U iščekivanju cjepiva ili lijeka svjetske su vlade posegnule za priručnim sredstvima u borbi protiv koronavirusa: karantena, samoizolacija, maska i tjelesni razmak. Te su mjere izum srednjovjekovne medicine, izraz su straha pred nepoznatim virusom i pokušaj da se širenje zaraze zaustavi ljudskom inicijativom. Ipak, novost suvremenoga ratovanja s pandemijom jesu kemijska sredstva za biološko čišćenje svakodnevnoga okoliša. To je arsenal dezinficijenasa, antiseptika, mikrobiocidnih preparata, virucida, sporocida, klorirajućih agenasa, oksidanasa, kvarternih amonijevih soli, amina, alkohola… Masovnom uporabom biocidnoga oružja objavljen je kemijski rat koronavirusu.
Nikada u povijesti civilizacije nije prolivena takva količina kemikalija zbog obične higijene ruku, kvaka i drugih dodirnih površina. U mnogim je zemljama potrošnja dezinficijenasa porasla više od tisuću posto. Mnoge su nadležne institucije širom Europe prešutno odobrile poplavu novih proizvoda za dezinfekciju, ignorirajući pritom Uredbu o uporabi biocidnih proizvoda (528/2012). I hrvatsko je Ministarstvo zdravstva po hitnom postupku, bez potrebne procjene i procedure, odobrilo više od dvije stotine različitih preparata koji nas ovih dana čekaju na ulazima u mesnice, bolnice, učionice, crkve…
U pohlepnoj utrci za kemijskom sterilizacijom sudjeluju mnogi ilegalni proizvođači i prevaranti. U većini europskih država bilježi se porast prijava lažnih internetskih proizvoda, neučinkovitih dezinficijenasa, proizvoda bez jasnih deklaracija, kozmetičkih podvala i alkoholnih derivata iz destilerija. Sve je to cijena umišljaja da se širenje koronavirusa može kontrolirati inovacijama, ali i cijena preuveličanoga straha od standardne viroze. Jenny Karlsson, predstavnica švedske agencije za kemikalije, tvrdi: »Primjećujemo umjetno dizanje cijena dezinficijenasa na tržištu i činjenicu da kompanije rabe koronavirus kao marketinški alat.«
Pristanak društva na masovnu dekontaminaciju životnoga prostora očekivano dovodi do štetnih učinaka i žrtava. U prvom kvartalu ove godine američki centar za kontrolu bolesti (CDC) bilježi 20-postotni porast slučajeva trovanja dezinficijensima (JAMA 2020, 323, 2240). Ista se stopa incidenata bilježi u Francuskoj, Danskoj, Belgiji… Dominique Vandijck, zamjenik ravnatelja belgijskoga Centra za kontrolu otrovanja (CAB), priznaje: »U povijesti našega centra nikada nismo vidjeli ovakav porast slučajeva otrovanja.« I hrvatski Centar za kontrolu otrovanja pri Institutu za medicinska istraživanja i medicinu rada (IMI) bilježi porast broja toksikoloških poziva (Arh. Hig. Rada Toksikol. 2020, 71, 261). Iako su brojke relativno male, potvrđuju zabrinjavajuće trendove i posljedice straha od nečistih ruku.
Posebno zabrinjava činjenica da djeca čine velik dio unesrećenih ili hospitaliziranih osoba. To je paradoks ovogodišnje pandemije: oni koji su imuni pred prodorom koronavirusa postaju kolateralni stradalnici paničnih mjera svojih roditelja (i učitelja). Kemijsko čišćenje dnevnih boravaka i učionica stvara (mikro)biološku pustoš, a u djece izaziva povećan broj urtikarija, kontaktnoga dermatitisa, mučnina i alergija. Ostvaruje se scenarij koji se, prema Ivanu Illichu, naziva medicinskom nemezom: kemijsko nasilje nad higijenom uzrokuje neželjeni otpor prirode. Nažalost, Nemesis ili božica osvete udara na najslabije članove društva. Stoga se ispravno postavlja pitanje je li dopušteno ugroziti zdravlje djece kako bi se smanjio rizik zaraze starijih.
Ta moralna dilema derivat je panične, ali i sebične preventive. Agresivna sterilizacija okoliša, koju potiču mnoge institucije, dovodi u pitanje razmjernost kemijske zaštite. Proporcionalnost, odnosno nužnost i primjerenost, poduzetih mjera sve je češće predmet preispitivanja u mnogim političkim, znanstvenim, pravnim i etičkim raspravama. Toksične posljedice obvezne dezinfekcije, koje plaćaju najmlađe generacije, prigovor su i argument kojim se može osporiti opravdanost zaštite zdravlja pod svaku cijenu.
