Živo ili hodajuće evanđelje uglazbljeno je u svakidašnjicu župe Molve projektom »Punina života«. Samostanske prostorije svakodnevno okupljaju osobe starije životne dobi. Druženja, objedi, radionice, molitva i pjesma okupljaju osobe poput »dječjega vrtića«, ali za starije, osamljene i sve osobe u potrebi. Idejni je začetnik gvardijan fra Zdravko Tuba, župnik i gvardijan samostana franjevaca konventualaca te čuvar Marijina svetišta u Molvama.
»Odgovarajući na potrebe čovjeka koji danas živi pod silnim pritiscima i stresovima, ponukani smo pružiti mjesto utočišta i mira za dušu i tijelo. U Marijinu okrilju svaka duša pronalazi smiraj, smisao i puninu svojega postojanja. Uz nastajanje Duhovno-pastoralnoga centra ‘Oaza Bezgrješne’ razvija se i ‘Punina života’, na što smo potaknuti željom sv. Maksimilijana Kolbea koji je činio sve da osvoji čitav svijet za Krista po Bezgrješnoj«, navodi gvardijan o. Tuba.
»Projekt ‘Punina života’ pridonosi socijalnoj uključenosti i aktivnomu starenju osoba s područja općine Molve koje, u kontekstu modernih vremena i rasipanja tradicionalne obitelji, prolaze kroz proces izolacije i osjećaj usamljenosti. Unaprjeđenje socijalne infrastrukture ogleda se u izgradnji i opremanju objekta u sklopu kojega se pruža usluga cjelodnevnoga boravka za 18 osoba starijih od 65 godina, čime pridonosi prevenciji institucionalizacije te razvoju mreže izvaninstitucionalnih usluga i služba potpore u zajednici.
Korisnici ‘Punine života’ dolaze iz samačkih kućanstava te kućanstava u kojima žive s članovima obitelji koji svakodnevno zbog radnih i drugih obveza izbivaju iz kuće u duljem periodu, što u starijih osoba pridonosi osjećaju izoliranosti, usamljenosti i socijalne marginaliziranosti. U ‘Punini života’ provode organizirano svoje vrijeme sudjelujući u raznovrsnim društvenim aktivnostima poput edukativnih radionica i likovnih radionica na računalima, u organiziranim druženjima s djecom, vrtlarenju, organiziranim tjelesnim aktivnostima, međusobnom druženju i sudjelovanju u programu duhovnoga sadržaja te su na taj način aktivno uključeni u zajednicu u kojoj žive.«
Pastoral »ovih i onih«, a što sa starijima?
Na pitanje kako to da su se uz pastoral mladih, pastoral »ovih i onih«, oni odlučili za pastoral starijih i nemoćnih te koliko je danas u hrvatskom društvu to potrebno i kako to organizirati o. Tuba odgovara: »Usamljenost je problem koji se često povezuje sa starenjem, a starije su osobe izložene raznim činiteljima koji pridonose negativnim životnim promjenama i različitim stupnjevima socijalne izolacije ili usamljenosti. Tradicionalna obitelj koja se najviše brinula o ostarjelim članovima društva danas je gotovo nestala, a dio njezine uloge preuzele su institucije. Postojanje stabilne i podupirateljske socijalne mreže igra važnu ulogu u starosti, a njezina je glavna funkcija pružanje socijalne potpore i omogućavanje odnosa u kojima će se osoba osjećati voljeno, vrijedno, poštovano i zbrinuto. Problem usamljenosti bio je poticaj Samostanu Uznesenja Blažene Djevice Marije franjevaca konventualaca u Molvama da u partnerstvu s Općinom Molve i Koprivničko-križevačkom županijom prijavi projekt financiran nepovratnim sredstvima iz Europskih strukturnih i investicijskih fondova ‘Unaprjeđivanje infrastrukture za pružanje socijalnih usluga u zajednici kao podrška procesu deinstitucionalizacije’ te prihvati novu granu djelatnosti i socijalnu dimenziju za članove naše zajednice.«
Spoj životne mudrosti i mladosti
U spajanju iskustva i mudrosti koja može pridonijeti poveznici društva i župne zajednice o. Tuba kaže: »U prošlosti su se institucije smatrale najadekvatnijim načinom pružanja socijalne skrbi starijim osobama, međutim uočeno je kako dugotrajna smještenost u institucijskoj skrbi dovodi do niza negativnih posljedica kao što su ponajprije društvena distanciranost, ovisnost o tuđoj brizi i njezi te nedostatak odgovornosti. Također, smještenost u institucionalnom obliku skrbi udaljenu od prijašnjega mjesta prebivanja dovodi do teškoća koje se očituju u otežanoj komunikaciji s prijateljima i članovima obitelji, što potiče dodatnu izolaciju. Iz tih smo se razloga odlučili na ovakav način skrbi za starije osobe koje će ostati povezane sa svojim obiteljima, župnom i širom društvenom zajednicom, čime se stvara mreža povezanosti, komunikacije i zajedničkoga života.«
Starost, bolest, invalidnost, usamljenost… kako ih staviti u kontekst vjere i pastorala? Na to o. Tuba odgovara: »Prirodni je čovjekov put od rođenja hoditi ovom zemljom živeći u punini svoj život i svoje poslanje. U tom životu čovjek ne stoji, nego putuje prema vječnosti u koju ulazi kroz otajstvo smrti. Hod prema vječnosti ispunjen je teškoćama, patnjama i križevima, bilo da ih susrećemo i nosimo povremeno, kratko ili neke cijeloga života. Sva ta trpljenja sadrže razne bolesti, invalidnost, usamljenost, sve što trpimo na tijelu ili na duši. Često takve patnje dođu iznenada i nismo spremni za njih. Ipak, postoji Onaj koji ih je dragovoljno prihvatio samim prihvaćanjem da postane Čovjek – Isus Krist, naš Spasitelj. Kako bi nas spasio, otkupio, izveo iz ropstva grijeha i boli koje trpimo, prošao je i sam križni put, muku, patnju, razapinjanje i smrt. Potpuno razumije čovjeka, a čovjek mu se lakše približava, otvara, sjedinjuje se s njim. Otajstvo patnje svojstveno je ovomu životu, ono nas čisti, uči umirati, ali smrt nije kraj. Isus nam je to pokazao svojim uskrsnućem, svojom pobjedom nad smrću. Uskrs je stvarnost prema kojoj idemo, a pogled na Uskrs olakšava nam put te daruje puni smisao života ovdje na zemlji.«
Djeca žive svoj život
Među onima koji svaki dan dolaze u kuću »Punina života« su Slava i Đuro Jaković. »To nam znači puno jer uistinu tu osjetimo puninu, imamo duševni mir, tjelesni mir, imamo radionice«, navodi Slava Jaković. »Djeca žive svoj život i ne želimo ih ometati, zato nam je Bog dao priliku da se tu okupljamo uz naše fratre. Fratarska pronicljivost i blizina svakomu čovjeku uz druge institucije omogućila nam je da nas Bog spaja. Jutri se okupimo, molimo, objedujemo, imamo radionice, družimo se, podijelimo jedni s drugima svoje probleme i olakšamo dušu. To je duševni i tjelesni mir do Božje volje.«
Suprug Đuro ima 73 godine i bavi se naivnim slikanjem. Bio je kod pape, u Međugorju, a slika i dalje u domu »Punina života«. »Naivu treba promicati, to je slikarstvo našega kraja«, navodi slikar Jaković. »Tu živimo svi kao jedna obitelj, a lijepo je vidjeti kad nam dolaze i mladi ljudi, volonteri koji su uz nas. Kad smo skupa, to je radost. Želja mi je prenijeti slikarstvo naive jer to je slikarstvo našega kraja, našega zavičaja. Nadam se da će, počevši od vrtića i škola, netko prepoznati da to treba očuvati i promicati.«
Ana Seleš ima osamdeset godina i kaže da živi u punini života. »Muž mi je umro, živim sama, no tako nam je lijepo, jer mi smo obitelj. Ne osjećam se usamljeno jer tu ispunjavam svoj život, u molitvi, pjesmi, radionicama. Jednostavno, mi smo obitelj koju spaja evanđelje ljubavi.«
»S mladima smo mladi«
Katarina Kozolić ima 84 godine i godinama je prepoznatljivi prvi glas u župnom zboru. »Prema ‘Punini života’ u početku sam bila skeptična, a kad sam pošla i priključila se, uvjerila sam se da je to ono što me ispunjava. Iako imam 84 godine i još pjevam u crkvi, i to me drži. Isto tako kad sam s mlađima i ja sam mlada, jer mladi nas dižu da ne potonemo. Mladi su prekrasni, uz našega župnika o. Zdravka dolaze brojni volonteri. S nama provode vrijeme, strpljivi su, donose nove ideje i informacije. S njima smo i mi mladi.«
U pružanju pomoći u patnji bliže smo Kristu
Među volonterima je Margareta Begić, predavačica na Zdravstvenom veleučilištu u Zagrebu na studiju fizioterapije, doktorandica u Mariboru, volonterka u palijativnoj skrbi udruge »La verna« te od ove godine volonterka u Domu za osobe starije dobi »Punina života« u Molvama.
»Svatko od nas svoje talente dobivene od Gospodina kao dar usavršuje i živi kroz svoj poziv, a kao volonteri darujemo svoje vrijeme, brigu i pažnju, posvećenost svojemu bližnjemu u potrebi. Kada u bliženjem vidimo bol i patnju, približavamo se Kristu«, svjedoči volonterka Begić.
»U ‘Punini’ sam kao u kući«
