je 1948. (1949.) vrbovan za suradnju i izvučen iz zatvora.
Usput je radio i puno na planu hrvatskih nacionalnih interesa, na polju lingvistike. Ali uvijek je uspijevao izbjeći progon, i to zahvaljujući bliskomu odnosu s obavještajnom službom. Bilo da je riječ o potpisivanju Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika, sudjelovanju u hrvatskom proljeću ili brojnim drugim događajima. U jednom obavještajnom izvještaju on kaže operativcu sljedeće: »Ja ću eskalirati koliko mi vi dopustite.« Što to znači? Da ni jedan njegov potez nije mogao proći bez širih konzultacija s obavještajnim sustavom, za koji je radio gotovo 45 godina. Drugim riječima, iako je svojim javnim i intelektualnim angažmanom pridonosio nacionalnomu interesu, ne može se zanijekati činjenica da je od 1945. pa sve do prvih višestranačkih izbora bio jedan od najznačajnijih suradnika. I to ne samo u kontekstu lokalne zadarske razine, nego i u kontekstu čitave Jugoslavije.
Primjerice, u sklopu jugoslavenskoga obavještajnoga sustava suradnik se u pravilu vrbovao da djeluje po jednoj neprijateljskoj liniji: hrvatski nacionalizam, srpski nacionalizam, Crkva, neprijateljska emigracija, strane obavještajne službe… Brozović je djelovao na svim tim područjima. Pratio je hrvatske intelektualce, svoje kolege, srpske intelektualce, pripadnike klera, hrvatske emigrante, ali i strane obavještajne službe.
U doktoratu ga nazivam »interkontinentalnim agentom« budući da se bavio i širim obavještajnim aktivnostima u kontekstu hladnoga rata. Rekao bih i da je u hladnoratovskom kontekstu on bio važan agent jugoslavenskoga sustava. Početkom sedamdesetih njega su pripremali da postane dvostruki ili trostruki agent, da radi paralelno i za CIA-u, KGB i Udbu. Bio je u tom kontekstu nevjerojatan agent, a cijela priča jasno pokazuje njegovu kompleksnost kao suradnika Službe, ali i kao intelektualca.
Takva je teza prema mojim istraživanjima točna. Postojale su osobe koje su »ubacivane« da bi kontrolirale procese te informirale o akterima. No važno je naglasiti još jednu stvar. Premda je obavještajni sustav popunio gotovo svaku instituciju, emigrantsku organizaciju ili opozicijsku grupu svojim »špijunima,« komunistički režim nije bio svemoćan. Postoji nešto šte se zove »društveni proces« – ono što možemo nazvati bilom hrvatskoga naroda, koji se nije dao anestezirati usprkos svim teškoćama 20. stoljeća. On se može osjetiti u Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika, u hrvatskom proljeću, u demokratskim promjenama devedesetih, u Domovinskom ratu… Koliko god da su te strukture pokušale kontrolirati procese i u korijenu sasjeći ideju stvaranja samostalne Hrvatske, činjenica je da je državotvorna misao iznjedrila sve što danas imamo. Dakle, Hrvatsku nije stvarala Udba, Hrvatska se Udbi dogodila.
Oni su u tom vremenu »promijenili dresove« i nastavili svoj rad. Od 854 operativca, koliko ih je 1989. na razini Hrvatske bilo zaposleno u SDS-u, njih 750 je 1990. i 1991. nastavilo raditi u novom obavještajnom sustavu. To najbolje pokazuje tu transformaciju. Taj je proces izgledao tako da je do prvih višestranačkih izbora sve funkcioniralo kao i ranije. Nakon izbora osobe koje su bile pod obradama su deregistrirane, a usporedno je s tim započeto masovno uništavanje suradničkih dosjea. To se sve događa u svibnju 1990. godine. Tako je i uništen dosje suradnika »Foruma«. Zatvorene su obrade osoba koje su bile pod nadzorom ranije, kao što je bio Ivan Aralica ili Davor Aras. Možda ni danas nismo svjesni koliko je to razdoblje bilo turbulentno. Bivši obavještajci više nisu nadzirali osobe koje su nadzirali prije, nego su sada s njima čak i počeli surađivati. Osobe koje su nadzirale Franju Tuđmana najednom su postale njemu podređene. Pojedinim hrvatskim emigrantima obavještajci su do izbora pisali smrtne presude, a nakon toga emigranti se vraćaju u Hrvatsku. Neki se čak i zapošljavaju u obavještajnom sustavu i rade s ljudima koji su ih htjeli likvidirati. Te su stvari jako složene. A osim civilne obavještajne službe postojala je i vojno-obavještajna služba, kolokvijalno znana kao KOS, i koja je vrbovala neke ljude koji su radili u civilnom obavještajnom sustavu. Mi danas polako otkrivamo što se događalo. Ali u pravilu otkrivamo ono što se događalo u sklopu civilnih struktura. Tko su bili suradnici KOS-a, to je potpuno druga razina. I s te razine proizlaze dva problema. U okviru Hrvatske i dalje postoje ljudi kojima nije stalo da se te stvari otvore javnosti jer bi se iznijele brojne neugodne povijesne činjenice. Istodobno to nije ni u interesu Srbiji, gdje je pohranjena cjelokupna dokumentacija KOS-a. Postavlja se pitanje upotrebljava li se navedeni materijal za kontrolu određenih osoba u Hrvatskoj i koliko Hrvatska u stvarnosti ima slobodne ruke. Čini mi se da rasprava o obavještajnim strukturama bivše države nije samo dio povijesne naracije, nego stvarni problem zbog kojega je Hrvatska i danas sigurnosno ugrožena.
