Zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević na konferenciji za novinare 14. listopada najavio je da će Gradska skupština odlučivati o preimenovanju četiriju zagrebačkih ulica nazvanih po osobama povezanim s režimom NDH. Prijedlog je na sjednici održanoj 16. listopada usvojen sa 24 glasa za i devet protiv. Jedna od četiriju ulica spornoga imena bila je i ona nazvana po Antunu Bonifačiću.
Bogata biografija
Antun Bonifačić rođen je 1901. godine u Puntu na otoku Krku. U hrvatskoj je književnosti ostao zabilježen po bogatom stvaralačkom opusu i životu koji je vodio daleko izvan granica svojega otoka. Nakon završene osnovne škole gimnaziju je pohađao u Pazinu i Ljubljani te na Sušaku, a u Beogradu je završio jedan semestar prava. Nakon što je u Zagrebu diplomirao kroatistiku i romanistiku te već 1924. doktorirao radom o Gustavu Flaubertu kratko je boravio na prestižnoj Sorboni, gdje je dodatno učvrstio svoju sklonost prema francuskoj intelektualnoj tradiciji. Po povratku u domovinu radio je kao gimnazijski profesor u Krku, na Sušaku, u Somboru i Zagrebu, sve do ratnih godina, kada je 1941. preuzeo dužnost nadstojnika Odjela za kulturne veze pri Ministarstvu vanjskih poslova NDH. »S obzirom na njegovo francusko obrazovanje i široko poznavanje kako francuske tako i europske književnosti, ovaj položaj bio je primjeren i s njega je Bonifačić mogao doprinositi afirmaciji hrvatske književnosti u Europi. Naravno, u ratnim uvjetima i u kompliciranom političkom okruženju«, tumači književnik i povjesničar Đuro Vidmarović. Povjesničar Tomislav Kardum nadalje pojašnjava da je Antun Bonifačić na tom mjestu obnašao činovničku službu te da je u tom odjelu bio jedan od desetaka ljudi: »Dakle, da kažemo to izravno – nije bio ni u kakvoj poziciji da, primjerice, sudjeluje u nekim zločinima, odmazdama, niti je bio u nekoj ulozi propagandista, u promidžbenom aparatu.« Završetak rata odveo ga je u emigraciju: najprije u Rim, zatim 1947. u Brazil, a od 1954. nastavio je život u Sjedinjenim Američkim Državama. Umro je 1986. u Chicagu ostavivši iza sebe opus koji spaja mediteransku liriku, iskustvo egzila i snažnu usmjerenost prema europskoj kulturnoj baštini.
A Krleža prolazi
Sudeći po svemu do sada rečenom, ime ulici po Antunu Bonifačiću dodijeljeno je zbog njegovih zasluga za hrvatsko društvo u cjelini. Slobodan Prosperov Novak na Drugom svjetskom festivalu hrvatske književnosti održanom 2020. godine postavlja pitanje koje vrijedi i danas: »Kako bi se iz perspektive sadašnjosti tretirao Miroslav Krleža da je prihvatio prijedlog Ante Pavelića i postao ravnatelj Nacionalne i sveučilišne knjižnice? Ili – kako bi se iz te iste perspektive ocijenio Bonifačić da je pristupio partizanima?« Jer u njegovoj biografiji stoji i natuknica da je jedno vrijeme bio podupiratelj kralja Aleksandra pa se njegovo ime nalazi na popisu onih koji su predlagali da se Punat na Krku nazove imenom toga ubijenoga srpskoga kralja.
Argument s proslave rođendana
Također, fra Šimun Šito Ćorić u otvorenom pismu zastupnicima zagrebačke Gradske skupštine podsjeća na trodnevni znanstveni skup o hrvatskom književniku Antunu Bonifačiću održan u njegovu rodnom Puntu na otoku Krku prigodom 90. obljetnice rođenja. Na tom skupu o njegovu stvaralaštvu govorili su Miroslav Šicel, Ernest Fišer, Dragutin Tadijanović, Dubravko Horvatić, Zdravko Zima, Nikola Milićević, Krešimir Nemec, Branimir Donat, Branimir Bošnjak, Stijepo Mijović Kočan, Božidar Petrač te sam Šimun Šito Ćorić. Ako su svi ti ugledni stručnjaci i književnici govorili o opusu čovjeka čije se ime danas dovodi u pitanje, nameće se i potreba da se razmisli o tome zašto bi netko tko je svojim radom i doprinosom oblikovao hrvatsku kulturu i književnost bio nepodoban da mu se oda počast u obliku naziva ulice? Povijesne okolnosti ne mogu se svoditi na pojednostavnjenu sliku kolektivne krivnje, stoga je važno sagledavati Bonifačićev život i djelo u cjelini, bez ideoloških kvalifikacija i predrasuda. Poštovanje prema njegovoj ostavštini zahtijeva razlikovanje osobnoga doprinosa od složenih političkih okolnosti u kojima je živio.
Važnost »Vječne Hrvatske«
Važan datum u Bonifačićevu životnom i književnom putu, prema riječima Slobodana Prosperova Novaka, dogodio se 1954. kada mu je u Chicagu tiskana knjiga »Vječna Hrvatska«. U njoj se autor bavi temeljnim povijesnim teškoćama hrvatskoga naroda te kroz psihološki oblikovane portrete prikazuje osobe koje su sudjelovale u oblikovanju nacionalne sudbine, ali i kasnije snosile posljedice pobjeda koje su često bile skuplje od poraza te razočaranja nakon brojnih neostvarenih nadanja. Ta je knjiga među ostalim i svojevrsni izraz poštovanja prema kardinalu Stepincu i njegovu zatočeništvu. Bonifačić ga opisuje kao osobu koja u mučeništvu nosi moralnu težinu i plemenitost čitavoga naroda. Prema njegovu tumačenju temelji na kojima bi trebalo graditi ideju vječne Hrvatske nalaze se u političkoj misli Ante Starčevića i Stjepana Radića, moralnom i duhovnom primjeru Alojzija Stepinca te u umjetničkim dosezima Ivana Meštrovića i Tina Ujevića. Također, u »Vječnoj Hrvatskoj« često naglašava da su brojni hrvatski iseljenici tek nakon udaljavanja od domovine postali svjesni njezine istinske vrijednosti, što se može prepoznati i u njegovu pjesničkom opusu.
Iseljenička sudbina
Tako, primjerice, u pjesmi »Spovid« lirski subjekt opisuje svoje iskustvo boravka u tuđini: »Ali moje nebo iznad Michigana / nosi sive boje čeličnih viteza, / moja duša strepi od podmuklih jeza, / prepuna užasa i sakritih rana.« Nebo iznad Michigana hladno je, prijeteće i tamno, a njegovo sivilo jasan je odraz osjećaja nepripadanja. Međutim, već u drugoj strofi Bonifačić uvodi motiv koji suprotstavlja turobnoj atmosferi prve strofe: on izriče želju da kleči u kapeli »kraj našeg oltara s čudesnim Razpelom«. Taj oltar mjesto je utjehe i mira, mjesto povratka izgubljenoj pripadnosti. Posebno je znakovita i uporaba posvojne zamjenice (našeg) koja još dodatno naglašava taj osjećaj pripadanja zajednici iz koje je fizički izgnan. Stihom »Tamo letim duhom, ovdje čekam s tielom« upućuje na sudbinu iseljenika koji su primorani živjeti u dvjema stvarnostima: duhom trajno vezan uz domovinu, a tijelom prisiljen boraviti u tuđini.
U pjesmi »Anđelu Hrvatske« Bonifačić ponovno naglašava putnički karakter hrvatskoga naroda, ali ovaj put taj motiv dobiva nešto drugačiji smisao. Umjesto zemaljske domovine pjesnik tu govori o usmjerenosti prema onoj drugoj, vječnoj, koja nadilazi sve granice i udaljenosti: »Ali mi smo samo putnici spram juga, / tužni ždrali procesije vječne, / odbljesci visina prve Staze Mliječne, / odakle se smieši domovina druga.«
Bog i zrcalo
U usmjerenosti prema konačnomu, nebeskomu zavičaju čovjek neizbježno započinje i vlastitu potragu za Bogom. Već u prvom stihu pjesme »Putnik iz daleka« lirski subjekt priznaje: »Još te nisam sreo, Bože, na svom putu…« Međutim, iako se taj žuđeni susret još nije dogodio, osjećaj Božje blizine stalno ga prati: »…ali ja te nosim negdje na svom tijelu, / i svojim mislima«. Ipak nastavlja: »U svakom jelu osjećam gorčinu ili tvoju sladost«, čime zapravo priznaje da Boga prepoznaje u najobičnijim životnim iskustvima; prije, dakle, negoli u nekim izvanrednim trenutcima. Najintimnije mjesto susreta s Bogom čovjek je sam, ali intima postaje mjesto susreta tek onda kada čovjek smogne dovoljno snage da zrcalo svojega života okrene prema sebi, prema svojoj nutrini: »I iako te poznam samo po čuvenju, ja te slutim / u svim zrcalima.« Bog se, zaključuje pjesnik, ne pronalazi nužno u vanjskom svijetu, njega čovjek neprestano nosi u sebi, kao tihi odjek vječnosti.
Spoznaje o domovini
Odnos prema Antunu Bonifačiću danas dokazuje da je Hrvatskoj potreban jedan znanstveni i stručni proces propitivanja povijesnih ličnosti i konteksta u kojem su djelovale jer njegovo stvaralaštvo i doprinos hrvatskoj kulturi jasno pokazuju da je riječ o osobi čiji je intelektualni i umjetnički rad nadilazio političke okolnosti vremena u kojem je živio. Njegovo djelo »Vječna Hrvatska«, kao i njegovi stihovi, pružaju spoznaju da domovina, sa svim svojim povijesnim i kulturnim naslijeđem, i unutarnji svijet čovjeka ostaju trajno povezani te snažno i duboko oblikuju njegov identitet.
