»Danas je na vidiku ništa manja opasnost (od totalitarizama prošloga stoljeća) da se zaniječu temeljna prava ljudska osobe i da politika proguta i religiozno pitanje koje stoluje u srcu svakoga ljudskoga bića: to je opasnost od saveza između demokracije i etičkoga relativizma, koji građanskomu suživotu oduzima svako sigurno moralno uporište i još ga temeljitije lišava prepoznavanja istine.« Navedena tvrdnja nije napisana danas, nego je riječ o tekstu staru točno 30 godina. Odlomak je, naime, preuzet iz enciklike »Veritatis splendor – Svjetlo istine« sv. Ivana Pavla II. »o nekim temeljnim pitanjima moralnoga naučavanja Crkve«, objavljenoj 1993. godine. Da je 30 godina star tekst danas mnogima možda bliži i aktualniji nego u trenutku kad je napisan, pokazao je međunarodni znanstveni simpozij koji je u petak 1. prosinca održan u Nadbiskupskom sjemeništu »Zmajević« u Zadru u organizaciji Teološko-katehetskoga odjela Sveučilišta u Zadru i poljskoga Sveučilišta »Adam Mickiewicz« u Poznanu.

Načela o kojima se ne pregovara

Upravo je aktualnost enciklike u pozdravnom slovu u ime glavnoga organizatora istaknuo dr. Damir Šehić, rekavši da je ona »precizno i gotovo nepogrješivo detektirala izazove koji su se u moralnoj teologiji tada tek nazirali, a danas, 2023. godine, jasno ih vidimo«. Da u suvremenom sekulariziranom svijetu sklonu subjektivizmu, relativizmu i pragmatizmu mnogi moralna učenja Crkve »jednostavno smatraju neprihvatljivima« nije ništa novo. Nije novo ni to da su natruhe spomenutih strujanja ušle u neke (moralne) teologije. No novim se može smatrati ono što je dr. Šehić, citirajući neke službenike Crkve, ovako formulirao: »Potvrdama tomu teološkomu diskursu svjedočimo danas gotovo svakodnevno kad neki biskupi i kardinali otvoreno govore o nekim aspektima moralnoga nauka Crkve koji je nadiđen te ‘vjeruju kako je došlo vrijeme revizije temelja nauka’ jer ‘sociološko-znanstveni temelji nauka više nisu točni’.«

»Ovaj je nauk (enciklike) vrlo važan danas kad se diktatura relativizma iz svijeta proširila i u Crkvu do te mjere da ugrožava i sakramente. Sve se to opravdava raznim izvedenicama milosrđa prema grješniku, a redovito završava u pokušaju legaliziranja grijeha«, rekao je dr. Mužić

»Ako bi takav pristup bio točan, Crkva bi se odrekla svoje svrhe i poslanja koje joj je povjerio Isus Krist«, rekao je među ostalim dr. Šehić. Prisutne je pozdravio i dr. Zdenko Dundović, pročelnik Teološko-katehetskoga odjela Sveučilišta u Zadru.

Tri »načela o kojima se ne pregovara«

Čovjek nije niotkud, nego je Božje stvorenje tjelesno-duhovne naravi obdareno razumom i slobodom, u kojima je Bog ostavio svoj autorski trag. Na to se, prema slovu i duhu »Veritatis splendor«, misli kad se govori o naravnom moralnom zakonu ili, u svjetlu objave i vjere, o Božjem zakonu. Postoje neke čvrste točke, neka načela koja izravno proizlaze iz toga transcendentnoga čovjekova određenja. O tome je govorio dr. Josip Mužić s KBF-a u Splitu. Izdvojio je, pomogavši si mišlju pape Benedikta XVI., tri »načela o kojima se ne pregovara«: obrana prava na život od začeća do prirodne smrti, čuvanje i promicanje obitelji zasnovane na monogamnom braku muškarca i žene te jamčenje roditeljima prava na odgoj djece.

Ta su načela temelj skladnoga društvenoga suživota. Kad međutim dođe do razlaza između slobode i istine, na čijoj unutarnjoj povezanosti enciklika »Veritatis splendor« ustraje, sve postaje podložno ljudskim sporazumima i pregovorima. »Metoda dogovaranja, koja je poželjna za uređivanje međuljudskih odnosa, izlazi tada iz svojih razumnih okvira i postaje oruđem novoga totalitarizma. Njezinu tragičnu pogubnost otkriva činjenica da niječe i pravo na život«, rekao je dr. Mužić.

Sjediniti milosrđe i čvrstoću nauka

U tom se kontekstu osvrnuo na »apsolutiziranu toleranciju«, koju »ne zanima ni istina ni ljubav«, za koju se pogrješno smatra da može pomiriti sve razlike i napetosti među ljudima. Kad je riječ o spomenutim načelima, »nepopustljivost je poželjna, potrebna i nužna«, rekao je dr. Mužić. I nije pritom mislio samo na politiku. I u Crkvi revnost za Božju slavu i spasenje duša »zna da ne može učiniti ništa dobro bez borbe protiv zla; da ne može propovijedati evanđelje bez borbe protiv hereze«. »Milosrđe i čvrstoća nauka mogu postojati jedino ako su sjedinjeni. Odvojeni umiru i ostaju nam samo dva puta, tj. humanitarni liberalizam sa svojim lažnim spokojem i fanatizam sa svojom lažnom revnošću«, rekao je dr. Mužić pozivajući se na Réginalda Garrigou-Lagrangea.

Kad bi se temeljnim moralnim pitanjima u Crkvi pristupalo po načelima političkoga kompromisa i većine, vjerna bi manjina »bila nadglasana, a s njom i istina«. Štoviše, »oni koji su izgubili vjeru, koji se stavljaju iznad objave pa se stoga više i ne mogu zvati kršćanima, ostaju u Crkvi s ciljem da je oblikuju po svojim mjerilima, odnosno po kriterijima svijeta«. Sve to unosi dodatnu pomutnju među vjernike. Dr. Mužić je zaključio: »Ovaj je nauk (enciklike) vrlo važan danas kad se diktatura relativizma iz svijeta proširila i u Crkvu do te mjere da ugrožava i sakramente. Sve se to opravdava raznim izvedenicama milosrđa prema grješniku, a redovito završava u pokušaju legaliziranja grijeha, na štetu nepromjenjivoga božanskoga i naravnoga zakona.«

Odgovor na autonomnu etiku

Temeljne odrednice enciklike »Veritatis splendor« vrlo je umješno prikazao đakovački moralist dr. Vladimir Dugalić. »Nakon plodna razdoblja srednjovjekovne moralne teologije… s novim je vijekom nastupio minimalizam koji je okrenut prema zakonu. (…) Drugi vatikanski koncil zatražio je promjenu. Dogodila se bitna novost: treba nasljedovati Krista i donijeti plod ljubavi za život svijeta. Koncil želi reći da je cilj moralnoga života zapravo svetost, na koju su pozvani svi kršćani. No poslijekoncilski se razvoj rastočio… Neki su, čini mi se, krivo shvatili koncilske namjere, posebno takozvana njemačka škola i njezina autonomna etika. Na temelju Kantove etike pokušao se tražiti dijalog sa suvremenim svijetom, ali na štetu onoga specifičnoga kršćanskoga. Na to je stigla reakcija, koja je moral shvaćala kao ‘etiku vjere’ te se pokušala vratiti na koncilske izvore. U tom je ozračju dočekana enciklika ‘Veritatis splendor’. (…) Ona je zapravo odbacila postavke spomenute njemačke škole«, pojasnio je dr. Dugalić.

»Enciklika jasno naglašava da nema shizofrenije u čovjeku, protivljenja između moralne norme i njegove subjektivne slobode. U čovjekovoj se savjesti spaja objektivno i subjektivno. (…) U osobi Isusa Krista… objektivno i subjektivno spajaju se na savršen način«, istaknuo je dr. Dugalić

Novost enciklike

Naime, neki su teolozi s tezom o autonomnom moralu doveli u pitanje i nadležnost crkvenoga učiteljstva nad pitanjima koja se tiču naravnoga moralnoga zakona. »Enciklika jasno naglašava da nema shizofrenije u čovjeku, protivljenja između moralne norme i njegove subjektivne slobode. U čovjekovoj se savjesti spaja objektivno i subjektivno. Novost je enciklike i u tome što temelj moralnoga i duhovnoga života vidi u osobi Isusa Krista jer se upravo u njemu objektivno i subjektivno spajaju na savršeni način. Nasljedujući Krista, mi zapravo nasljedujemo objektivno dobro, dostojanstvo ljudske osobe, a želeći biti Kristovim učenicima, u slobodi ga prihvaćamo i živimo. Na taj način moralni život kršćanina svoje ispunjenje pronalazi jedino u svetosti. To više nije samo biti dobar čovjek, nego je riječ o traženju najvišega dobra. I tu nema gornje granice. Nadalje, od presudne je važnosti i tvrdnja da je za moralni život nužna milost, a to znači da ga nije moguće živjeti izvan Crkve i sakramentalnoga života«, pojasnio je dr. Dugalić.

»Kreativne interpretacije savjesti«

Ostali su predavači pomnije ušli u ključne poruke enciklike. Kao što postoje pozitivna načela koja nisu predmet ljudskih pogodaba i pregovora, isto tako postoje čini koji su »u sebi zli« i ostaju grješni bez obzira na okolnosti u kojima su počinjeni ili na dobra (ili »manja zla«) kojima se pokušavaju opravdati. O tim je činima govorila dr. Mirjana Pinezić sa splitskoga KBF-a. O »kreativnim interpretacijama savjesti« – kao da bi subjektivna savjest sama »proizvodila« vrijednosti i bila konačni sudac vlastite moralnosti, što enciklika odbacuje – govorila je redovnica dominikanka dr. Ana Begić sa zagrebačkoga KBF-a.

Predavanje o poimanju istine u Evanđelju po Ivanu održao je Poljak dr. Arkadiusz Krasicki s radnim mjestom u Zadru, a njegov je sunarodnjak dr. Maciej Olczyk sa sveučilišta u Poznanu »na daljinu« održao predavanje o »mjeri čovjekovih moralnih sposobnosti«. O »kristocentričnosti moralnoga života kršćanina« govorio je splitski teolog mr. Ivo Bezina. Dr. Damir Šehić pridonio je skupu i izlaganjem o »subjektivističkom poimanju moralne prosudbe« te o »razlučivanju dobra i zla« u enciklici »Veritatis splendor«.

(I dalje) sporne teme