PREDSTAVLJANJE ZBORNIKA ŽUPLJANA ŽUPE SV. MARKA EVANĐELISTA IZ MARKOVCA NAŠIČKOGA Trajan zapis o živoj vjeri

Župnik Legac i Katarina Kolarić-Jerković dosad su više puta predstavili zbornik

Župna zajednica u Markovcu Našičkom može se pohvaliti jedinstvenim duhovnim svjedočanstvima svojih župljana okupljenima u korice knjige. Iz župne zajednice župe sv. Marka evanđelista, koja živi kao predgrađe Našica, tridesetak župljana podijelilo je svoja duhovna iskustva u zborniku »Svjedočanstva vjere«, koji je objavljen početkom prošle jeseni, a sredinom siječnja već je izišlo i drugo nepromijenjeno izdanje.

Svaki će čitatelj »Svjedočanstava vjere« osjetiti zlatnu nit koja vezuje sva iznesena svjedočanstva. Pisanje župljana sv. Marka evanđelista nije teološko djelo, opterećeno znanstvenim instrumentima i načinom pisanja razumljivim tek visokoobrazovanim ljudima. »Svjedočanstva vjere« pisali su »obični« vjernici, ljudi koji ne iskaču s naslovnica masovnih i društvenih medija, nego svoju vjeru svjedoče u maloj sredini, redovitim sudjelovanjem u euharistijskim slavljima i angažmanom u svojoj župnoj zajednici, odgojem djece u kršćanskom duhu i stavljanjem obitelji i braka na pijedestal vrijednosti. Svakoga od njih Bog je dotaknuo na poseban način u njihovim životima, koji dakako nisu bili izuzeti ni od križeva koje život nosi, kao što su bolesti, materijalno siromaštvo, nerazumijevanje okoline, loša klima u društvu, pa čak i nerazumijevanja u vlastitoj obitelji. Također, riječ je o ljudima koji svoje misli ne izražavaju često pisanjem, pa je i prijenos vlastitoga iskustva vjere na papir bez sumnje za mnoge od njih bio svojevrstan izazov. »Svjedočanstva vjere« nisu, dakle, obično djelo duhovne proze, nego i ukoričeni vjernički životni put markovačkih vjernika.

Dati Bogu prioritet

»Naša župa u Markovcu Našičkom mala je zajednica i osjetili smo potrebu podijeliti svoja svjedočanstva kako ta iskustva žive vjere ne bi bila zaboravljena. Vjerujem da će naši prilozi u zborniku potaknuti i druge da iskrenije svjedoče vjeru u okolnostima u kojima se nalaze. Danas često nije jednostavno iskreno svjedočiti vjeru. Vjernici su često predmet ismijavanja, a to u većini slučajeva dolazi od onih koji u crkvu i ne idu. S naše vjerničke strane jedan je od problema što se ponekad začahurimo pa nas nitko i ne primjećuje. Ovom knjigom javno svjedočimo ono što vjerujemo«, kazala je za Glas Koncila Nada Bereš.

»Naša župa u Markovcu Našičkom mala je zajednica i osjetili smo potrebu podijeliti svoja svjedočanstva kako ta iskustva žive vjere ne bi bila zaboravljena. Vjerujem da će naši prilozi u zborniku potaknuti i druge da iskrenije svjedoče vjeru u okolnostima u kojima se nalaze. Danas često nije jednostavno iskreno svjedočiti vjeru. Vjernici su često predmet ismijavanja, a to u većini slučajeva dolazi od onih koji u crkvu i ne idu.«

»Svoje svjedočanstvo gradim oko iskustva koje sam stekla prije nekoliko godina u Međugorju i koje je duboko promijenilo moj život i način promišljanja o vjeri. Vjernici koji su ondje svjedočili svoju vjeru molitvom duboko su me ganuli, a ja tada nisam ni znala ispravno moliti krunicu. U srcu sam tada osjetila nešto posebno. Moje čuđenje i divljenje ljudima u Međugorju početak je moga iskrenoga obraćenja srca«, rekla je vjernica Bereš. Njezino svjedočanstvo govori i o potrebi promjene ritma života i redoslijeda prioriteta u svakodnevici. »Osjećala sam se kao da sam uvijek u žurbi. Na prvom mjestu bile su mi obveze na poslu, kućanstvo, briga za obitelj, a tek nakon toga dolazio je duhovni život. Zadovoljavala sam se koliko-toliko redovitim odlascima na nedjeljne mise, bez dubljega promišljanja o vjeri. No postupno sam mijenjala prioritete, stavljajući Boga na sve više i, u konačnici, na prvo mjesto«, objasnila je. Ipak, njezin novi način života nije uvijek nailazio na blagonaklonost okoline, uključujući i njezinu obitelj. »Najviše je nerazumijevanja bilo oko mojih čestih molitava i odlazaka u crkvu. Nisu razumjeli zašto i tijekom radnoga tjedna idem na mise. To je bio najteži problem, no danas i u tome vidim pomake nabolje. Puno sam molitava prikazivala i za svoga supruga koji dugi niz godina nije išao redovito u crkvu, a osjećam da ga je moj primjer potaknuo i na obraćenje srca«, dodala je Nada Bereš, jedna od autorica u knjizi.

Vjera kao put koji traje

Među svjedočanstvima u knjizi našlo se i ono Melite Malnar. Njezino obraćenje k iskrenoj vjeri započelo je slučajno, kad je u sklopu poslovnoga puta u Rimu 2010. godine umjesto razgledavanja bazilike sv. Petra i vatikanskih znamenitosti bila na misi koju je predvodio papa Benedikt XVI. »Sveti Otac prolazio je pokraj nas tako blizu upućujući blagoslov. Pitala sam se što se to tu događa, odakle tolika sreća i zanos. Kako sam mogla završiti tu potpuno nespremna. Željela sam tu radost u svom srcu, na svom licu. Nakon svečanosti, kad smo izišli na trg prepun okupljenoga mnoštva, stopila sam se s masom ljudi koji su iščekivali obraćanje pape i Angelus. Nisam se mogla odmaknuti s toga trga. S toga neočekivanoga susreta kući sam ponijela knjižicu s tijekom liturgijskoga slavlja, koju sam dobila na ulazu. Bio je to najvrjedniji blagoslovljen predmet koji sam donijela kući. Od tada više ni jedna misa nije bila ista. Duh Sveti činio je svoje. Kao da mi je netko skinuo ljuske s očiju i odčepio uši. On je progovarao na različite načine, kroz snove, kroz ljude koje mi je stavljao na put, kroz događaje… Činilo se da je život prepun slučajnosti. Nastupilo je razdoblje preispitivanja vlastitih postupaka i pogrješaka. Prolazila sam putom korak po korak perući se od grijeha«, zapisala je u svom svjedočanstvu Melita Malnar. »Svojim svjedočanstvom nastojala sam pokazati da je življenje vjere zaista put koji se ne odvija između početne i završne točke, nego put koji traje«, objasnila je. Prema njezinu svjedočanstvu taj put nije bio izuzet od zaprjeka, kao ni sumnja: »Određene dionice puta bile su preteške, trebalo je prihvatiti križeve, oduprijeti se kušnjama. Gospodin me učio iz dana u dan. Bila sam svjesna činjenice da vlastitim snagama ne mogu učiniti ništa, da ništa nisam zaslužila i da sam potpuno ovisna o milosti i ljubavi kojima me obdaruje«, zapisala je vjernica Malnar, koja je u sklopu svoga svjedočanstva objavila i nekoliko kitica duhovne poezije i jednu meditaciju.

Knjiga kao djelo zajedništva

»’Svjedočanstva vjere’ svojevrstan su molitvenik župljana župe sv. Marka evanđelista. To je dio pologa vjere naših župljana koji su uvijek prianjali uz osobu Isusa Krista svojom molitvom, radom i odricanjem, gradeći živo svjedočanstvo vjere koje će, nadam se, pomoći svakomu čitatelju da pronađe Božju providnost u zapisanim redcima. Vjerujem da svi čitatelji, pronalazeći Boga u ovoj knjizi, mogu spoznati sebe, svoje pogrješke, patnje i križeve. ‘Svjedočanstva vjere’ napisana su na najteži mogući način – životom – i kao takva knjiga je namijenjena svakomu, noseći poučan i zanimljiv sadržaj«, komentirao je angažman svojih župljana župnik Nikola Legac, koji je uz Katarinu Kolarić Jerković, vlasnicu nakladničke kuće »Kalliopa«, bio inicijator projekta. Župnik Legac posebno je zahvalan župljanima što su imali hrabrosti dio svoga života podijeliti s drugima. Duhovni projekt Markovčana, od početne ideje do njezine realizacije u pisanju i tiskanju »Svjedočanstava vjere«, trajao je godinu i pol dana, objasnio je župnik, a u tom je vremenu župljane redovito hrabrio da iznesu svoja iskustva vjere, obavještavao o fazama tiskanja knjige u župnim listićima te sudjelovao na predstavljanjima.

Zadaće i troškove nakladničkih i tiskarskih poslova preuzela je obitelj Jerković koja se time i inače bavi u sklopu nakladničke kuće »Kalliopa«. »U naš duhovni zbornik uloženo je mnogo truda. Zahvalni smo Bogu što je projekt u konačnici realiziran. Knjiga ostaje trajan zapis jednoga vremena koje je posebno po čvrstoj vjeri naših župljana. Kao nakladnika veseli me što je ova knjiga dana Isusu na dar«, kazala je Katarina Kolarić Jerković, koja je također zajedno sa svojim kćerima u knjizi podijelila i svoja duhovna promišljanja.

»Svjedočanstva vjere« uključila su i župljane koji svoja svjedočanstva nisu podijelili tekstom, ali su se u knjigu uključili i na druge načine svojim naporima. Franjo Fedor prikupio je podatke koji govore o hodu njihove župne zajednice kroz povijest. Miroslav Škof dao je doprinos glede tehničke i računalne podrške, oko čega je i inače angažiran u župi sv. Marka evanđelista.

»Mnoga okupljena svjedočanstva napisali su stariji župljani rukom jer nisu vješti u radu na računalu. Njihova je svjedočanstva trebalo prebaciti u digitalni oblik, odnosno pretipkati. Zatim, kako knjiga ne bi bila jednolična, trebalo je odabrati prigodne slike. U arhivu fotografija župe u dogovoru s urednicima pomagao sam u odabiru slika koje će najbolje upotpuniti knjigu«, rekao je za Glas Koncila Škof te dodao da se posebno angažirao i u organiziranju predstavljanja knjige. »Kako sam blisko uključen u život župe, a općenito volim pomoći kad to mogu, radujem se što sam bio uključen u ovaj projekt. Nadam se da ćemo u budućnosti izdati i nastavak knjige. Svatko od nas ima svoje svjedočanstvo koje može prenijeti na papir«, zaključio je Škof.