DOMINIKANSKA SURADNICA LAURA KATARINA JAGODIĆ: »Bog sve vodi, a ja samo želim biti njegovo oruđe«

Snimila: T. Baran | Laura Katarina Jagodić: »Otkada sam se Gospodinu prepustila i dala mu prvo mjesto u svom životu, sve je kako treba, on sve vodi«

Zanimljiv je životni put angažirane vjernice župe bl. Augustina Kažotića na zagrebačkoj Peščenici Laure Katarine Jagodić. Jednako je zanimljiv i njezin duhovni rast i razvoj koji je od njezina rođenja sazdan uz crkvu sv. Martina u Martinščini u Hrvatskom zagorju te uz dominikansku duhovnost u okrilju najstarijega hrvatskoga blaženika u Zagrebu u njezinoj zrelosti. Vjernički zauzeta u obje sredine, posebice se ipak posvetila aktivnom djelovanju unutar Dominikanskoga laičkoga bratstva bl. Augustina Kažotića i kao blagajnica župnoga Caritasa. Kao privatna poduzetnica svoje je poslovne trenutke uskladila sa sadržajima u vjerničkim zajednicama u kojima djeluje, a kao velika ljubiteljica svake stope hrvatske zemlje mnoge je trenutke rezervirala za samu zemlju i rad na njoj. »Sve to sam ja, i Bog, i Hrvatska i moje ruke u zemlji«, naglašava Laura Katarina svjedočeći da su je tako naučili njezini stari, da se u toj kombinaciji jako dobro osjeća te da u tom tropletu sretno i blagoslovljeno živi.

»Odgajali su nas: Bog, domovina, kruh«

Laura Katarina rođena je 7. prosinca 1972. u Solingenu u Njemačkoj. Mama joj je Pepica, djevojački Grandavec, iz Martinščine podno Ivanščice, iz župe sv. Ane u Loboru u Hrvatskom zagorju, umirovljena je trgovkinja, a tata joj je Branko Jagodić, Zagrepčanin s Trešnjevke, po mami zagorskoga podrijetla, umirovljeni ugostitelj. Njih su se dvoje upoznali u Zagorju kada je Branko došao k ujaku u blizinu Martinščine. Vjenčali su se 1972. u Njemačkoj. Dvije godine prije Pepica je otišla u Ameriku, tamo je radila, vratila se nakon godine i pol s namjerom da opet ode. Ali je posjetila Branka Jagodića s kojim se dopisivala. On je u međuvremenu emigrirao u Njemačku jer nije htio služiti JNA. U Njemačkoj su se okućili, radili su kao ugostitelji. Nakon Laure Katarine godine 1974. dobili su sina Christiana. On je vojni pilot, zapovjednik eskadrile borbenih aviona, oženjen je, imaju dvoje djece i žive u Sesvetskim Selima. Pepica se s djecom godine 1982. vratila u Martinščinu, Branko se nije smio vratiti do demokratskih promjena, a i danas živi između Hrvatske i Njemačke.

»Mama nam je svjetska, vrlo stabilna i marljiva žena«, pripovijeda Laura Katarina. »Nametnula nam je obveze, iz nas je znala izvući maksimum, ali je bila blaga, puna ljubavi. A tata je bio pun nježnosti i ljubavi, satima se igrao s nama, bio je pravedan u odgoju prema nama. Slagao se s mamom, sve je bilo u dogovoru. Odgajali su nas u trokutu: Bog, domovina, kruh. Misa je bila obvezna. Do hrvatske katoličke misije vozili smo se 60 kilometara ili smo išli na njemačku misu. Molili bismo navečer prije spavanja, a na vjeronauk smo išli u redovitoj njemačkoj školi. U kući se uvijek govorilo hrvatski. Nisu nas slali u jugoslavenske škole u Njemačkoj, nego nas je mama hrvatski po hrvatskim knjigama radije učila sama. Natjerala nas je da čitamo i hrvatsku lektiru. Bila nam je to odlična priprema za povratak u Hrvatsku iako tada nismo znali da ćemo se vratiti. Tijekom ljeta, za Božić i Uskrs dolazili smo u Martinščinu na praznike. Kako je u Hrvatskoj bio komunizam pa se blagdani nisu slavili, mama je dogovorila da nas prime u školu s tamošnjom djecom. Bili smo brat i ja face jer smo došli iz Njemačke. Ali smo to doživljavali kao nepravdu jer smo u Njemačkoj imali praznike, a u Hrvatskoj smo opet išli u školu. Zato smo lijepo naučili i danas smo zbog toga zahvalni. Lijepo nam je bilo u Hrvatskoj. Iznimno smo vezani uz zemlju, polja. Imali smo krave, pajceke, živinu, štale i pune koce, mlin, šume i vinograde. Na zemlji znam raditi baš sve, samo ne znam krave podojiti. Oduvijek smo uživali raditi na zemlji.«

Svagdje su vrata otvorena za djelovanje 
Kako sam već godinama aktivna u dvije potpuno različite župe, u dvije potpuno različite sredine, i još na dva potpuno druga načina, usuđujem se reći da u svakoj župi ima velike potrebe za aktivnim laicima. Svako mjesto, svaka župa, a i svaki župnik, imaju svoje male »posebnosti«, ali vjerujem da su gotovo svagdje svakomu tko to iskreno želi, vrata otvorena za djelovanje. Mogućnosti su široke, i mislim da svako tko ima dobre namjere može naći svoje mjesto. Treba se i malo odvažiti, ili prihvatiti poziv. Predlažem svakomu da počne s nekim svojim malim udjelom, ali da to bude s jedinom željom za služenjem u Kristovoj Crkvi. Kao što neprestano trebamo težiti duhovnomu rastu, tako nam valja težiti i služiti u našem drugom domu. Meni je moja dominikanska župa zaista drugi dom i tamo sam svakodnevno.
Otkada sam još dobila poziv i prihvatila milost biti članica Dominikanskoga laičkoga bratstva blaženoga Augustina Kažotića, živjeti posvećenim životom kao trećoredica, to mi je i dužnost i čast. I što više nastojim nasljedovati Krista, želja za služenjem zajednici, braći i sestrama, a napose onima koji su u potrebi za mene je normalna. Mogu posvjedočiti da pri tome vrlo često budem i ja ta koja davanjem primi. Valja samo uvijek imati na pameti da smo ipak »samo« laici i da su uloge i zadaće vrlo dobro raspoređene u našoj svetoj Crkvi.
»Govoreći više jezika, lako sam se zaposlila«

»U Njemačkoj nam je bilo dobro, imali smo čak kuću s bazenom. Izvrsno smo bili prihvaćeni i oboje smo bili odlični učenici. Svejedno smo brat i ja uvijek htjeli ići u Hrvatsku. Oboje smo kršteni u trogirskoj katedrali sv. Lovre jer su nam otamo naši kumovi Božić. Znali smo povremeno ići k njima. A ja sam posebno voljela ići u Križevce k maminoj sestri teti Katarini Bojko. Ostajala bih kod nje u Križevcima, išla s njom u školu jer je predavala njemački jezik, odlazila na tamošnji bazen, vodili bi me na Kalnik. Puno sam čitala, išla u kino, divno mi je bilo u Križevcima. Komad srca mi je i danas tamo. S mojih devet godina iz Njemačke smo se mama, brat i ja vratili u Martinščinu. U školu smo išli u Zlatar te smo ju uspješno završili. Osnovna je škola bila jako dobra, poučavao nas je legendarni profesor Kazimir Sviben. Učio me četiri strana jezika i pružio mi vrhunsku naobrazbu. Brat i ja u Zagorju smo se odlično snašli, Zagorci su nas izvrsno primili. Uz školovanje bavili smo se športom, košarkom, tenisom, sve u Zlataru. I sve smo stizali, pa i pomagati na gruntu. I još smo svaku nedjelju išli na engleski u Mihovljan k Višnji, kćeri Kazimira Svibena. Mama je uistinu puno ulagala u brata i mene. S dolaskom u Hrvatsku, godine 1983. pričešćeni smo u Zlataru, a krizmani smo tek 2000. u Loboru kod Majke Božje Gorske. Htjeli smo se brat i ja krizmati zajedno, a ranije su uvijek bile neke nepredviđene okolnosti koje su nas u tome spriječile.

Godine 1988. upisala sam jezičnu gimnaziju u Križanićevoj u Zagrebu. Doselila sam se u učenički dom u Palmotićevu, a mama i brat su ponovno otišli u Njemačku. Vikendima sam odlazila k baki u Martinščinu, ali sam nakon dva razreda gimnazije krajem 1989. i ja otišla za svojima u Njemačku. Tamo nisam htjela ići u školu pa sam se zaposlila u ugostiteljstvu. U to su se doba naši roditelji rastali. Mama je pokušavala u više navrata spasiti brak, ali nije išlo. Tijekom ljeta 1992. vratila sam se u Hrvatsku u Zagreb. Odmah sam se zaposlila u privatnom sektoru. Govorila sam više stranih jezika pa mi nije bio problem naći posao. Stanovala sam kod gospođe Olge Hebrang, mame Andrije Hebranga. Smještaj sam kod nje našla slučajno, preko oglasnika. Prihvatila me kao svoju unuku. Uživale smo jedna u drugoj pričajući svakodnevno o Hrvatskoj, o hrvatskoj prošlosti. Domoljublje koje smo nosile svaka u sebi međusobno smo obogatile. Te dvije godine s gospođom Olgom bile su predivne, neopisive, izgradile su me, imala sam tada tek 20 godina. Godine 1994. i brat se vratio za stalno. U Njemačkoj je završio gimnaziju, godinu dana se školovao u Americi pa je došao doma. Solidno sam zarađivala u Hrvatskoj, u Njemačkoj mi je zarada bila puno bolja. No bolji novac u Njemačkoj mi nikada nije bio motiv. Uz pomoć prijatelja Nijemca 1995. sam otvorila športski dućan na Trešnjevci ‘Ha-ja sport’. Bio je to prvi privatni športski dućan u Zagrebu. Radila sam gotovo danonoćno. U međuvremenu sam 2002. otvorila drugi športski dućan u središtu Zlatara. Zagrebački sam dućan držala do 2012., a zlatarski do 2014. Postalo je neisplativo. A nisam željela da propadnemo. Svi su živi dolazili u moj dućan, puno je športaša bilo kod mene. S mnogima sam i danas u prijateljskim odnosima. Dućan je bio institucija. Konkurencije nije bilo, a roba je bila kvalitetna, uvozila sam je iz Njemačke.«

»Čudim se kako su se Zagorci zmenili«

»Kako sam cijeli život u športu i sa športašima, nastavila sam u istom stilu. Od 2013. vodim prodajno mjesto plivačke opreme na bazenu Utrine. Sama sve vodim, zaradim normalno u normalnom radnom vremenu. Pa konačno imam vremena i za svoja zadovoljstva. Cijelo sam to vrijeme vodila aktivan kršćanski život. Živjela sam svoju duhovnost vikendima u Martinščini, u kapeli sv. Martina uz koju sam jako vezana. Redovito sam tamo pomagala što god sam mogla, od košnje trave do uređenja crkve i oltara. Krizmana kuma moje mame poznata je slikarica i restauratorica Alma Orlić. I danas nas veže lijepo prijateljstvo. Ona se bila na tri mjeseca doselila u naše selo i u tom je vremenu restaurirala freske u našoj crkvici sv. Martina. Moji su se deda i baka sprijateljili s njom pa je zato postala mamina kuma. Godine 1997. s tadašnjim sam župnikom Ivekom Hrastovićem dogovorila da kuma Alma restaurira naš kip sv. Martina iz 17. stoljeća. Bio je raspadnut. Za osam mjeseci od njega je naša Alma stvorila čudo. A ja sam skupljala novac za restauraciju. Tada sam postala crkvena aktivistica. Kuma Alma lani nam je u Martinščini darovala petnaest slika križnoga puta, a mi smo ih opremili okvirima. Petnaest nas se dogovorilo da će svatko snositi troškove jednoga okvira. I uspjeli smo. Inače su moji baka i djed bili jako pobožni ljudi. Sve se delalo po Božjemu. Znalo se uz kojega se svetca prvi put ide u trsje, kak se bu molilo ak ide tuča, kak se bu pokojnika otpremilo, kak se molilo kad se mlatila kuruza, a kak kad se čehalo perje. Vjera nam je, bratu i meni, darovana s majčinim mlijekom, sve nam je to bilo normalno, a tek sad shvaćamo kakav je to blagoslov bio. Sve se vodilo u molitvenom razgovoru s Bogom. Za Veliki petak oko televizora i radija vezala se crna marama, nije se smjelo pjevati, ali ni fućkati da se Majčica Božja ne bi plakala. Nije to tako bilo sam kod nas, bilo je u cjelokupnom našem okruženju. Čudim se kako su se Zagorci u međuvremenu zmenili. Bili su skromni i ponizni ljudi, marljivi, jako su držali do vjere, a onda su preko noći postali drugačiji, kao da to više nisu isti ljudi. Lijeni su, niš im se ne isplati delati, plaču za Titom, žele Jugoslaviju, ne mogu vidjeti hrvatsku zastavu, pripovedaju kak nebu njima pop krojil kak budu živeli. Teške su ove moje riječi, ali su istinite, moje su iskustvo, moj doživljaj.«

»Ja znam svoje, znam komu služim«

I danas kad dođem u Martinščinu, primim se posla. Meni se sve isplati delati. I dalje imamo puno zemlje, obrađujemo vrt, imamo pšenicu. Vikendicu u Martinščini preuredili smo u krasan ljetnikovac, zato je mama tijekom ljeta uglavnom tamo, a preko zime u Zagrebu. Pa joj brat i ja dolazimo pomagati. Srećom nam je mama jako vitalna, zdrava je, dobro se drži. I danas redovito kosim oko crkve pa mi se domaći čude i ismijavaju me. Ali ja znam svoje, znam komu služim. Mi laici župnicima trebamo biti potpora, trebamo im pomagati, a ne ih ogovarati. Na nama je da gledamo što možemo učiniti, a ne što će nam netko dati.

Kad su se mama i brat za stalno vratili u Zagreb, nas smo dvije do 2000. bile podstanarke, a brat je sedam godina živio u Zadru i Puli, radio je kao pilot. Od 2010. i on je u Zagrebu. U tim se podstanarskim danima u Zagrebu nismo vezale ni za jednu župu. Na misu bismo odlazile u više zagrebačkih crkava, kako koji put, a vikendom smo ionako uglavnom bile u Zagorju pa bismo na misu išle tamo. Godine 2000. kupile smo stan na Peščenici od 75 kvadrata u kojem smo i danas. Najprije nikako nisam htjela doći u taj kvart, ali kada sam došla, to je bilo to. A brat se sa svojom obitelji prije osam godina skrasio u svojem stanu u Sesvetskim selima, dvije minute do crkve. Tako sam zaživjela u dominikanskoj župi u kojoj se gradila crkva bl. Augustina Kažotića. No prvih pet godina nisam išla dominikancima, nego kojekuda. Kako je crkva rasla, tako sam se i ja pomalo približavala. Ta je ljubav rasla sporo, ali mislim da je vječna. Ionako nisam nikad vjerovala u ljubavi na prvi pogled.«

»U DOMI počinje moje aktivno djelovanje u župi«

»Jedna od najvažnijih osoba u mojem životu je fr. Nikola Leopold Noso. Ali on to dugo nije znao. Bio je župnik na Peščenici. Uz njega sam spoznala da je vjera puno više od onoga što sam dotad znala, pokazao mi je, posebice u propovijedima, koliko toga nisam znala, na svoj mi je način približio Boga u dimenzijama koje dotad nisam upoznala. Pod njegovim sam duhovnim vodstvom dominikance i redovništvo počela shvaćati ozbiljno. I ranije sam išla k dominikancima, ali se nije dogodio taj klik, uz fr. Nikolu jest. Uz njega počinje moj duhovni rast, Bog se poslužio njime. Izrekla sam mu to kad je odlazio, kad je imenovan za učitelja dominikanskih novaka u Dubrovniku, gdje je i danas. Tada mi se srušio svijet, razmišljala sam kako ću bez njega u duhovnom smislu. A on me poticao da puno molim, da upoznajem svetce, primim se krunice, da budem strpljiva, da molim za otca.

Godine 2012. župnik nam je postao fr. Marko Bijelić, koji je i danas s nama. Mladima je on širom otvorio župna vrata. Imala sam već 39 godina, ali sam i ja bila pozvana u dominikansku mladež – DOMU. Brzo sam shvatila da je naš novi župnik Marko veliko dijete s puno srca prema mladima. U tom vremenu počinje moje aktivno djelovanje u župi. Na susretima DOME bila sam četvrtkom navečer, vodio nas je fr. Marko. Osmišljavali smo kreativne radionice, spremali korizmenu juhu, oblikovali adventske vijence. Sa župnikom smo 2013. ljetovali u dominikanskom samostanu u Bolu na Braču, 2014. u Korčuli, zajedno smo išli na susret katoličke mladeži u Dubrovnik, idemo na razne športske susrete. Rado pomažem župniku u organizaciji svih tih naših putovanja. Onda nam je 2014. u župu došao fr. Dominik Kristijan Gerbic. On je obnovio Treći red sv. Dominika. U njemu sam našla svoje mjesto. Obiteljski se nisam ostvarila. Znala sam kakvoga partnera želim, a još sam bolje znala kakvoga partnera ne želim. Dominantna sam i zahtjevna, dajem sve od sebe, ali i tražim sve. Taj kakvoga želim nije mi se dogodio. Nisam zato nezadovoljna, ostvarena sam i bogata u duhovnom smislu. Inače jako volim djecu, ali se ne mora nužno imati svoju biološku djecu. To najbolje potvrđuje milost koju sam primila po nećacima Luciji i Luki i kumčadi Jurju, Doroteji, Zvonimiru, Emi i djeci ostalih prijatelja. Pitala sam Boga u više navrata što želi od mene, čula sam ga kako mi govori da budem strpljiva.«

»Bl. Kažotić mi je posebno na srcu«
»Osjetila sam da je dominikansko laičko bratstvo odgovor na moja ranija pitanja Bogu što želi od mene. Prepoznala sam da je to – to. Godine 2014. tri sam mjeseca bila u postulaturi, u studenom te iste godine ušla sam u novicijat, a 19. studenoga 2015. položila sam privremene zavjete pred tadašnjim provincijalom fr. Antom Gavrićem koji je sada s nama na Peščenici. Veliko smo bratstvo, zavjetovalo nas se 29, sada nas je 25. U dva smo navrata bili bez duhovnika. Sadašnji provincijal fr. Slavko Slišković rekao nam je da budemo strpljivi. Kad smo već gotovo i doktorirali iz strpljivosti, provincijal nam je za ovu jesen najavio čak dvojicu duhovnika. Možda nas je to što smo dugo bili sami i izgradilo, nismo posustali.
Bratstvo posvećeno Augustinu Kažotiću inače je vrlo raznoliko, s različitim očekivanjima i duhovnim potrebama, osobno osjećam da imam poziv i želim u dominikanskoj duhovnosti biti maksimalno do kraja. Tako i živim. A naš mi je Kažotić, po kojem smo dobili ime, posebno na srcu. Dugo mi je trebalo da ga zavolim jer ga nisam poznavala. Ali krštena sam u njegovu rodnom gradu, došla sam u njegovu župu, njegovu crkvu, u bratstvo pod njegovim imenom. Duhovni je to pečat kojega sam duboko svjesna. Zato sam prošle godine baš posebnim doživjela hodočašće u Luceru u Italiji gdje je Kažotić umro.«
»Siromaštvo je u gradu veliko«

»Od prije dvije godine župa ima i župni Caritas. Do tada ga u župi službeno nije bilo. Dominikanci su svejedno karitativno bili djelovali, posebice prije fr. Marinka Zadra, ali organizirani je Caritas zaživio u najnovije vrijeme. Pozvana sam, ušla sam u odbor u kojem je nas šest, od samih sam početaka blagajnica. Uz nas šest petnaestak je pomagača volontera s kojima se redovito može računati. Župa je velika, nije bogata, a potrebe su sve veće i veće. Mislim da jako dobro radimo, fratri nas podržavaju, župljani također. Osmišljavamo akcije, prikupljamo donacije. Nisam znala da postoje tako veliki problemi. Siromaštvo je u gradu veliko. I materijalno i duhovno. Puno je teških bolesti, PTSP-a, shizofrenije. Od nas se traži veliki angažman, gotovo svakodnevno. Treba biti oprezan, valja dobro procijeniti ljude i zadržati distancu jer lako uđu pod kožu. Obilazimo naše župljane u potrebi. Ne može svatko od nas jednako, a ja sam oduvijek voljela pomagati. I meni i mojoj obitelji mnogi su pomogli, i to uglavnom oni od kojih nismo očekivali. Nisam mislila da ću dajući sebe dobivati nazad toliko puno koliko dobivam. I to na načine za koje nisam mogla ni slutiti da postoje.

Svako sam jutro na misi, izmolim časoslov, a onda krećem u nabavu robe za moje prodajno mjesto u Utrinama, sređujem papirologiju, pripremam se za posao. No uvijek mi ostane sat, dva, tri za Caritas, nerijetko nam upadne nešto neplanski, kakva donacija, nešto zbog čega treba reagirati odmah. Na štandu sam od 13 do 21. Utorkom sam do 19.30 jer u 20 započinje susret dominikanskoga bratstva. Ali to moji mušterije znaju. Mama me u svemu tome u župi na početku kočila, a sada mi je nezamjenjiva podrška. Spontano sam se uključila i u liturgijsku skupinu pa svakodnevno na misi čitam misna čitanja.

Eto, tako sam na kraju završila među dominikancima. Nisam ih birala, Bog me stavio među njih. I sada mi se valja boriti na tom putu. Raditi na spasu duše svoje i drugih i gledati da zaradim vječnost. Po onoj dominikanskoj: ‘Slaviti, blagoslivljati, propovijedati’. Vjera mi je uvijek bila iznimno važna, ali kada sam Gospodinu prepustila i dala mu prvo mjesto u svom životu, sve je kako treba, on sve vodi, a ja samo želim biti njegovo oruđe.«

IZVORGlas Koncila br. 32-33/2017.
Prethodni članakZAŠTO U TRGOVINU TREBA IĆI S POPISOM? Naučiti vrijednost novca
Sljedeći članakGOSPA TRSATSKA – UMJETNIČKO NADAHNUĆE O. FRANCETIĆU I O. KOLBU Spomenspis iz 1718. i »Neporočna si«