Čovječanstvo od početaka do danas nijednomu zlu i nevolji nije bilo izloženo kao međusobnomu krvavomu nasilju, poglavito onih jačih i onih na vlasti prema slabijima. Brutalna krutost i nemilosrdnost prema slabijima i »onim drugima« bile su ustaljeni način odnosa u tom nasilnom svijetu. U takvu nasilničkom kaosu kroz tisućljeća u većini religija nailazimo na proplamsaje pojma blagosti, ugodnosti i topline, istina u idealu i bez moći u praksi, a tako potrebne za ljudsko biće.
S Isusovim dolaskom i njegovom usmjerenošću na dobro svakomu čovjeku, narodu i svakomu stvoru bez razlike, njegovom blagošću i dobrotom prema neprijateljima, počinje jedna nova era na zemlji u civiliziranju čovječanstva. On rijetko gdje izravno govori da učimo od njega, ali kad je blagost u pitanju, tu je izravan: »Učite od mene jer sam blaga i ponizna srca.« Zapravo, on nalaže svojim sljedbenicima da svakako tako u svojoj svagdašnjici postupaju. Isusov život na zemlji prožet je blagošću, nježnošću i samilošću posebno prema grješnicima, siromašnima i bolesnicima. Blagost svoju pokazuje i prema djeci. Zapravo, Isus je blag i nježan prema svakomu čovjeku. A od svojih sljedbenika do danas traži da poput njega, poput milosrdnoga Samarijanca, iskazuju milosrđe i blagost svojim bližnjima.
Prema spisima Novoga zavjeta blagost je plod Duha Svetoga i znak prisutnosti Božje mudrosti. Pod vidom dobrote i umjerenosti takva je blagost oznaka Krista, njegovih učenika i njihovih pastira.
U ovom svijetu teških međunarodnih sukoba i neprijateljstava, jednako kao i međuljudskih grubosti, obmana, kleveta i osuđivanja, svima je možda više nego išta potreban Duh blagosti, topline i razumijevanja. Prečesto su ljudske ćudi kamene i grudi ledene, kako na to upozorava ona stara pjesma i molitva Duhu Svetomu. Čini se da puno ljudi po svom nedostatku suosjećanja, donekle i po naravi, često i olako zna suditi i osuđivati druge i bez ikakve sućuti odbijati, pa i nemilosrdno gaziti druge oko sebe. Svaki čovjek nosi u sebi određenu sklonost da prije silom želi izvaditi trun iz oka svoga bliženja, a zaboravlja na brvno u vlastitom oku. Više naginje da uvrjedljivim načinom govora i postupanja »čisti« ispred tuđe nego ispred svoje kuće.
Na svima je, a posebice narodnim civilnim i vjerskim predvoditeljima nužno da u svom svekolikom djelovanju i postupanju budu blagi i ugodni, jer još uvijek u glasu nekih koji propovijedaju nema te topline Nazarećanina! Stoga u našim očima i riječima nitko ne bi trebao čitati osudu, nego razumijevanje i prihvaćanje, dobro razlikujući pogrješku i onoga tko ju je učinio. To nije uvijek lako, pa posebno kao kršćani kroz sva stoljeća trebamo moliti da nam Bog u tome pomogne: »Isuse blaga i ponizna srca, učini srca naša po srcu svom.« Kao i onim isprobanim zazivanjem Duha Svetoga da nas osnaži za međusobnu blagost, naglašavajući: »Tješitelju tako blag, ti nebeski goste drag, pun miline, hlade tih!«
Iz knjige »Kako steći vrline koje ljudi (u drugih) najviše vole«
koja ove godine izlazi iz tiska u nakladi Glasa Koncila
