Ivana Jurković rođena je 29. studenoga 1981. u Zagrebu. Njezini su roditelji, mama Dragica, djevojački Valentak, i tata Ivan Tudek, Prigorci. Dragica je iz Štakorovca pokraj Dugoga Sela, a Ivan iz Blaguše pokraj Sesveta. Sada su u mirovini i ponosni su djed i baka sedmero unučadi. Izgradili su kuću u Sesvetama, gdje i danas žive. Roditelji su triju kćeri: Sanje, Danijele i Ivane, koje su sve obiteljski ostvarene žene, sve žive u blizini roditeljskoga doma i redovito posjećuju svoje roditelje.
»Mama i tata su se trudili dobro nas odgojiti«, pripovijeda Ivana. »Uvijek se znao red u kući i da se stariji trebaju poštovati. U obitelji se živjela vjera, a posebna osoba koja me usmjeravala u vjeri i prema crkvi bila je sada pokojna baka Marija. Vezani smo za župu Svih svetih u Sesvetama, koju ne bih mijenjala ni za koju drugu. Ona je oduvijek moj drugi dom u kojem sam se uvijek osjećala sigurno i prihvaćeno. Prvi župnik kojega se sjećam iz djetinjstva i koji je ostavio važan pečat na mene bio je župnik Petar Ribarić. Njegova stalna radost na licu davala je osjećaj župljanima da su u crkvi uvijek dobrodošli. Uvijek sam bila prisutna na nedjeljnoj misi i na subotnjim dječjim probama pjevanja, što je bio tek početak mojega daljnjega djelovanja u župi. Oko 1993. godine započela je moja neraskidiva veza s pjesmom i župom, moj ulazak u dječji crkveni zbor koji je vodila s. Leopolda Kefelja iz družbe Kćeri Božje ljubavi. Traje ta moja pjesma i danas. I to bez prekida, iza mene je punih 28 godina zborskoga pjevanja. Brojna hodočašća, smotre zborova, gostovanja u drugim župama, nebrojene probe pjevanja, planiranja programa prije polnoćke, stvorili su prekrasnu zbirku uspomena, iskustava i lijepih trenutaka vezanih uz zbor.«
»Osnovnu sam školu završila u Sesvetama s odličnim uspjehom. Zatim sam završila srednju ekonomsku školu u Zagrebu i Učiteljsku akademiju, smjer odgojitelj djece predškolske dobi. Danas ipak radim kao računovotkinja u privatnoj firmi. Tijekom svoga školovanja bila sam redovita članica dječjega zbora, zbora mladih, a kasnije i župnoga zbora, kojega sam i sada ponosna članica. Tijekom godina promijenilo se više sestara koje su vodile zborove. Spomenuta s. Leopolda, koja je izgradila temelj mog pjevanja, zatim stalna potpora i poticaj momu pjevanju s. Zorana Prcela, sestre Ksenija i Brigita. Kćeri Božje ljubavi ostavile su neizbrisiv trag u našoj župi. Nema ih puno pa je njihovo djelovanje u župi sada smanjeno. Zbog toga mi je jako žao jer iz osobnoga iskustva zaključujem da su sestre mnogo pridonijele u odgoju i rastu djece u vjeri mnogim generacijama. Vrlo je važno da dijete nađe svoje mjesto i ulogu u župi jer će tako zauvijek ostati vezano uz nju i ta se veza teško može raskinuti. Jasno da su me različita poznanstva i ljudi ponekad malo i udaljavali od župe, ali to nikada nije dugo trajalo pa sam se uvijek vraćala tamo gdje sam se osjećala mirno i zadovoljno.«
»Svoga supruga Josipa također sam upoznala u crkvi, u župi. Rođen je 1980., po zanimanju je elektrotehničar, a zaposlen je u trgovini. On i njegova obitelj uvijek su bili aktivni vjernici. U Sesvete su se doselili iz zagrebačke Dubrave. Kada smo se upoznali, bio je član zbora mladih i kroz prijateljstvo se dogodila ljubav. Vjenčali smo se 2005. godine u pastoralnom centru u Sesvetama kao prvi par koji je sklopio sakrament u tom prostoru koji je tada još bio u izgradnji. No nama su ti ‘goli zidovi’ puno značili. Zajedno smo bili aktivni u svim tadašnjim susretima mladih, na tribinama petkom koje je vodio tadašnji kapelan Željko Lovrić, na susretima KMNL-a i na subotnjim druženjima po zagrebačkim župama. Ta druženja donijela su dugogodišnja prijateljstva koja i sada traju.«
»Suprug i ja danas smo ponosni roditelji dvoje djece, petnaestogodišnjega Gabrijela, koji aktivno djeluje u župi kao ministrant, i jedanaestogodišnje Eme. Gabrijel je u 1. razredu srednje elektrotehničke škole u Jelkovcu, a Ema je u Osnovnoj školi Luka u Sesvetama. Vjerujem da djeca kroz moju angažiranost u župi vide kako je svaki vjernik dužan i poslan pomagati svojoj zajednici. Sada u pubertetu često pružaju otpor našim poticajima, ali uvijek sve na kraju završi osmijehom i zadovoljstvom. Svoju aktivnost u župi ne vidim kao nešto što mi je nametnuto ili da mi služi za hvalisanje, nego kao moju potrebu da pomažem i da se osjetim prihvaćeno. Sve su to sitnice, tj. mali komadići svih nas župljana koji tvorimo veću sliku. Članica sam i pastoralnoga vijeća, koje je osnovao sadašnji župnik Mario Migles. Susrećemo se kvartalno. Župnik je svojim djelovanjem u župi donio poseban zamah i podigao župnu zajednicu na višu razinu. Njegovo potpuno povjerenje u župljane i u vodstvo Duha Svetoga daje nam svima poticaj da zajedničkim snagama budemo što jača župa. Pravo vodstvo uvijek rodi obilnim plodovima.«
»Kroz sve kušnje u životu i nepotrebne brige osjećam da mi je vjera puno pomogla. Vjerujem da me u mnogim trenutcima pratio strah Božji koji je odgovarao na moja česta previranja u glavi i nedoumice te me usmjeravao na pravi put u nepotrebnim i ponekad grješnim postupcima. S tim strahom bojimo se uvrijediti Boga i izgubiti njegovo prijateljstvo jer ga ljubimo i zato nastojimo izbjeći ‘kriva skretanja’. Moja je vjera danas drugačija od vjere one male djevojčice, a vjerujem da je i jača. A njezino daljnje razumijevanje i bogaćenje naravno da produbljuju propovijedi naših odličnih, bivših i sadašnjih propovjednika, kapelana i župnika. Posebno mi je u tom smislu bio važan nekadašnji vlč. Željko Lovrić, kao i sadašnji kapelan Leopold Čurčić i naš župnik Migles. To su svećenici koji makar jednom rečenicom u čovjeku ponovno probude nadu, pouzdanje, vjeru i osjećaj da ljubav Božja ne poznaje zaprjeke, nego samo rješenja u svakoj teškoći i nedoumici. Vjera mi je utjeha u teškim situacijama, vjera mi daje odgovore na pitanja i uči me pronalasku pravoga puta.«
