Dok je do sada uglavnom detektirao višestruke uzroke neplodnosti, na završetku razgovora sugovornik dr. Žarko Šperanda, specijalist ginekologije i porodništva, član Hrvatskoga katoličkoga liječničkoga društva i potpredsjednik njegova požeškoga ogranka, odgovara na možda i najvažnije pitanje, koje mnogim parovima postaje uistinu životni problem: Kako »popraviti« plodnost? I što učiniti ako bračni par uvidi da je perspektiva roditeljstva upitna?
U skladu s načelom da problem treba rješavati tamo gdje nastaje, gdje mu je korijen, dr. Šperanda »zbraja« sve što je do sada rekao, podsjeća na optimalnu biološku dob za rađanje (20 – 27 godina) te upozorava na sve veći, a time i sve problematičniji raskorak između te optimalne i stvarne dobi kad parovi stupaju u brak i žele dobiti dijete (prosjek u Hrvatskoj 29,2 godine, trećina žena rađa između 30. i 35. godine). U skladu s time zaključuje: »Neplodnost danas nije samo medicinski, nego ponajprije općedruštveni problem zbog odgode rađanja i ulaska u brak u srednjim godinama. Radi izmjena stajališta populacije trebalo bi djelovati društveno, i to na više razina: educirati mlade o obiteljskim vrijednostima, stvarati mladima društveno pogodno ozračje za osnivanje obitelji, educirati mlade o važnosti pravodobnoga zasnivanja obitelji, buditi svijest o rizicima odgode rađanja.«
»Na medicinskom planu«, nastavlja sugovornik, »treba također razvijati svjesnost o ograničenosti medicinskih mogućnosti te posebno u timovima obiteljske medicine poticati mlade na promišljanje o pravodobnosti zasnivanja obitelji. Treba naći prostora i organizirati strukturu za upoznavanje parova s najčešćom problematikom.«
Kao posebno važnu temu na tom formacijskom polju ginekolog ističe upoznavanje mladih parova i mladih koji razmišljaju o braku s biološkim markerima plodnosti. »Danas je nažalost prisutno veliko nepoznavanje svoga tijela i plodnosti pa već osnovno upoznavanje problematike donosi rezultate«, kaže dr. Šperanda. I tumači: »U svijetu postoje standardi za promatranje bioloških markera plodnosti. Iako se obično misli da se poznaje svoje tijelo, tek s upoznavanjem markera i njihovim ispravnim bilježenjem stvara se slika plodnih dana. Koristeći se markerima za otkrivanje plodnih dana, zdrav bračni par već vrlo brzo može ostvariti trudnoću, u roku od nekoliko mjeseci. U slučaju kad postoji problem u zanošenju, postoje dodatni standardi praćenja, koji donose rezultate i prije dolaska ginekologu.«
»U ginekologiji bi cilj liječenja neplodnosti trebalo biti osposobljavanje bračnoga para do punoga reproduktivnoga zdravlja, tako da se postigne trudnoća spontanim bračnim odnosom – ‘in vivo’ (u prirodnoj sredini). Takav način ujedno je i najpoželjniji jer se dijete začinje u majčinoj utrobi s najmanje rizičnih čimbenika za komplikacije.«
Da je čovjek jedinstvo duha i tijela ginekolog neizravno potvrđuje kad kaže: »U razumijevanju procesa plodnosti vrlo je kod mladoga bračnoga para važan misaoni stav: očekuju li trudnoću ili je kane izbjeći. Stvaranjem tih stavova postavljamo se antiobiteljski ili pak proobiteljski, što je važno u duhovnom i emocionalnom, ali i somatskom pripremanju obitelji za trudnoću. Time se žena priprema za buduće događaje. Zato je važno ne odvajati spolnost od reprodukcije, gdje zapravo i leži ključ pristupu ispravnomu stajalištu o obiteljskom životu, a opisan je u uputama ‘Dar života’ (‘Donum vitae’, naputak Kongregacije za nauk vjere o poštivanju ljudskoga života u nastanku i o dostojanstvu rađanja s odgovorima na neka aktualna pitanja iz 1987. godine, nap. Da. G.). Poštujući te jednostavne upute, poštuje se obitelj, dijete, životno okružje. Bračni se par priprema na dijete u pravo reproduktivno vrijeme kada je rizik za nastajanje neplodnosti minimalan, oko 4 posto«, kaže dr. Šperanda.
Potom prelazi na užu medicinsku problematiku te kaže da bi »u ginekologiji cilj liječenja neplodnosti trebalo biti osposobljavanje bračnoga para do punoga reproduktivnoga zdravlja, tako da se postigne trudnoća spontanim bračnim odnosom – ‘in vivo’ (u prirodnoj sredini). Takav način ujedno je i najpoželjniji jer se dijete začinje u majčinoj utrobi s najmanje rizičnih čimbenika za komplikacije«.
»U programu liječenja neplodnosti«, nastavlja dr. Šperanda, »najprije treba utvrditi točne patološke parametre, a to zahtijeva cjeloviti individualni pristup obradi žene, odnosno para. Obrada započinje osnovnim pretragama kod ginekologa, gdje je potrebno utvrditi mozaik nepovoljnih čimbenika kod para, doći do spoznaje o tome koje nepovoljne parametre u kojim okolnostima treba liječiti te odrediti optimalan izbor i redoslijed liječenja.«
Pritom sugovornik ističe da svakako treba liječiti spolno prenosive bolesti kao što su klamidije i mikoplazme jer svojim djelovanjem na grlić maternice utječu nepovoljno na propusnost cervikalne sluzi u žene. U muškarca djeluju na pokretljivost spermija izravno napadajući spermu, usporavajući je ili onesposobljujući. Spolno prenosive bolesti imaju i sekundarno djelovanje, pokrećući razne imunosne mehanizme tijela žene pod infekcijom. »Zato je vrlo važno liječiti bračni par zajedno te nakon provedene terapije uporno misliti na mogućnost recidiva infekcije iz svojega okružja«, kaže dr. Šperanda. Svakako se moraju sanirati i prekanceroze uzrokovane humanim papiloma-virusom (HPV), »birajući pri tome što je moguće poštednije tehnike, s najmanjim reperkusijama na reprodukciju«, kaže sugovornik.
S infekcija ginekolog prelazi na hormonske poremećaje koji negativno utječu na trudnoću. »Utvrđivanjem hormonskoga statusa žene pronalaze se disfunkcije u hormonskoj osovini hipotalamus – hipofiza – ovarij te se ovisno o nalazu primjenjuju protokoli za korekciju pojedinih dijelova osovine. Blagi hormonski poremećaji, o kojima i najčešće jest riječ, s različitim vidom lutealne disfunkcije, liječe se već uvođenjem osnovne progesteronske terapije. Kod težih poremećaja ovulacije te sindroma policističnih jajnika primjenjuju se blagi protokoli indukcije ovulacije, kojima je cilj dobiti monoovulaciju, uz asistiranu hormonsku podršku. Tendencija i cilj današnjega vođenja liječenja neplodnosti i jest što je moguće više se približiti prirodnomu ciklusu žene, ne izvrgavajući je pri tome hiperovulacijama i višeplodnim trudnoćama te rizicima koje one nose«, tumači dr. Šperanda. Dakako, problemi mogu postojati i u muškaraca, no dr. Šperanda je ginekolog pa muškarce preporučuje drugim stručnjacima. »U slučaju pronalaska poremećaja u pretrazi sjemena muškarac se upućuje urologu, odnosno andrologu.«
