Ponižavanje, preispitivanje ili zabrana nacionalnih simbola nije samo hrvatski »šport«. Akademska cenzura povijesti i prošlosti nije endemska patologija locirana među profesorima naših sveučilišta, nego je to globalni, pandemijski poremećaj bez cjepiva; zaraza kojoj je podložan svaki – građanin svijeta.
Geni rasistički
Britanska se javnost upravo ovih dana nalazi pod pritiskom sveučilišnih profesora koji zahtijevaju da se skine ili podere engleska zastava jer je ona zakrpa rasizma, genocida i ropstva. Kehinde Andrews, profesor sociologije na Sveučilištu u Birminghamu, poziva Engleze da ne ustaju tijekom intoniranja himne, nego da kleče: »Rasizam je sastavni dio DNK engleske nacije. Britansko je Carstvo stvorilo toksični nacionalni identitet. Zastava nije simbol ponosa, nego nasilja. A himna ne ujedinjuje, nego razdvaja.«
Zabranjen crveni križ
Bez srama ili razumijevanja profesor Andrews poziva lokalne vlasti da uklone engleske zastave, zastave svetoga Jurja (crveni križ na bijeloj podlozi, op. a.), sa stupova gradske rasvjete u Birminghamu, Essexu, u Toweru Hamletsu ili predgrađu Londona: »Ljudi ne postavljaju te zastave kako bi slavili Britaniju, nego kako bi nas podsjetili da je Britanija bijela i da mi ne bismo trebali biti ovdje.« Andrews zatim podsjeća: »Zastava svetoga Jurja bila je na brodovima kojima su porobljeni moji predci. To je zastava pod kojom je britanska vojska marširala u Pakistan, Indiju, Bengal, Afriku i kolonizirala četvrtinu svijeta.«
Trobojnica bez zvijezde
I, zaista, neke su gradske vlasti ovih dana naredile skidanje nacionalne zastave koja iritira dio stanovnika. Teleskopskim su škarama za visinu komunalni radnici »orezali« zastave s bandera, lampa i zidnih nosača. Među sve većom skupinom britanskoga stanovništva, doseljenicima, obojenima ili progresivnima, zastava je svetoga Jurja u Ujedinjenom Kraljevstvu, čini se, poprimila ilegalan status, imidž kakav je imala, na primjer, hrvatska trobojnica u bivšoj Jugoslaviji. Naravno, trobojnica bez crvene zvijezde petokrake.
Suživot s domaćinom
Rakib Ehsan, doktor političkih znanosti (Sveučilište u Londonu), naprotiv smatra da postoje mnogi razlozi zbog kojih bi doseljenici i njihovi potomci trebali biti ponosni na svoj novi britanski identitet: »Trebali bismo slaviti sve izraze engleskoga ponosa. Kada vidim kako etničke manjine izražavaju svoje ‘britanstvo’, kako slave svoj osjećaj pripadnosti Engleskoj, pomislim da je to najbolji protuotrov za one koji nam žele oteti vlasništvo nad zastavom.« Osim toga, smatra Ehsan, Ujedinjeno je Kraljevstvo »prostor izrazitih vjerskih sloboda i vrlo dobrih zakona koji štite manjine«.
Zabranjene pjesme
No akademsku raspravu zaoštrava profesor sociologije iz Birminghama koji ne želi skinuti samo zastave s koplja, nego želi utišati stare pjesme koje veličaju britansku prošlost. Posebno mu smeta »Vladaj, Britanijo«, koju je 1740. godine skladao Thomas Arne, te »Zemlja nade i slave«, patriotska pjesma iz 1901. godine. Iako rezervna himna engleskoga nogometa, on tvrdi: »To je rasistička propaganda. Te pjesme slave britansko carstvo u kojem su ubijeni desetci milijuna ljudi«.
Europa (ni)je za njega
Profesor Kehinde Andrews kao da je nakratko bio u pravu: pjesma »Zemlja nade i slave« bila je kontroverzna izvedba na športskim borilištima, a engleski nogometaši, umjesto ruke na srcu, oko bicepsa su nosili trake šarenih boja i donedavno klečali na sredini terena. Nije poznato razumije li Andrews riječi drugih nacionalnih himna, poput »Marseljeze« u kojoj Francuzi slave svoju pobjedu: »Na oružje građani! Neka nečista krv natopi naše brazde!« Nije poznato čuje li on domoljubne povike na rock-koncertima u Hrvatskoj. Također nije poznato vidi li da zabranom engleske zastave svetoga Jurja ona ostaje ucrtana u službenu zastavu Ujedinjenoga Kraljevstva (»Union Jack«); zajedno sa zastavom svetoga Andrije i zastavom svetoga Patrika. No poznato je da profesor Andrews ne namjerava napustiti Europu.
