Nedavni zahtjevi za ograničavanjem isticanja vjerskih simbola u institucijama u Hrvatskoj u pitanje su opet doveli koncept vjerske slobode kao temeljnoga ljudskoga prava. Prije tri mjeseca dokument o vjerskim slobodama donijela je i Međunarodna teološka komisija, a za pravno tumačenje i utemeljenje vjerskih sloboda zamolili smo prof. dr. Franu Staničića (37) s Katedre za upravno pravo Pravnoga fakulteta u Zagrebu, čije je područje znanstvenoga rada i pitanje pravnoga položaja vjerskih zajednica.
PROF. STANIČIĆ: Načelno govoreći, pravo na slobodu vjeroispovijesti široko je prihvaćeno i priznato u zemljama zapadnoga kulturnoga kruga. U brojnim međunarodnim ugovorima, primjerice Konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda Vijeća Europe, Međunarodnom paktu o građanskim i političkim slobodama Ujedinjenih naroda, kao i u ustavima najvećega broja zemalja zapadnoga svijeta pravo na slobodu vjeroispovijesti pripada u temeljna ljudska prava. Jasno, treba naglasiti da je pravo na slobodu vjeroispovijesti pravo koje se naziva i tzv. »zrcalnim pravom« jer u isto vrijeme znači i slobodu vjere, ali i slobodu od vjere. Svi imaju pravo biti ili ne biti pripadnicima neke religije, a zbog toga ne smiju snositi nikakve posljedice. Ipak, treba biti svjestan i da pravo na slobodu vjeroispovijesti može doći u sukob s drugim temeljnim pravima i slobodama, primjerice pravom na slobodu udruživanja ili slobodu izražavanja. U tim slučajevima sudovi moraju »vagati« suprotstavljena prava i odlučiti kojemu dati primat. Zbog toga je moguće steći dojam da se, kao što ste pitali, vjerska sloboda spušta na ljestvici prioriteta ljudskih prava. No smatram da je ona i danas adekvatno zaštićena pravnim poretkom, kako kod nas tako i u drugim zemljama, uz iznimku onih gdje je primijenjen strogi sustav odvojenosti države i Crkve u kojem se, kao što navode neki autori, može čak govoriti o diskriminaciji vjere i vjerskih zajednica.
PROF. STANIČIĆ: Kako sam već istaknuo, svatko ima pravo na javno izražavanje svojih vjerskih opredjeljenja. Jasno, svojim postupcima ne smije pozivati na rat, mržnju, rasnu ili vjersku nesnošljivosti itd. Prema tome, uvijek postoje ograničenja, koja se odnose na prava i slobode drugih. Većina država danas sekularne su države u kojima postoji odvojenost države i Crkve, što znači da se nikomu ne mogu nametati izbori vezano za (ne)pripadnost nekoj vjerskoj skupini. Suvremeno shvaćanje vjerskih sloboda danas ima tri komponente: slobodu vjerskih uvjerenja koja se smatra apsolutnom, slobodu na izražavanje vjerskih uvjerenja koja može biti podložna određenim ograničenjima i općenitu zabranu diskriminacije na osnovi vjerske pripadnosti.
PROF. STANIČIĆ: Apsolutno je zabranjeno nekoga prisiljavati da sudjeluje u vjerskim praksama jer, kako sam već naveo, sloboda vjeroispovijesti ima tu »zrcalnu« sliku, odnosno pravo biti »slobodan od vjere«. I to bez ikakvih posljedica. Isto tako, opseg naših prava nikada ne smije biti na štetu prava drugih, pa je uvijek potrebno tražiti pravični balans u ostvarenju prava. Ostvarivanje toga pravičnoga balansa odgovornost je države koja uvijek mora imati na umu da je ograničavanje slobode vjeroispovijesti moguće u vrlo ograničenom broju slučajeva.
PROF. STANIČIĆ: Kada govorimo o pravu na slobodu vjeroispovijesti, jedna od teza koje se postavljaju jest i da država mora, kada pristupa vjerskim zajednicama i ostvarenju prava na slobodu vjeroispovijesti, biti neutralna. Neki to tumače na način da država onda ne smije jamčiti ostvarenje prava na slobodu vjeroispovijesti kao temeljnoga ljudskoga prava jer na taj način preferira religiozne osobe i krši načelo neutralnosti. Smatraju, dalje, da pravo na slobodu vjeroispovijesti nije temeljno ljudsko pravo nego da predstavlja tzv. izvedeno pravo budući da se slobodu vjeroispovijesti po tom shvaćanju može štititi kroz druga, nesporna temeljna ljudska prava, kao što su pravo na slobodu izražavanja, udruživanja i savjesti. Ako bi to bilo točno, uistinu ne bi imalo smisla uspostavljati posebno pravo na slobodu vjeroispovijesti, no mišljenja sam da obje iznesene teze nisu točne. Ponajprije ću se osvrnuti na argument kršenja načela neutralnosti. Smatram da ono ne znači zabranu državi da uspostavi pravo na slobodu vjeroispovijesti kao temeljno ljudsko pravo nego obvezu države da se prema svima odnosi na jednak način. Odnosno, ako se odluči za sustav strogoga odvajanja države i Crkve francuskoga tipa, da ni s jednom vjerskom zajednicom nema »povoljnije« odnose, ili, s druge strane, ako se odluči za ipak dominantni kooperacijski sustav odnosa države i Crkve, da sa svima surađuje na jednak način, tj. omogući svima jednaku razinu prava. O tome je moguće više pročitati u mojem novom članku o sekularnosti hrvatske države koji izlazi, nadam se, u prosincu ove godine u »Pravnom vjesniku«. Glede argumenta o izvedenom pravu, smatram da se pravo na slobodu vjeroispovijesti ne može štititi pozivanjem na druga, nesporna temeljna ljudska prava. Ponajprije zato što, kako je već navedeno, može s njima doći u sukob. U tom bi sukobu onda pravo na slobodu vjeroispovijesti »izvuklo deblji kraj«, odnosno moralo bi ustuknuti u svakom slučaju jer bi bilo pravo »nižega ranga«. Dodatno, određena prava koja danas smatramo nespornima ne mogu se štititi pozivom na druga prava jer su očito vjerskoga podrijetla, primjerice pravo da se ne radi na vjerski praznik. I treće, smatram da je validan argument koji nazivam »argumentom rizika« budući da je ugrožavanje prava na slobodu vjeroispovijesti kroz povijest izazivalo ratove i sukobe, što se nebrojeno puta pokazalo. Istraživanja su pokazala da pokušaji umanjenja prava na slobodu vjeroispovijesti izazivaju snažan otpor i posljedično sukobe. Stoga smatram da je pravo na slobodu vjeroispovijesti nesporno temeljno ljudsko pravo.
PROF. STANIČIĆ: Pravo na slobodu vjeroispovijesti, kako ga danas shvaćamo, posebno imajući na umu njegovu zrcalnu sliku – »slobodu biti slobodan od vjere« – relativno je novijega datuma. Kada pogledamo u prošlost, pravo na slobodu vjeroispovijesti nije uopće postojalo. Podanici su bili dužni pripadati jednakoj denominaciji kao i njihov vladar, prisjetimo se Augsburškoga mira 1555. i gesla Cuius regio, eius religio (hrv. Čija je vlast, njegova je vjera); postojale su državne crkve koje postoje i danas, ali se više ne radi o stvarnoj povezanosti države i Crkve u zapadnim državama; obveza sudjelovanja u vjerskim obredima, primjerice u Hrvatskoj i Slavoniji do 1921. i Vidovdanskoga ustava; apostazija je bila kazneno djelo, određene psovke bile su kažnjive itd. Ipak, većina drugih sloboda nastala je isto tako relativno kasno. Općenito govoreći, koncept ljudskih prava i temeljnih sloboda relativno je noviji pa je teško odgovoriti na pitanje je li vjerska sloboda temelj drugih ljudskih prava. Gledano romantičarski, svakako da bi to bila prihvatljiva teza jer, primjerice, sve danas relevantne religije štite život, odnosno pravo na život. Međutim, realno govoreći, sloboda vjeroispovijesti često je u sukobu s drugim slobodama, posebice sa slobodom izražavanja, pa ju je teško karakterizirati izvorom drugih prava. Bolje ju je sagledavati kao način ostvarivanja naših unutarnjih ideala. Naime, smatram da je vjera kod religioznih ljudi dio njihova identiteta, ono što ih čini onime što jesu. Zbog toga je ljudima koji su religiozni njihova sloboda vjeroispovijesti toliko važna, jer im omogućava biti ono što jesu. Na taj se način ostvaruje kohezija unutar društva, društvo je zadovoljnije i odnosi su u društvu zdraviji. Zbog toga smatram da je sloboda vjeroispovijesti temeljno ljudsko pravo.
PROF. STANIČIĆ: Donošenjem zakona svakako se može i mora utjecati na ostvarenje vjerskih sloboda. No nije dovoljno donijeti zakon kako bi se prava koja su njime zajamčena – ne samo vjerske slobode – uistinu i ostvarivala. Ključna je primjena zakona koja mora biti u duhu zakona. Ponajprije, svaki zakon mora biti u skladu s Ustavom (i međunarodnim dokumentima kojima je Republika Hrvatska potpisnica), pa je potrebno svaki zakon tumačiti u skladu sa zahtjevima koje pred nas (i sudove) postavlja Ustav. Potom, svaki zakon, svaka pojedina zakonska norma ima svrhu i cilj koji se njime i njima želi ostvariti. Primjenjivač norme mora ostvariti upravo taj cilj i svrhu ili postupa nezakonito. Prema tome, primjena zakona uvijek počiva na ljudima, i to konkretnim ljudima. Stoga u državi mora postojati svijest o potrebi adekvatne primjene zakona, a ponajprije o temeljnom ustavnom zahtjevu – »svi su pred zakonom jednaki«. Nažalost, taj temeljni ustavni zahtjev kod nas je prečesto mrtvo slovo na papiru. Dakle, da odgovorim na vaše pitanje, ključno je, čak i prije donošenja zakona, stvaranje ambijenta u kojem postoji svijest da je adekvatna primjena zakona obveza. Da su pred zakonom svi jednaki. Tek se tada donošenjem kvalitetnih zakona može na to utjecati i jamčiti sve zajamčene slobode, pa tako i vjerske.
PROF. STANIČIĆ: Unatoč činjenici koja je već spomenuta, da je pravo na slobodu vjeroispovijesti ušlo u temeljne pravne dokumente, međunarodne i domaće (ustave država) kao temeljno ljudsko pravo, relativno se često javljaju teze koje ističu ugledni pravni teoretičari (Dworkin, Leiter, Himma, Chiassoni i drugi) da pravo na slobodu vjeroispovijesti ne bi trebalo biti zasebno temeljno ljudsko pravo. Ističu više razloga za to, od kojih su najrelevantniji da se na taj način krši spomenuto načelo neutralnosti države i da je pravo na slobodu vjeroispovijesti izvedeno pravo, kako je već spomenuto. Mišljenja sam da njihovi argumenti nisu validni i da pravo na slobodu vjeroispovijesti jest i treba ostati temeljno ljudsko pravo. Razlozi za to su da bi upravo inzistiranje na neutralnosti države proizvelo upravo suprotan učinak od onoga koji se želi postići, odnosno proizvelo bi dodatno antagoniziranje religioznoga i sekularnoga dijela društva, da sloboda vjeroispovijesti nije izvedeno pravo, odnosno ne može ga se zaštititi kroz druga nesporna ljudska prava zbog činjenice da su često u međusobnom sukobu te zbog činjenice da zadiranje u pravo slobode vjeroispovijesti nužno izaziva sukobe u društvu.
PROF. STANIČIĆ: Sekularni svjetonazor i vjersko viđenje društva često će nužno biti u raskoraku. To je nemoguće izbjeći, ali treba prihvatiti pluralizam u društvu i legitimnost jednoga i drugoga gledišta na svijet i odnose u društvu. Zadana je datost da su vjerske zajednice prisutne u društvu, što se ne može ignorirati. Jednako tako, treba istaknuti da je stvarni odnos Crkve i države rijetko kada u povijesti, a tako je i danas, u potpunosti zadovoljio obje strane. Trebamo prihvatiti i kao činjenicu da je moderna država svjetonazorski pluralistička, a taj pluralizam mora uključiti i religijsku raznolikost i toleranciju. Također, država i Crkve moraju korigirati svoje stavove i međusobno stupiti u dijalog za dobrobit svih građana te Crkve moraju biti prihvaćene kao ravnopravni sudionici u javnom diskursu, bez ikakvih obveza da se njihovi stavovi moraju uvažiti.
