– Jesi ti vidio tog našeg predsjednika, već godinama daleko mu crkva da ode na misu za Dan državnosti, pobjede ili sjećanja na žrtve Vukovara, ali sad mu nije bilo daleko potegnuti sve do Rima i Pape! – iznenađuje me Franc u slučajnom susretu na Miroševcu, baš u jedan od dana »grobljanske devetnice« ženice mi Jelice. – Vilko moj, badava ti cijele godine ideš na misu, možda i radnim danom, kad nitko to ne vidi, a »predsjednik slučajne kiflice« ode jednom, k Lavu, i cijeli svijet zna! I evo ga, potvrdio svoje domoljublje, hrvatstvo, odanost rodu i narodu, još je i Papu pozvao k nama! Velikodušno, i ne računajući hoćemo li ga opet birati i hoće li, ako Papa dođe, morati otići i na jednu hrvatsku misu, makar iz gostoljubivosti.
– Gle, to u Rimu i nije bila baš misa… Ali, Franc, zašto si tako ironičan, zločest? – smirujem, ipak smo na groblju. – Ja u tome baš vidim trag nekog meni dragog konzervativizma. Došao i predsjednik u godine, shvatio da mu ne će biti na odmet malo i Papu vidjeti, kad je već u prilici, škoditi mu sigurno ne će, a tko zna… Ma, lijepo je to meni! Baš onako nekako, povratak vrjednotama, tradiciji, narodskomu, starinskomu, postojanomu… Meni se to čini dobar znak, isto kao i ovo ponovno služenje vojnoga roka, premda i ovako karikaturalno kratkog…
– Kad smo već kod toga – prekida me Franc usred misli – ja penzić za te »peneze« koje će regruti mjesečno primati išao bih odmah bar na pola godine vojničke obuke!
– Uz to vojničko osposobljavanje, još i ta najavljena zabrana mobitela klincima u školi… – nastavljam kao da ga nisam čuo. – Sve su to, za mene, dobri znakovi povratka k pameti, pokušaji popravka počinjenih šteta. Pitam se samo kako će te »konzervativne« poteze podnijeti »liberalni« mozgovi »mameka i tateka« te djece i »sineka«. Što će im biti veći »trn u oku« od toga dvojega, »natražnjačkoga«?
– Već slutiš bezbrojne »anemičare« ili pak uvjerene »pacifiste«, koji ne mogu u vojsku jer »ni mrava ne bi zgazili«? Koji ni nož iz bešteka nikad nisu držali jer su im dosad mama i tata uvijek narezali meso na tanjuru, ha, ha! I kako bi, uostalom, tako mladi dečki mogli preživjeti bez mame i tate cijela dva mjeseca? No, valjda budu bar svaki vikend mogli doma, da malo provozaju tatin auto, ha, ha! A ovo s mobitelima… I to od srca pozdravljam! To da se u školu ne smije s mobitelom, to bi moralo biti jasno kao što je jasno da se u školu ne smije nositi alkohol! Ali… Osim što su se već javili odrasli mudraci i advokati, koji kažu da bi to uzimanje mobitela bilo »ugrožavanje privatnog vlasništva« te su našli niz izuzetaka kad bi djeca ipak morala imati mobitel, za taj »mobitelski zakon« siguran sam da će nas »limači«, digitalno potkovani kao Bukefal, učas »preveslati«! Ostavit će oni svoj mobitel u škrabici pred razredom, ali će, već nekako, uza se imati drugi: u pametnom satu, u narukvici, ogrlici, ma… u malome prstu! – »isfašira« moju bačenu misao Franc, a za kraj mi fakinski namigne. – Onako kako smo i mi, u srednjoj, u tetrapaku jogurta švercali vinjak!
