»Prva među jednakima« u projektu »72 sata bez kompromisa« njegova je nacionalna koordinatorica Vlatka Ivančičević. Rođena je 7. prosinca 1996. u Slavonskom Brodu, gdje se Županjci u pravilu rađaju jer nemaju svoje rodilište. Odrasla je u obitelji koja je uvijek bila blizu Crkvi, ali vjera se, kaže, kod njih nikada nije nametala. Njezini roditelji Županjci bosanskoga podrijetla mama Vesna, djevojački Baotić, i tata Ivo, kao i starija sestra Anita, uvijek su živjeli jednostavno, s puno međusobne potpore i zajedništva. U obitelji imaju i redovnicu s. Juditu Luciju Baotić iz družbe Milosrdnih sestara svetoga Križa, kao i pokojnoga dr. Zvonimira Baotića, svećenika i profesora na Vrhbosanskoj katoličkoj bogosloviji, koji je bio brat Vlatkina djeda. Oni su im, rekla je Vlatka, uvijek bili tihi podsjetnik da je Bog trajno prisutan u njihovoj obitelji. Sve sakramente Vlatka je primila u svojoj županjskoj župi Mučeništva sv. Ivana Krstitelja. Tu je obitelj i danas.
»Roditelji sestru Anitu i mene nisu strogo odgajali. Mama je blaga, pedagoški nastrojena matematičarka, a tata još blaži električar. Mama je sada ravnateljica u županjskoj srednjoj obrtničkoj školi, a tata je u mirovini. Tijekom osnovne i srednje škole bila sam bliska s bendom mladih ‘MIR’ koji je pjevao na večernjim misama u Županji«, pripovijeda Vlatka. »To je tada bilo nešto novo, gitare, pjesma i veseli mladi ljudi, i meni se to svidjelo. Nisam pjevala, ali sam se često družila s njima, i uz njih rasla u vjeri. U mojoj se obitelji nije govorilo puno o vjeri, ali se vjera živjela brigom jednih za druge, pomaganjem i time da nikad ne ostaneš ravnodušan ako vidiš da nekomu treba pomoći. Još sam se kao djevojčica uključila u Crveni križ. Volontirala sam kroz podmladak i mladež i tu sam prvi put osjetila koliko me raduje pomagati drugima. Taj osjećaj da čovjek nekomu može biti od pomoći ostao je u meni i kasnije postao moj put.«
»Završila sam gimnaziju u Županji i otišla na fakultet u Osijek. Studirala sam matematiku, a sada sam na ekonomiji. Iskreno, nisam odmah pronašla svoje mjesto. Trebalo je vremena. A onda sam s prijateljima otišla na duhovni kamp na otok Krapanj.
Taj kamp pamtim kao trenutak kada sam osjetila da Bog ne traži velike riječi, nego iskrenost. Prvi sam put doživjela da ljudi žele slušati ono što govorim i da im je važno što mislim. To me ohrabrilo da se otvorim i vjeri i ljudima. U Osijeku sam tako od 2015. Na misi sam najčešće kod isusovaca u središtu grada. I sestra je sa svojom obitelju u Osijeku, a roditelji su ostali u Županji. Godine 2017. dobila sam poruku prijateljice iz Zagreba koja je bila uključena u SKAC i projekt ’72 sata bez kompromisa’. Rekla mi je da projekt dolazi i u Osijek i da bih trebala doći volontirati. Nisam puno razmišljala, jednostavno sam se prijavila i otišla volontirati. Nakon toga vikenda bila sam umorna, ali istinski sretna. Osjetila sam da sam to ja, da je to moj put. Tako sam se priključila SKAC-u Osijek, a već sljedeće godine krenula sam i na 3D formaciju. Tamo sam naučila prepoznati što Bog radi u meni i kako me poziva djelovati u svijetu. Do tada sam vjerovala u Boga, ali tada sam počela vjerovati Bogu.«
»Ignacijevska me duhovnost naučila da se Bog nalazi u svemu – u poslu, u susretima, u tišini, u prijateljstvu, u svemu što živim. Isusovci su mi na tom putu pomogli da vjeru ne doživljavam kao nešto izdvojeno, nego kao način života. Oni i danas prate moj put i razgovorima, formacijama i osobnom pratnjom pomogli su mi da rastem. Posebno mi je bliska misao svetoga Ignacija da se ‘ljubav više pokazuje djelima nego riječima’. Upravo ta misao najbolje opisuje moj životni put.
U SKAC-u sam rasla i kao osoba i u vjeri. Krenula sam kao volonterka, a od 2022. godine zaposlena sam kao voditeljica ureda i volonterskoga centra ‘Veze dobrote’. Paralelno sam se uključila i u nacionalnu priču ’72 sata bez kompromisa’, gdje danas služim kao predsjednica udruge. Taj mi je projekt posebno drag jer sudjelujući u njemu mladi, koji su možda daleko od Crkve, mogu ponovno doživjeti Boga kroz konkretna djela ljubavi.«
»Vidjela sam puno puta kako se netko prijavi na volontiranje, a kasnije ga ponovno sretnem na misi. Takvi su mi trenutci potvrda da Bog djeluje jednostavno i tiho, preko ljudi. Dvanaest je godina kako je projekt ’72 sata bez kompromisa’ živ u Hrvatskoj. Pokrenuo ga je SKAC Split. Negdje ga u Hrvatskoj vode SKAC-ovi, negdje Frame, negdje župe. Mi iz Osijeka koordiniramo cijelu zemlju. Ovogodišnja je akcija upravo završena. Trajala je od 16. do 19. listopada. Jako smo zadovoljni odazivom i cjelokupnim uspjehom. Sudjelovalo je oko 3500 mladih iz cijele domovine u 19 gradova i tri općine. Cijepali su drva, krečili, sadili drveće, bojili školske i vrtićke ograde, čistili su pojedine gradske predjele, vodili kreativne radionice za djecu s posebnim potrebama, posjećivali stare i nemoćne.«
»Inače je moj svakodnevni posao u SKAC-u povezan s mnogim projektima – od akcija pomoći obiteljima u potrebi i druženja s djecom iz domova do organizacije kampa na Pašmanu i inicijative ‘Umjesto njih’, u kojoj mladi žele nositi majice s imenima poginulih branitelja kao znak poštovanja i zahvalnosti. Osim projekata, vodim i treću godinu 3D formacije, usmjerenu na prepoznavanje potreba društva i poticanje mladih da, oslonjeni na svoj odnos s Bogom, konkretnim djelima pridonesu svijetu oko sebe. Sve to nije samo organizacija, nego i svjedočanstvo. Za mene je SKAC mjesto na kojem se vjera živi, ne samo govori. Danas svoju vjeru pokušavam živjeti u svakidašnjici. Trenutačno sam u životnom razdoblju u kojem me Bog poziva na služenje, zajedništvo i volontiranje, ali vjerujem i da me jednoga dana čeka obitelj.«
»Vjerujem da se vjera može živjeti u svakom pozivu, bilo u braku, u obitelji ili u zajednici, samo ako čovjek ostane otvoren Bogu. Danas je potrebna hrabrost i kršćanski aktivizam. Ako mi, vjernici, ne gradimo društvo, gradit će ga netko drugi. Treba se uključiti, reagirati na potrebe oko sebe i vjerovati da i malim koracima Bog može mijenjati svijet. U tome posebno vjerujem u mlade. Vidim generaciju koja traži smisao, koja ne želi samo posao i sigurnost, nego traži svrhu i želi djelovati. Hrvatska je danas stvarno blagoslovljena velikim brojem zajednica mladih koji su aktivni u Crkvi i mislim da trebamo biti zahvalni na tome. Iz tih zajednica rađa se nešto dobro i trajno, vjera, prijateljstvo i želja da se život živi punim srcem.«
