Evanđelja Isusa, učenike i ljude općenito često prikazuju kao one koji se okupljaju na zajednički obrok. Jer literatura je to koja je proistekla iz židovstva, a ono je, svjedoče starozavjetni tekstovi, uvijek stavljalo naglasak na zajedništvo oko stola. Okupiti se da bi se blagovalo bilo je od velike važnosti. Ne samo zbog toga što su ljudi uvijek bili gladni te htjeli zadovoljiti svoje tjelesne potrebe, nego zato što su svojim obrocima uvijek davali i dublje značenje.
Dovoljno je listati Toru ili, kako to kršćanska tradicija naziva, Petoknjižje kako bi se vidjelo koliki je naglasak judaizam stavljao na kulturu blagovanja i okupljanja oko stola. Može se čovjek tako zaustaviti tek na jednom blagdanu koji upravo povezuje Židove i kršćane, a to je svetkovanje Pashe, kako bi uvidio da je zajedništvo oko stola mnogo više od pukoga jedenja i pijenja te da ono ima i obredno te kulturološko značenje koje nadilazi tek sićenje utrobe.
Kultura susreta za stolom
Pasha je za Židove bila spomen izlaska iz egipatskoga ropstva te se slavila po propisima. Oni su uključivali i pripremu obroka te ujedno načine njihova blagovanja. Istu tradiciju koju Tora spominje kasniji židovski spisi kao što je Talmud razradili su do u detalje. Sve pak iz razloga što se kroz dioništvo osoba oko stola htjelo Bogu iskazati čast. Bilo je važno što se tada jede jer je to bilo oduvijek propisano, no čini se kao da je mnogo važnije bilo stanje duha ljudi oko toga stola, odnosno ono što su oni tada govorili i činili za vrijeme blagovanja. Mlađi su dopuštali starijima da ih pouče nešto o Bogu i tome što je činio u korist svojega naroda, a stariji su nastojali svoju ulogu prenositelja vjere i tradicije vjerno izvršavati. I jedni i drugi trudili su se zajedno stvoriti jedinstvo duha polazeći od uzajamnoga poštovanja ili – može se slobodno reći – od osobne odgovornosti jednih za druge. Mjesta nadimanju nije bilo jer je otac trebao vjerno prenositi otačku tradiciju.
Grčka je kultura također imala bogato razvijenu tradiciju simpozija. Symposion je bilo zajedništvo oko stola gdje su se ljudi ujedinjavali oko istih ideja te zajedno jeli i pili. Kasnije će grčka riječ symposion postati oznaka za domaće ili međunarodne znanstvene skupove gdje će u prvi plan biti stavljena znanost. No i tada će biti važno imati stanku kako bi se nešto pojelo i popilo jer nije lako razmišljati na prazan želudac. Ipak, kako god bilo, prevladala je s pravom ideja razmjena misli i međusobnoga ophođenja ljudi.
Ne čudi tako da i evanđelje govori o blagovanju, odnosno kulturi susreta oko zajedničkoga stola. Prva je slika iz farizejeve kuće gdje je bio pozvan i Isus. Promatrajući kako uzvanici zauzimaju prva mjesta u kući nepoznatoga farizeja, biva to Kristu prigoda da izgovori još jednu prispodobu. Zašto mu je zasmetalo ponašanje ljudi u farizejevoj kući i to što su se grabila prva mjesta? Možda zato što je bila subota, dan počinka, dan kada je vjerni Židov nastojao ponirati u odnos s Bogom te u prvi plan stavljati Boga, a manje sebe i svoje aktivnosti. Trebao je to biti barem jedan dan u tjednu kada nije trčao za svojim poslovima i utršcima. Svojim očima koje su dovoljno zdrave i u punoj snazi Krist ne vidi mir i spokoj te usmjerenost na Boga. Ne vidi traganje za iskrenim zajedništvom oko stola, nego utrku za čašću i pozicioniranjem. I to u kući farizeja, čovjeka koji je barem na teoretskoj razini bio poučen u tradiciji svojega naroda te vrsni poznavatelj Tore i onaj koji vodi računa da se u njegovoj kući većma štuje Bog, a ne njezin gazda.
Pravila gozbe
»Prva kartica« Isusova teksta ispisana na osnovi uvida u stvarnost koju promatra vlastitim očima tiče se uzvanika. Poziva ih da kada budu pozvani na svadbe, ne sjedaju odmah na prva mjesta jer još uvijek nisu upućeni u sav popis uzvanika. Postoji tako mogućnost da kasnije dođu oni koji su časniji od njih. Isusova je uputa vrlo realna. Proizlazi iz iskustva života. Uči mudrosti, a i poniznosti. Čovjek ni u kojem slučaju ne smije sebe stavljati na mjesto najčasnijega uzvanika i uvijek mora ostavljati prostor onomu koji je časniji. Jer puno će mu lakše biti podnijeti to da je manje častan nego osramoćen pred svima ustajanjem od toga stola i odlaskom za posljednji. Manje će se potrošiti na emotivnoj razini, a s druge će strane drugima iskazati poštovanje koje će ga vjerojatno kasnije i samoga staviti za glavni stol. Isus uči mudrosti, a čini se i poniznosti u praksi.
»Drugu karticu« teksta Isus je ostavio za uputu organizatorima slavlja. Ona je u svemu originalna, baš Isusova. Odnosi se na popis gostiju, kakve ljudi inače sastavljaju za svadbe ili za mlade mise. Na istom popisu ne bi se trebali naći samo »moji« ljudi, nego i oni koje »smatram manje svojima«. Izravno govoreći: ti si vjernik i vjeruješ u vječni životi i više ti je stalo do ugleda u Božjim očima nego do ugleda u očima društva u kojem živiš. Stoga pozovi i one koji ti ne će jednom uzvratiti – jer vjeruješ u vječni život i nebesku naplatu. Zoveš se kršćaninom.
Zanimljive su Isusove upute; vrijedne života u praksi jer izgovara ih onaj koji vidi da će sve gozbe na zemlji jednom uminuti te početi ona nebeska. A ondje, čini se, postoje neka druga pravila. Nije zgorega naučiti ih prije početka posljednje i najvažnije gozbe.
