PRAVNI STRUČNJAK PROF. DR. FRANE STANIČIĆ O SVE ČEŠĆIM ZADIRANJIMA U VJERSKE SLOBODE Zadiranje u pravo slobode vjeroispovijesti izaziva sukobe

Foto: dulist.hr | Frane Staničić
»Načelo neutralnosti ne znači zabranu državi da uspostavi pravo na slobodu vjeroispovijesti kao temeljno ljudsko pravo, nego obvezu države da se prema svima odnosi na jednak način. Ugrožavanje prava na slobodu vjeroispovijesti kroz povijest je izazivalo ratove i sukobe; pokušaji umanjenja prava na slobodu vjeroispovijesti izazivaju snažan otpor i posljedično sukobe.«

Nedavni zahtjevi za ograničavanjem isticanja vjerskih simbola u institucijama u Hrvatskoj u pitanje su opet doveli koncept vjerske slobode kao temeljnoga ljudskoga prava. Prije tri mjeseca dokument o vjerskim slobodama donijela je i Međunarodna teološka komisija, a za pravno tumačenje i utemeljenje vjerskih sloboda zamolili smo prof. dr. Franu Staničića (37) s Katedre za upravno pravo Pravnoga fakulteta u Zagrebu, čije je područje znanstvenoga rada i pitanje pravnoga položaja vjerskih zajednica.

Sloboda vjere, ali i sloboda od vjere
Dojam je da se u zapadnim zemljama vjerska sloboda spušta na ljestvici prioriteta ljudskih prava, potisnuta drugim pravima… Poštuju li sudovi i pravni sustavi vjersku slobodu kao temeljno ljudsko pravo, je li ona tako prepoznata?

PROF. STANIČIĆ: Načelno govoreći, pravo na slobodu vjeroispovijesti široko je prihvaćeno i priznato u zemljama zapadnoga kulturnoga kruga. U brojnim međunarodnim ugovorima, primjerice Konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda Vijeća Europe, Međunarodnom paktu o građanskim i političkim slobodama Ujedinjenih naroda, kao i u ustavima najvećega broja zemalja zapadnoga svijeta pravo na slobodu vjeroispovijesti pripada u temeljna ljudska prava. Jasno, treba naglasiti da je pravo na slobodu vjeroispovijesti pravo koje se naziva i tzv. »zrcalnim pravom« jer u isto vrijeme znači i slobodu vjere, ali i slobodu od vjere. Svi imaju pravo biti ili ne biti pripadnicima neke religije, a zbog toga ne smiju snositi nikakve posljedice. Ipak, treba biti svjestan i da pravo na slobodu vjeroispovijesti može doći u sukob s drugim temeljnim pravima i slobodama, primjerice pravom na slobodu udruživanja ili slobodu izražavanja. U tim slučajevima sudovi moraju »vagati« suprotstavljena prava i odlučiti kojemu dati primat. Zbog toga je moguće steći dojam da se, kao što ste pitali, vjerska sloboda spušta na ljestvici prioriteta ljudskih prava. No smatram da je ona i danas adekvatno zaštićena pravnim poretkom, kako kod nas tako i u drugim zemljama, uz iznimku onih gdje je primijenjen strogi sustav odvojenosti države i Crkve u kojem se, kao što navode neki autori, može čak govoriti o diskriminaciji vjere i vjerskih zajednica.

Ograničavanje prava na slobodu vjeroispovijesti treba usko tumačiti
Postoje li, i kada, opravdani slučajevi »državne intervencije« u vjerske slobode kako bi se uravnotežili interesi cjelokupnoga društva?
PROF. STANIČIĆ: Jasno da postoje. Naime, općenito je prihvaćeno da razina nečijih prava ide do točke iza koje bi ugrožavala ili poništavala prava drugih. Osim toga, i u spomenutim međunarodnim dokumentima vidljivo je da pravo na slobodu vjeroispovijesti ne pripada u tzv. apsolutna prava koja se ne smiju ograničavati, poput primjerice prava na život, zabranu mučenja i nečovječnoga postupanja itd. Odnosno, može doći do zakonskoga ograničenja slobode vjeroispovijesti ako bi to bilo nužno, u demokratskom društvu, radi zaštite javne sigurnosti, reda, zdravlja ili morala, ili temeljnih prava i sloboda drugih. Naš Ustav propisuje da se prava mogu ograničiti, ali u skladu s načelom razmjernosti koje propisuje da se prava mogu ograničiti da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje (čl. 16. st. 1.). No svako ograničenje prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju. Primjerice, načelno nije dopustivo ograničiti vjerske procesije ili javno obavljanje vjerskih obreda. No u slučaju epidemije opasne zarazne bolesti bilo bi ustavnopravno dopustivo ograničiti bilo kakva javna okupljanja u svrhu zaštite javnoga zdravlja, pa tako i vjerska. Ipak, mogućnost ograničavanja prava na slobodu vjeroispovijesti kao temeljnoga ljudskoga prava treba vrlo usko tumačiti, posebno s obzirom na čl. 17. st. 3. našega Ustava, koji propisuje da Hrvatski sabor ne može, ni u slučaju neposredne opasnosti za opstanak države, ograničiti primjenu ustavnih odredaba koje se odnose, među ostalim, na slobodu vjeroispovijesti.

 

Tražiti balans u ostvarenju prava
Vjerske slobode daju mogućnost očitovanja i izražavanja religije ili uvjerenja. No gdje je ta granica, što sve uključuje suvremeno shvaćanje vjerskih sloboda?

PROF. STANIČIĆ: Kako sam već istaknuo, svatko ima pravo na javno izražavanje svojih vjerskih opredjeljenja. Jasno, svojim postupcima ne smije pozivati na rat, mržnju, rasnu ili vjersku nesnošljivosti itd. Prema tome, uvijek postoje ograničenja, koja se odnose na prava i slobode drugih. Većina država danas sekularne su države u kojima postoji odvojenost države i Crkve, što znači da se nikomu ne mogu nametati izbori vezano za (ne)pripadnost nekoj vjerskoj skupini. Suvremeno shvaćanje vjerskih sloboda danas ima tri komponente: slobodu vjerskih uvjerenja koja se smatra apsolutnom, slobodu na izražavanje vjerskih uvjerenja koja može biti podložna određenim ograničenjima i općenitu zabranu diskriminacije na osnovi vjerske pripadnosti.

To ne znači da se nekoga prisiljava da sudjeluje u vjerskim praksama ili da nečiji izbori imaju negativne posljedice na druge ili pak da se sloboda savjesti rabi za traženje izuzeća… Zar ne?

PROF. STANIČIĆ: Apsolutno je zabranjeno nekoga prisiljavati da sudjeluje u vjerskim praksama jer, kako sam već naveo, sloboda vjeroispovijesti ima tu »zrcalnu« sliku, odnosno pravo biti »slobodan od vjere«. I to bez ikakvih posljedica. Isto tako, opseg naših prava nikada ne smije biti na štetu prava drugih, pa je uvijek potrebno tražiti pravični balans u ostvarenju prava. Ostvarivanje toga pravičnoga balansa odgovornost je države koja uvijek mora imati na umu da je ograničavanje slobode vjeroispovijesti moguće u vrlo ograničenom broju slučajeva.

Temeljno ili izvedeno ljudsko pravo?
Je li nijekanje javne prisutnosti vjerskih zajednica legitimno? Je li to moguće provesti a da ne dođe do nasilja i sukoba?
»Ključno je, čak i prije donošenja zakona, stvaranje ambijenta u kojem postoji svijest da je adekvatna primjena zakona obveza. Da su pred zakonom svi jednaki. Tek se tada donošenjem kvalitetnih zakona može na to utjecati i jamčiti sve zajamčene slobode, pa tako i vjerske.«

PROF. STANIČIĆ: Kada govorimo o pravu na slobodu vjeroispovijesti, jedna od teza koje se postavljaju jest i da država mora, kada pristupa vjerskim zajednicama i ostvarenju prava na slobodu vjeroispovijesti, biti neutralna. Neki to tumače na način da država onda ne smije jamčiti ostvarenje prava na slobodu vjeroispovijesti kao temeljnoga ljudskoga prava jer na taj način preferira religiozne osobe i krši načelo neutralnosti. Smatraju, dalje, da pravo na slobodu vjeroispovijesti nije temeljno ljudsko pravo nego da predstavlja tzv. izvedeno pravo budući da se slobodu vjeroispovijesti po tom shvaćanju može štititi kroz druga, nesporna temeljna ljudska prava, kao što su pravo na slobodu izražavanja, udruživanja i savjesti. Ako bi to bilo točno, uistinu ne bi imalo smisla uspostavljati posebno pravo na slobodu vjeroispovijesti, no mišljenja sam da obje iznesene teze nisu točne. Ponajprije ću se osvrnuti na argument kršenja načela neutralnosti. Smatram da ono ne znači zabranu državi da uspostavi pravo na slobodu vjeroispovijesti kao temeljno ljudsko pravo nego obvezu države da se prema svima odnosi na jednak način. Odnosno, ako se odluči za sustav strogoga odvajanja države i Crkve francuskoga tipa, da ni s jednom vjerskom zajednicom nema »povoljnije« odnose, ili, s druge strane, ako se odluči za ipak dominantni kooperacijski sustav odnosa države i Crkve, da sa svima surađuje na jednak način, tj. omogući svima jednaku razinu prava. O tome je moguće više pročitati u mojem novom članku o sekularnosti hrvatske države koji izlazi, nadam se, u prosincu ove godine u »Pravnom vjesniku«. Glede argumenta o izvedenom pravu, smatram da se pravo na slobodu vjeroispovijesti ne može štititi pozivanjem na druga, nesporna temeljna ljudska prava. Ponajprije zato što, kako je već navedeno, može s njima doći u sukob. U tom bi sukobu onda pravo na slobodu vjeroispovijesti »izvuklo deblji kraj«, odnosno moralo bi ustuknuti u svakom slučaju jer bi bilo pravo »nižega ranga«. Dodatno, određena prava koja danas smatramo nespornima ne mogu se štititi pozivom na druga prava jer su očito vjerskoga podrijetla, primjerice pravo da se ne radi na vjerski praznik. I treće, smatram da je validan argument koji nazivam »argumentom rizika« budući da je ugrožavanje prava na slobodu vjeroispovijesti kroz povijest izazivalo ratove i sukobe, što se nebrojeno puta pokazalo. Istraživanja su pokazala da pokušaji umanjenja prava na slobodu vjeroispovijesti izazivaju snažan otpor i posljedično sukobe. Stoga smatram da je pravo na slobodu vjeroispovijesti nesporno temeljno ljudsko pravo.

Način ostvarivanja unutarnjih ideala
U teološkim se krugovima ističe da je vjerska sloboda temelj svih drugih sloboda, no kako kao pravnik gledate na tu tvrdnju? Je li vjerska sloboda temeljno ili izvedeno ljudsko pravo?

PROF. STANIČIĆ: Pravo na slobodu vjeroispovijesti, kako ga danas shvaćamo, posebno imajući na umu njegovu zrcalnu sliku – »slobodu biti slobodan od vjere« – relativno je novijega datuma. Kada pogledamo u prošlost, pravo na slobodu vjeroispovijesti nije uopće postojalo. Podanici su bili dužni pripadati jednakoj denominaciji kao i njihov vladar, prisjetimo se Augsburškoga mira 1555. i gesla Cuius regio, eius religio (hrv. Čija je vlast, njegova je vjera); postojale su državne crkve koje postoje i danas, ali se više ne radi o stvarnoj povezanosti države i Crkve u zapadnim državama; obveza sudjelovanja u vjerskim obredima, primjerice u Hrvatskoj i Slavoniji do 1921. i Vidovdanskoga ustava; apostazija je bila kazneno djelo, određene psovke bile su kažnjive itd. Ipak, većina drugih sloboda nastala je isto tako relativno kasno. Općenito govoreći, koncept ljudskih prava i temeljnih sloboda relativno je noviji pa je teško odgovoriti na pitanje je li vjerska sloboda temelj drugih ljudskih prava. Gledano romantičarski, svakako da bi to bila prihvatljiva teza jer, primjerice, sve danas relevantne religije štite život, odnosno pravo na život. Međutim, realno govoreći, sloboda vjeroispovijesti često je u sukobu s drugim slobodama, posebice sa slobodom izražavanja, pa ju je teško karakterizirati izvorom drugih prava. Bolje ju je sagledavati kao način ostvarivanja naših unutarnjih ideala. Naime, smatram da je vjera kod religioznih ljudi dio njihova identiteta, ono što ih čini onime što jesu. Zbog toga je ljudima koji su religiozni njihova sloboda vjeroispovijesti toliko važna, jer im omogućava biti ono što jesu. Na taj se način ostvaruje kohezija unutar društva, društvo je zadovoljnije i odnosi su u društvu zdraviji. Zbog toga smatram da je sloboda vjeroispovijesti temeljno ljudsko pravo.

Primjena zakona počiva na ljudima
Može li se donošenjem zakona kako utjecati i zajamčiti vjerske slobode ili je važno i oblikovanje ambijenta u kojem će se priznavati dostojanstvo svakomu?
»Ipak, treba biti svjestan i da pravo na slobodu vjeroispovijesti može doći u sukob s drugim temeljnim pravima i slobodama, primjerice pravom na slobodu udruživanja ili slobodu izražavanja. U tim slučajevima sudovi moraju »vagati« suprotstavljena prava i odlučiti kojemu dati primat.«

PROF. STANIČIĆ: Donošenjem zakona svakako se može i mora utjecati na ostvarenje vjerskih sloboda. No nije dovoljno donijeti zakon kako bi se prava koja su njime zajamčena – ne samo vjerske slobode – uistinu i ostvarivala. Ključna je primjena zakona koja mora biti u duhu zakona. Ponajprije, svaki zakon mora biti u skladu s Ustavom (i međunarodnim dokumentima kojima je Republika Hrvatska potpisnica), pa je potrebno svaki zakon tumačiti u skladu sa zahtjevima koje pred nas (i sudove) postavlja Ustav. Potom, svaki zakon, svaka pojedina zakonska norma ima svrhu i cilj koji se njime i njima želi ostvariti. Primjenjivač norme mora ostvariti upravo taj cilj i svrhu ili postupa nezakonito. Prema tome, primjena zakona uvijek počiva na ljudima, i to konkretnim ljudima. Stoga u državi mora postojati svijest o potrebi adekvatne primjene zakona, a ponajprije o temeljnom ustavnom zahtjevu – »svi su pred zakonom jednaki«. Nažalost, taj temeljni ustavni zahtjev kod nas je prečesto mrtvo slovo na papiru. Dakle, da odgovorim na vaše pitanje, ključno je, čak i prije donošenja zakona, stvaranje ambijenta u kojem postoji svijest da je adekvatna primjena zakona obveza. Da su pred zakonom svi jednaki. Tek se tada donošenjem kvalitetnih zakona može na to utjecati i jamčiti sve zajamčene slobode, pa tako i vjerske.

Pravo na slobodu vjeroispovijesti jest i treba ostati temeljno
Neki zazivaju to da vjerska sloboda ne bi trebala biti klasificirana kao ljudsko pravo. Treba li tu razinu dosegnutih prava snižavati? Što bi donijelo eventualno ograničavanje toga prava?

PROF. STANIČIĆ: Unatoč činjenici koja je već spomenuta, da je pravo na slobodu vjeroispovijesti ušlo u temeljne pravne dokumente, međunarodne i domaće (ustave država) kao temeljno ljudsko pravo, relativno se često javljaju teze koje ističu ugledni pravni teoretičari (Dworkin, Leiter, Himma, Chiassoni i drugi) da pravo na slobodu vjeroispovijesti ne bi trebalo biti zasebno temeljno ljudsko pravo. Ističu više razloga za to, od kojih su najrelevantniji da se na taj način krši spomenuto načelo neutralnosti države i da je pravo na slobodu vjeroispovijesti izvedeno pravo, kako je već spomenuto. Mišljenja sam da njihovi argumenti nisu validni i da pravo na slobodu vjeroispovijesti jest i treba ostati temeljno ljudsko pravo. Razlozi za to su da bi upravo inzistiranje na neutralnosti države proizvelo upravo suprotan učinak od onoga koji se želi postići, odnosno proizvelo bi dodatno antagoniziranje religioznoga i sekularnoga dijela društva, da sloboda vjeroispovijesti nije izvedeno pravo, odnosno ne može ga se zaštititi kroz druga nesporna ljudska prava zbog činjenice da su često u međusobnom sukobu te zbog činjenice da zadiranje u pravo slobode vjeroispovijesti nužno izaziva sukobe u društvu.

Pluralizam mora uključiti i religijsku raznolikost
Kako u pravnom smislu u hrvatskom društvu pomiriti sekularni svjetonazor i vjersko viđenje društva? Kako vidite taj odnos?

PROF. STANIČIĆ: Sekularni svjetonazor i vjersko viđenje društva često će nužno biti u raskoraku. To je nemoguće izbjeći, ali treba prihvatiti pluralizam u društvu i legitimnost jednoga i drugoga gledišta na svijet i odnose u društvu. Zadana je datost da su vjerske zajednice prisutne u društvu, što se ne može ignorirati. Jednako tako, treba istaknuti da je stvarni odnos Crkve i države rijetko kada u povijesti, a tako je i danas, u potpunosti zadovoljio obje strane. Trebamo prihvatiti i kao činjenicu da je moderna država svjetonazorski pluralistička, a taj pluralizam mora uključiti i religijsku raznolikost i toleranciju. Također, država i Crkve moraju korigirati svoje stavove i međusobno stupiti u dijalog za dobrobit svih građana te Crkve moraju biti prihvaćene kao ravnopravni sudionici u javnom diskursu, bez ikakvih obveza da se njihovi stavovi moraju uvažiti.

Isticanje križa u javnim prostorima nema prozelitske konotacije
Suočavamo se s uklanjanjem križeva i kipova svetaca iz parkova i javnih prostora, sa zabranama vjerskih procesija i podučavanja vjeronauka u školama. Imaju li vjernici u tim primjerima pravo pozvati se na vjersku slobodu i treba li im to omogućiti? Što kažu presude Europskoga suda za ljudska prava u tom području?
PROF. STANIČIĆ: Europski sud za ljudska prava je u danas glasovitoj presudi Lautsi protiv Italije istaknuo da isticanje križa odnosno raspela u učionicama u javnim školama nije protivno Konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Sukladno toj presudi, države imaju slobodu odlučiti da u njihovim javnim prostorima budu istaknuti križevi. Slično tomu, u njemačkim državama, kao i u Austriji, uobičajeno je u sudnicama vidjeti križeve. Protivnici isticanja vjerskih simbola u javnim prostorima ističu da se na taj način mogu povrijediti osjećaji onih koji ne pripadaju vjerskoj skupini čiji se simboli ističu, ili koji ne pripadaju ni jednoj vjeri. Načelno govoreći, to je moguće i takvi prigovori imaju određenu težinu. Kada govorimo o prisutnosti križa, Europski sud za ljudska prava je u spomenutoj presudi Lautsi istaknuo da je križ pasivni simbol, više simbol kulturnoj pripadnosti, te da zbog toga nema prozelitske konotacije. Odnosno, da njegovo isticanje ne predstavlja zabranjenu indoktrinaciju školske djece. Što se vjeronauka u školama tiče, Europski sud za ljudska prava u više je svojih odluka istaknuo da je isključiva sloboda države odlučiti hoće li u javnim školama organizirati vjersku poduku i u kojem obliku, opet uz zabranu indoktrinacije, što bi prema mojem mišljenju značilo da vjerska poduka u školama ne smije biti obvezatna za svu djecu. U svakom drugom pogledu, organiziranje vjeronauka u javnim školama kao školskoga (izbornoga) predmeta nije ni na koji način protivno Konvenciji. Treba naglasiti da samo tri države u Europi nemaju vjeronauk u javnim školama, a to su Francuska – uz povijesno uvjetovanu iznimku u Alsace-Moselle, Slovenija i Albanija. Sve ostale države u Europi imaju vjeronauk u javnim školama, bilo konfesionalni – što je dominantni oblik u oko 2/3 država, bilo u formi religijske kulture – što je pretežno u skandinavskim državama. Vjerske procesije, kao oblik izražavanja vjerske pripadnosti, odnosno njihovo slobodno provođenje zajamčeno je našim Ustavom koji propisuje da se jamči javno očitovanje vjere (čl. 40.) i javno obavljanje vjerskih obreda (čl. 41. st. 2.), kao i Konvencijom (čl. 9. st. 1.) i Međunarodnim paktom o građanskim i političkim pravima (čl. 18. st. 1.). Prema tome, u slučaju pokušaja onemogućavanja održavanja vjerskih procesija jasno bi se kršio Ustav, kao i međunarodni pravni dokumenti kojima je Republika Hrvatska potpisnica.

IZVORGlas Koncila br. 30/2019.
Prethodni članakAPOSTOLSKIM PRVACIMA ISELJENICI POSVETILI CRKVU Odgovor na duhovne potrebe pomoraca
Sljedeći članakASKEZA I MISTIKA Vrijednost i korisnost askeze u duhovnom životu