SPOZNAJE HRVATSKE »NAJTAJNICE«, TEOLOGINJE LIDIJE MILER »Nema toga što Majka Božja ne može isprositi od svoga sina«

Lidija Miler
Snimila: T. Baran | Lidija Miler: »Iskusila sam moćan Marijin zagovor«

Sveta Klara djevica dala je ime i župi i naselju u južnom dijelu Zagreba u kojem od rođenja živi i više godina vrlo angažirano djeluje uzorna vjernica Lidija Miler, diplomirana teologinja, zaposlena kao voditeljica Ureda dekana na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Nakon redovito primljenih sakramenata u svojoj župi Lidija se duhovno formirala u franjevaštvu, a svoje zrele vjerničke plodove daruje svojoj župi u Svetoj Klari kao tajnica pastoralnoga vijeća i izvanredna djeliteljica pričesti. Prisutna je u svim porama vjerničkoga života u zajednici kojoj pripada, a svoje privatne, obiteljske trenutke dijeli ponajprije sa svojom majkom koju smatra središnjom osobom svojega života.

Gledali kako selo postaje naselje

Lidija je rođena 31. srpnja 1979. u Zagrebu. Majka joj je Mirjana, djevojački Jergović, učiteljica razredne nastave u osnovnoj školi u Svetoj Klari. Zagrepčanka je turopoljsko-zagorskoga podrijetla po mami, a pokupsko-moslavačkoga po tati. Pokojni Lidijin otac je Želimir Miler, radio je kao ekonomist, službenik, ali i kao vozač, građevinar. Podrijetlom je iz Vukovara, odakle mu je bio tata, a mama mu je bila iz Terezina Polja kraj Virovitice. Umro je lani od embolije pluća. Mirjana i Želimir upoznali su se u Svetoj Klari. Želimir je tamo živio od prvoga razreda osnovne škole jer su njegovi u tom naselju tada kupili kuću. Tu je odrastao i živio cijeli život. A Mirjana je u Svetoj Klari od rođenja. Nekada je taj kvart bio pravo selo, a danas je prigradsko naselje u kojem je i danas dosta doseljavanja. Okruženi su prugama i prometno su dobro povezani s kvartovima Novoga Zagreba. Par se upoznao u svojem naselju, vjenčali su se 1978. u župi Svete Klare djevice i smjestili se kod Mirjaninih roditelja. U dvorištu su odmah počeli graditi svoju kuću, u kojoj je Mirjana s kćeri Lidijom i danas.

Osim starije Lidije, Mirjana i Želimir dobili su 1982. sina Sašu. On je poginuo u prometnoj nesreći u 21. godini u blizini Svete Klare. Bio je tada student prve godine Agronomskoga fakulteta.

Uzori majka, otac i bake

»Moja je majka središnja osoba u mojem životu«, pripovijeda Lidija. »Konkretna je, vrijedna, brižna, zahtjevna u životnim stvarima. Tražila je da se poštuju vrijednosti, pobornica je reda, rada i discipline, ali je vesela i otvorena osoba, rado je viđena u društvu, cijenjena je kao učiteljica. Mama mi je usadila temelje po kojima ja gradim svoje odnose s ljudima danas, imam samo najljepše riječi za svoju mamu. Ona je uvijek razgovarala s bratom i sa mnom, s njom smo učili, ona nas je poticala, davala nam smjernice. A tata je bio povučeniji čovjek, odgajao nas je u dogovoru s mamom, bio je stroži i autoritarniji od nje, premda je i mama uvijek bila autoritet i nju se za sve pitalo. Tata je imao svoje društvo prijatelja, svakomu je volio pomoći bez obzira na to o kome se radilo. Zvali su ga Gec. Bio je na usluzi svakomu, i rodbini i prijateljima. Roditelji su nam bili u skladnom braku, zajedno su planirali, svojim problemima nisu opterećivali nas djecu. Imala sam uz njih lijepo djetinjstvo, iza kuće smo imali vrt, voćnjak, tu smo se igrali s prvim susjedima i uživali u prirodi.

Odgajani smo u vjeri. U tom su nam smislu ključne bile baka i prabaka po mami. Na baku i staru baku, kako smo je zvali, čuvam prekrasne uspomene. Obje su snažno obilježile moj život. Bakina stara kuhinja bila nam je glavno okupljalište. U njoj je uvijek bilo svega, a najviše bakine ljubavi. Tu smo se osjećali najsigurnije. Prva vjeroučiteljica bila nam je baka. Molili smo uz njezin veliki crni molitvenik. Na mise smo išli blagdanom, kad nam je netko blizak umro, a samo je baka bila redovita svake nedjelje. Ne znam zašto je to tada bilo tako, posebice zato što je doma sve bilo praktično katolički tijekom cijele godine. Petkom se postilo, nedjeljom i blagdanom se nije radilo na zemlji, blagdane smo svečano slavili. Do crkve nam je deset minuta pješice.«

»Duh Sveti opipljivo je ušao u moj život«

»Na vjeronauk sam išla od drugoga razreda, tada sam i pričešćena, a krizmana sam nakon sedmoga razreda. Župnik nam je 29 godina bio Stjepan Bakran. One me pripremio za sakramente. Prema unutarnjem poticaju, a po bakinu primjeru, na misu sam redovito krenula od šestoga razreda. Išla sam na župne poldanjice u 11 sati. Malo-pomalo uključivala sam se u župni život. Počela sam redovito čitati na misi, ušla sam u župni zbor. U mojem sedmom razredu dobili smo vjeronauk u školi. Prva školska vjeroučiteljica Ivanka Baučić bila nam je divna. Bilo je to u osnovnoj školi u Svetoj Klari. Krizma je bila poseban trenutak u mojem životu. Jako sam se radovala, bila sam uzbuđena, krizmao me pokojni biskup Marko Culej. Srce mi je bilo puno. Duh Sveti tada je živo i opipljivo ušao u moj život.

U osnovnoj sam školi bila vrlo dobra, odlična učenica, društvo mi je bilo dobro, ja povučenija. Moj su svijet bile knjige, puno su mi još od ranoga djetinjstva čitale i mama i baka. Svijet književnosti bio mi je jako privlačan, profesori su bili dobro potkovani znanjem, puno su nas naučili i jako odgojno djelovali. Bila sam predana školi, najviše sam voljela hrvatski. Išla sam na recitatorsku i dramsku skupinu, u tome sam se baš pronalazila. Godine 1993. upisala sam prirodoslovno-matematičku 13. gimnaziju u Sopotu. Bilo mi je blizu i lijepo mi je bilo. Pronašla sam si profesore uzore i njih sam se držala. Dodatno sam išla na dramsku, uživala sam tamo, davala sam se sto posto. Paralelno sam krenula na Framu na Kaptol. Vidjela sam oglas da franjevci pozivaju mlade, oduševila sam se, osjetila da je to to. Poslala sam im pismo i za dva, tri tjedna dobila sam odgovor i poziv da dođem. Dočekao me fra Ivica Jagodić, tada student četvrte godine i duhovni asistent Frame. Bilo mi je sve novo, drugačije, zanimljivo, privlačno, doživjela sam franjevaštvo kao svoj poziv. Odlazila sam na Kaptol tijekom cijele srednje škole. Imali smo tjedne susrete, išli na hodočašća. Svake sam nedjelje i na misu išla na Kaptol 9, i to na onu u 12 sati. U srdačnoj i toploj atmosferi u kojoj sam se osjećala kao da sam doma učila sam o vjeri, o sv. Franji, kojega sam tek tada počela upoznavati. Prvo osobno iskustvo vjere doživjela sam na hodočašću po Slavoniji u ljetu 1994. Išla sam na dvanaest franjevačkih hodočašća koja su mi bila duhovni motor za cijelu godinu.«

Katolikinja po pozivu, a franjevka po duhovnosti

»Maturirala sam 1997. I dvoumila se između studija kroatistike i teologije. Prevladao je filozofsko-teološki studij na Katoličkom bogoslovnom fakultetu, na kojem mi je bilo predivno. Uživala sam uz kalibre, naše stare profesore Rebića, Ivančića, Starića. Upijali smo od njih i gradivo, ali i vjerski odgoj. Mladi su nam profesori također bili dobri. Svi su nas željeli naučiti. A ekipa nas studenata bila je dosta raznolika. Bilo je dosta laika. Voljeli smo učiti zajedno, družiti se, ići zajedno na duhovne obnove, na hodočašća. Tijekom studija također sam išla na Framu. Ali sam se pomalo počela uključivati i u Franjevački svjetovni red. Učila sam se i katehizaciji katekumena. Fra Ivan Matić nas je 1998. iz Frame u potpunosti uputio u Franjevački svjetovni red. Ušli smo u novicijat, pripremali se i 5. prosinca 1999. cijela je naša skupina položila doživotne zavjete. Zato kažem da sam katolikinja po pozivu i uvjerenju, a franjevka po duhovnosti. Apsolvirala sam 2003. i diplomirala 2005.«

Dekan i prodekani – prve brige »najtajnice«

»Kao apsolventica počela sam raditi u fakultetskoj knjižnici, a posljednjih šest mjeseci prije diplome u studentskoj referadi. U knjižnici sam bila na pultu za korisnike, unosila sam knjige, ostavštinu pokojnih profesora, obavljala administraciju, a u referadi sam se bavila studentskom papirologijom, upisima, ispitima, statistikama. Diplomirala sam na blagdan Majke Božje Lurdske 2005., u svibnju sam se zaposlila kao tajnica fakulteta, a od proljeća 2016. kao voditeljica ureda dekana. Dekan i prodekani moje su prve brige na fakultetu, kao i učinkovit protok informacija prema svim službama. Uistinu smo svi u službi studenata. Dosad sam promijenila šest dekana i svima sam se prilagodila, svaki je imao neku specifičnost na koju je stavljao naglasak, uvijek smo nastojali da sve bude na visini zadatka. Od prvoga sam dana i KBF doživjela kao Božji poziv, kao priliku koju mi Bog daje. Nisam se formalno školovala za tajnicu, svejedno sam proučila sve zakone i pravilnike i svu potrebnu dokumentaciju, sve uz mentorstvo našega fakultetskoga tajnika Ivana Mahečića. On je i danas glavni tajnik fakulteta. Lijepo mi je na poslu, zahtjevno, odgovorno, ali sam profesionalno ostvarena. Prošle sam godine dobila najviše priznanje tajničke struke. Na razini se cijele Hrvatske birala ‘najtajnica’ iz javnih institucija. Ocjenjivala se ljubaznost, pristupačnost i poznavanje struke. Kontaktiralo me se izvana s različitim upitima, ali nisam znala tko me pita jer su upiti bili redoviti kao što su bili uvijek dosad. Lijepo je to priznanje i za fakultet, tada sam dobila i dekanovo priznanje za dugogodišnji trud i rad. Prošle sam godine postala članicom Hrvatskoga mariološkoga instituta, našega znanstveno-istraživačkoga instituta na kojem se obrađuju mariološke teme prema afinitetima članova. Prvi su nastupi na tom institutu tek preda mnom. Svoju pripadnost fakultetu potvrdila sam i time što sam jedna od dvadesetak članova osnivača Društva bivših studenata KBF-a Sveučilišta u Zagrebu.«

Dobrodošlica za župljane i njihove ideje

»U Franjevačkom svjetovnom redu sam i danas, no ne toliko aktivna kao što sam bila u prvim godinama. Ponajprije zato što sam u posljednjih osam godina maksimalno angažirana u svojoj rodnoj župi u Svetoj Klari. Za župnika nam je došao vlč. Darko Pužin. Jedne sam mu se nedjelje predstavila i stavila mu se na raspolaganje u smislu pomoći, suradnje. Odmah je prihvatio. Župnik je krenuo jako aktivno, materijalno je obnovio crkvu i izvana i iznutra. Paralelno je gradio i živu Crkvu. Osnovao je zbor mladih, ojačao je župni zbor, osnovali smo liturgijsku skupinu, okupili krizmanike, ministrante je podučio svim potrebnim znanjima i vještinama na temeljitijoj razini, krenuli smo sa župnim Caritasom. Župi pripada i filijala sv. Ane u Odranskom Obrežu, gdje je svake nedjelje ujutro misa i u kojoj djeluje mala, ali vrlo živa vjernička zajednica. Vjernici su od prvoga dana dobrodošli sa svojim idejama. Krenuli smo na divna župna hodočašća. Išli smo u Svetu Zemlju, u Rim, Lurd, Asiz, u Poljsku, u Mariazell, u Ludbreg, na Trsat, u Mariju Bistricu, Krašić, Međugorje. U župi sam danas tajnica župnoga pastoralnoga vijeća u kojem se okupljamo prema potrebi uoči većih župnih svečanosti. Zatim sam koordinatorica liturgijske skupine pa sa župljanima pripremam čitanje križnoga puta tijekom korizme, u došašću pripremimo igrokaz ili meditativnu večer, a prije zornica imamo svakodnevni kratki molitveno-meditativni uvod koji ja pripremim. Na poseban način najbolje župne čitače pripremam za vazmeno bdjenje. Na toj svečanosti imamo svih sedam čitanja i ta je noć u našoj župi liturgijski najljepša noć u godini. Na ranoj nedjeljnoj misi u 8 sati sam izvanredna djeliteljica pričesti, a djelujem i kao župna medijska suradnica Tiskovnoga ureda Zagrebačke nadbiskupije.« 

»Mama i ja ne osjećamo da smo same«

»U prosincu 2003. završila sam tečaj za turističkoga pratitelja, a učila sam i talijanski jezik. Volim putovanja, obišla sam puno europskih zemalja, a do drugih kontinenata još nisam stigla. To što mogu i smijem i službeno voditi turističku grupu povezala sam s hodočašćima koje uvijek doživljavamo kao novu priliku za evangelizaciju. Kako želim biti informirana, svakodnevno pratim događanja u Crkvi pa ih dijelim sa svojim župljanima u župi i na našim hodočašćima. Župniku pomognem i u administrativnim poslovima, uvijek sam mu na raspolaganju, ali svejedno nisam svaki dan u župi. Župnik Darko istinski je vjernik i veliki radnik, na srcu mu je da svi župljani budu duhovno zbrinuti, vjerski poučeni, zahtjevan je što se tiče reda, rada i discipline. Djeluje pomalo suzdržano i ozbiljno, ali je vrlo energičan i otvoren za sve dobro. Uistinu mi je krasno surađivati s njim. Zanimljiv mi je taj moj duhovni hod. Oduvijek sam željela pridonositi Crkvi, ali najprije nisam znala, onda sam se posvetila Frami, studiju, pa sam se tek kao zrela i oblikovana osoba posvetila župi. Sada imam odakle dati, imam znanje, iskustvo i veliku volju. Taj me angažman u mojoj župi jako ispunjava, divno je što svoje talente, nakon višestrukoga rasta, mogu dijeliti u svrhu župnoga rasta.

Živim s mamom. Emotivno smo i duhovno jako povezane. Nakon najprije bratove smrti, kada smo svi doživjeli neopisiv šok, a onda i tatine prerane smrti, još smo se više zbližile. Nakon gubitka brata počeli smo zajedno moliti, roditelji su puno više vremena provodili u crkvi, otvoreno smo počeli razgovarati o vjeri. Mama i ja danas ne osjećamo da smo same, s nama su svakodnevno, kao već proslavljena Crkva, i brat i tata. Udala se zasad nisam, ali sam otvorena Božjim planovima u svemu pa i u tome.«

Ne graditi zidove, nego mostove
Svaki je laik u svom cjelokupnom životu pozvan prije svega biti čovjek, bio vjernik ili ne. Vjernici, pak, osobno djelatnom vjerom pozvani su trajno i ustrajno pridonositi rastu, razvoju i napretku konkretnoga društva u kojem žive, polazeći od činjenice da smo prvo ljudi u konkretnom vremenu i prostoru, a ako vjernici, time braća i sestre, što znači obitelj. Život u Crkvi predivna je stvarnost, no jedan način življenja te stvarnosti u svakodnevnom životu ponegdje je zanemaren, zbog težine odgovornosti koju nosi njezina primjena ili možda zbog straha od promjene, od drugačijega. To »ponegdje« ne odnosi se samo na geografske prostore, tj. na župe u različitim biskupijama, nego i na pojedine situacije svakodnevnoga i izvanrednoga života župe u konkretnoj stvarnosti. Ta stvarnost itekako je prisutna, važna i potrebna i nužno ju je jasno imenovati, a to je supsidijarnost. Unatoč svim razlikama i posebnostima služba zaređenih i nezaređenih članova Crkve te eventualnim poteškoćama na koje ćemo sigurno naići, Krist nas poziva na Novost života, poziva nas na temeljima Objave i tradicije graditi Novo lice Crkve!
Vjernici laici pozvani su i danas i u budućnosti stvarati i graditi, ali ne zidove, nego mostove, međusobno jedni s drugima te sa zaređenim službenicima, članovima iste Crkve i Božjega naroda te najbolje raditi ono za što smo najbolje osposobljeni. To ne znači da »svatko gleda svoja posla«, nego da se nadopunjujemo i učimo jedni od drugih, da s onime u čemu smo kao osobe najbolji i jedinstveni jedni druge približavamo Kristu Gospodinu. Moje je iskustvo da je to put svetosti.
»Budim se i liježem uz molitvu krunice«

»Od početaka mojega aktivnoga života u vjeri osjećam da me prati i da nada mnom bdije Blažena Djevica Marija. Krštena sam na blagdan njezina rođenja, potvrdu sam primila na blagdan Marije Pomoćnice i ona je doista postala i ostala moja moćna zagovornica i pomoćnica. Budim se i liježem uz molitvu krunice, uz svakodnevnu zahvalu i predanje Gospodinu uvijek ide zahvala, molitva i predanje Bezgrješnomu Srcu Marijinu. Iskusila sam moćan Marijin zagovor u nebrojenim životnim situacijama i doista sam se osvjedočila i živo svjedočim i dalje da nema toga što Majka Božja ne može isprositi od svoga sina za nas ako iskrenim srcem vapimo i, ne manje važno, ako je to što molimo dobro za nas. Sve teške životne situacije, svaki odlazak dragih i posebnih ljudi da se više ne možemo vidjeti ni čuti zemaljskim vezama, svaku promjenu, svaki novi izazov, nastojim prihvatiti i živjeti u svjetlu snage Božje riječi i snage sakramenata Crkve, osobito ispovijedi i euharistije.

Osjećam živo nadahnuće Duha Svetoga da na svaku tu životnu prazninu ne gledam kao na nepovratni gubitak, nego kao na novi ‘kanal ljubavi’, jedan bunar koji izvana može izgledati kao rupa, ali koja ima svoju svrhu: da nam pomogne doći do čiste, svježe vode. Na drugačiji način nego kad samo odvrnemo slavinu, ali voda (koja je ono bitno) i dalje je tu. Moje je živo iskustvo da svaki taj ‘bezdan’ koji nam ponekad potrese biće do zadnjih korjenčića Bog ne će zamijeniti, nego nas onim najbitnijim – ljubavlju, ispunjava kroz bol i suze, daje nam jasan prostor lišen svjetovnih ograničenja, koji već dodiruje rubove nebeskoga i u kojem itekako snažno osjećamo prisutnost i blizinu živoga, u snazi Duha Svetoga, srdaca naših moćnoga tješitelja. U iskustvu osobno življene vjere doživjela sam snažnu i živu Božju prisutnost koja mi je objavljena kao ljubav koja nikada ne će proći, istodobno raspeta i uskrsla ljubav u kojoj su raspeti i svi naši križevi, po kojoj su uskrsnuli i preoblikovani su u vječnu ljubav.«

IZVORGlas Koncila br. 42/2017.
Prethodni članakKAD NETO ZAVARA BRUTO »U državi sve besplatno«
Sljedeći članakRAVNOPRAVNOST SPOLOVA U LITURGIJI? Zašto se uz braću ne spominju sestre?