Vratio se Lino Červar. A, već je odavno znano, Europsko rukometno prvenstvo za Hrvatsku počinje u petak 12. siječnja splitskom utakmicom protiv reprezentacije Srbije. Osebujni hrvatski izbornik je s dvije zlatne (svjetskom i olimpijskom) i četiri srebrne medalje ostavio neizbrisiv trag u najuspješnijem hrvatskom kolektivnom športu. Dva sata razgovora, u kojem je dotaknuto niz (izvan)športskih tema, posvetio je »Prilici«. Javno i glasno ne najavljuje zlato, jedino koje mu nedostaje, svjestan da s pleća svojih igrača treba odmaknuti pritisak domaćeg terena. A(li) kad počne…
ČERVAR: Čitam djela 70-godišnjega američkoga autora Johna Maxwella, jednoga od najvećih stručnjaka za liderstvo i menadžment. Dotiče tajne dobroga rukovođenja. Stav je osamdeset posto uspjeha u životu i športu. Vratio sam se na klupu hrvatske reprezentacije nakon gotovo osam godina. Pripreme su bile složene, a navijači mnogo očekuju jer nismo od Europskoga prvenstva 2010. igrali finalnu utakmicu. Motiviraju me poteškoće – u izobilju glava nije budna, ali u patnji se čovjek jača. Mora se proći put bola da bi se uspjelo.
ČERVAR: Svojevremeno sam se natjecao na retoričkom natjecanju – zlato je osvojio Ivan Zvonimir Čičak, srebro Dražen Budiša, ja sam bio brončani – govoreći o »Zločinu i kazni« Fjodora Mihajloviča Dostojevskog. I danas su aktualna pitanja iz velikoga romana – ima li pravde, što je s tužiteljima, branjenicima. Vidim hrpu papira napisanu s razine sadašnje civilizacije, a tko zna kakvi će zakoni biti za stotinu godina. Sve se usmjerava na tuženu stranu i ne poštuje se presumpcija nevinosti, što je povrjeda temeljnih ljudskih prava. Nije riječ da suosjećam s čovjekom koji se ogriješio u pravdu, ali Isus je dao najbolji put; opraštanje, čak i prema onome tko je počinio teško kazneno djelo. Vjerujem da je najviše što čovjek može napraviti upravo to – oprostiti.
ČERVAR: Mnogi mi predbacuju u stilu »što ti je ovo Lino trebalo da nakon silne karijere ponovno treniraš reprezentaciju«. Ali baš zato što se govori da je prijašnja generacija nepobjediva, mnogo bolja od sadašnjih, meni predstavlja izazov. Jer i slabiji na papiru može se suprotstaviti protivniku na parketu. Supruga, koja mi je stvorila uvjete da mogu raditi kreativno, kaže da se čovjek nikada ne smije obeshrabriti te da zlato sjaji i u blatu. Štosno je dignuti se i nastaviti posao. Ispunjava me napraviti izvanrednoga rukometaša, ali i dobroga čovjeka.
ČERVAR: Sretan sam što hrvatska reprezentacija ima priliku EP otvoriti u Splitu, kod južnjaka koji su me zadužili i pomogli. Bez igrača, Ivana Balića, Petra Metličića i ostalih nitko sam i ništa, oni su bili zaslužni za sve. Dobio sam golemu potporu u športskom gradu, metropoli Dalmacije. Drago mi je vratiti se pod Marjan. Važno je imati cilj, sliku sutrašnjice koja inspirira danas, zbog svih napora koji ga opravdavaju, kako bi se mogla platiti cijena uspjeha.
Postavio sam igračima pitanje je li došao trenutak da kao generacija pokažemo više i ako jest, što je to? Borba za medalju. Bahato je reći »za zlato«, jer time oduzimam pravo drugim reprezentacijama koje posljednjih godina imaju više argumenata. Često smatramo da bez zlata ništa ne vrijedi. Netko će imperativ staviti zato što ne vjeruje da pojedinac ili skupina mogu biti zlatni, a može biti zlatna želja iz ljubavi ljudi koji to žele, kao i reprezentacija. Osuđeni smo, unatoč ozljedama važnih igrača, s ekipom koju imamo, boriti se za svaki centimetar planine s osam stuba, odnosno utakmica. Ne želim samo reprezentaciju suigrača, nego momčad prijatelja, jer prijatelj pomaže u teškoćama. Također, nas je uvijek skrasila skromnost pobjednika, bez uzdignutoga nosa.
ČERVAR: Ako želimo nešto postići, trebamo pobijediti sve najjače reprezentacije. Najprije nam dolazi Srbija koja se u športskom smislu pjeni, potom poslovično borbeni Island, pa Švedska koja je većinu četvrtfinalne utakmice na Svjetskom prvenstvu držala u šahu domaćina Francusku, s kojima se križamo u drugom dijelu prvenstva. Ako želimo još dalje vjerojatno nas čekaju Danska, Njemačka ili Španjolska. Dakako da sanjam uspjeh, ali trebamo biti posvećeni, strasni, požrtvovni – za ostvarenje rukometnoga trolista zlata. To bi doista bilo nešto posebno. Pokazuje se i po rasprodanoj Spaladium areni koliko nas hrvatski građani cijene. Pitaju me prijatelji »Lino, imaš li četiri karte, rezervirali smo hotel, makar i samo stajali ispred dvorane«. Osjećam golemu odgovornost. Dakako da sam ne mogu, vjerujem da mi Bog daje snagu da se žrtvujem za rezultat, da činim ljude zadovoljnima i sretnima, unatoč svim mukama svakodnevice.
ČERVAR: Imamo velik broj navijača koji vole hrvatsku rukometnu reprezentaciju. Igrač treba biti čvrsto na zemlji, truditi se, jedino se kroz borbu čovjek čeliči. Rukomet ne samo da razvija i izgrađuje, nego i osnažuje čovjeka da se sutra može nositi s teškim trenutcima i izazovima. Imam visoke kriterije za igrače i trenere, no samo se s njima može postići veliki rezultat. Svaki igrač mora imati univerzalne, među njima i duhovne vrjednote. Mora biti i hrabrosti, koje posebno nedostaje u politici. Postoji izreka da ako čovjek nije hrabar, ne može biti ni pošten. Poštenje traži poštovanje, žrtvu i odgovornost, tri stvari koje su za kukavice iznimno težak teret. Svijet se ruši jer je talac etičke dvojbe – savjest ili interes, koristoljublje? Mito i korupcija stil su života, kao i hedonizam. Kako bi pojedinac ostao u trendu, ponekad je spreman ići krivim putem, napraviti čak i kazneno djelo. Također, unatoč silnim tehnološkim gigantima velik je raskorak između bogatstva i siromaštva.
ČERVAR: Rukometaši Hrvatske su od zadnje ekipe u Europi u godinu i pol osvojili dvije zlatne medalje i to olimpijsku u pradomovini olimpijskih igara, u centru zapadnoga svijeta. Maslinova grana na grani pobjednika, jedinih kolektivnih za Hrvatsku na dvjema olimpijskim igrama. Obična većina naroda, ona »neglasna većina« većinom poštuje ono što radimo, jer u kontinuitetu smo u vrhu od 1993. godine. Treba što više ustrajati, unaprijediti rad s mladima. Također, jedini smo dvoranski šport koji nema svoju kuću. Prevarili su nas, a mi smo jedini kolektivni šport bez svojega doma. Strah stoji iza svega.
Vidim veliku želju igrača, posvećenost strasti da nastupaju za svoju domovinu. Poreznici javni novac ulažu u potrošače i šport je jedan od većih. Treba postojati jaki argument – šport je generator sreće, dakle razlozi su odgojni i pedagoški. Ključ je u formiranju i odgajanju djece. Na tom putu, drago mi je da je Znanstveno vijeće za obrazovanje i školstvo HAZU-a sredinom prosinca donijelo izjavu prema kojima su odgoj i obrazovanje na prvom mjestu. Pitam se kako je moguće da su ljudi s visokom stručnom spremom razotkriveni kao ljudi bez moralnih vrijednosti i ne mogu zadržati svoju poziciju, iako genetski imaju pamet. Moral odlučuje ponekad čak i o smrti. Čovjek može biti tko zna kako obrazovan, no ništa mu to ne znači ako je deficitaran po moralnim kvalitetama.
ČERVAR: Veliki sam utjecaj imao na razvoj rukometa u Makedoniji. Makedonija je četvrta država u kojoj sam radio, treći put sam bio izbornik najbolje vrste. Zadovoljan sam što nigdje nisam zatvorio vrata, a svugdje ostavio trag iza sebe. U Makedoniju sam otišao zahvaljujući upornosti poduzetnika Minča Jordanova nakon EP-a u Austriji. Osvojili smo sedam nacionalnih titula, četiri prvenstva, tri kupa, dvaput smo igrali četvrtfinale Lige prvaka, pobjeđivali »Barcelonu« i »PSG«, bili broj jedan na području Makedonije. Dva su oprječna koncepta: »Vardar« je aktualni prvak Europe s jednim Makedoncem i petnaest stranaca, dok »Metalurg« ima mladu ekipu uglavnom makedonskih igrača.
Dobio sam u međuvremenu i makedonsko državljanstvo, a u razgovoru s premijerom zamjerio sam loše uvjete i premalu pozornost rukometnoj djeci »Metalurga«. Jer, ruski kapital i utjecaj sve je omogućio »Vardaru«, dok »Metalurg« ima lošu infrastrukturu. Zato sam ponosan što je Hrvatska osvajala medalje bez kupovine stranaca, jer ako država nije posvećena svojoj djeci – kakvu pozornost i priznanje može očekivati od svijeta. Mnogi športovi to rade, uzimaju, kupuju, ali ja to ne ću.
ČERVAR: Nisam, fokus mi je na radu, pripremi utakmice. Kada bih stalno slušao komentare drugih mogao bih upotrijebiti egipatski epitaf: »umro je s dvadeset, a pokopan je s osamdeset godina«. Neću dopustiti da okolina odlučuje kako ću rasti i razvijati se, jer to znači da ne mislim svojom glavom, točnije, da više držim do imidža nego do integriteta.
ČERVAR: Manjina nas dijeli. Potrebno je reći »ne« animozitetu, mržnji, podjelama. Roditelj ne smije odgajati djecu u mržnji prema drugom i drugačijem. Danas svatko zauzme tabor, lijevi ili desni, i prezire sve na suprotnoj strani, što je suludo. I prošlost je pokazala da na taj način može doći do oduzimanja života. Svatko treba poštivati čovjeka, neovisno o njegovim opredjeljenjima.
ČERVAR: Nedavno smo posjetili onkološki odjel Klinike za dječje bolesti u Klaićevoj ulici u Zagrebu i susreli se s djecom neizvjesne sutrašnjice. Pod dojmom tih razgovora, ponovit ću već izrečenu rečenicu na drugačiji način: »čini tuđoj djeci ono što bi činio svojemu djetetu«.
ČERVAR: Rukomet je originalan, izvoran, globalni dvoranski šport, poput košarke u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje igrači imaju i genetske, i motoričke, i funkcionalne sposobnosti koje je nemoguće dostignuti. Svejedno, nije se moglo očekivati da će rukomet napredovati i postati dinamičniji i atraktivniji šport od košarke. U NBA košarci imaju 68 posto pozicijskoga napada, ali s brzim centrom i izmjenama »7 na 6« sve je otišlo na stranu rukometa. Dovoljno je usporediti završni turnir najboljih europskih momčadi u ta dva športa. Veći je interes na strani rukometa, iako košarka ima bolji marketing i promociju. Rukomet harmonično i uravnoteženo razvija svakoga čovjeka, i njegovu misao i tijelo. Ima 200 saveza u svijetu, što nije malo za kolektivni šport. Individualni šport je obiteljski, no biti prvi u timu, to je u Americi dovedeno do savršenstva. Postoji struja koja forsira individualizam. I mi imamo sve manje timova, a sve više pojedinaca. Oni koji drže do tima smatraju se konzervativcima, tradicionalistima, ruralnima.
ČERVAR: Samo se promjenama dolazi do rezultata, kreativnošću, inovativnošću. Danas se profesor mora odreći dijela moći u korist učenika, studenta, igrača. Djetetu koje toliko mnogo neurona i sinapsi treba dati dio moći. Dijete je subjekt, a učitelj moderator. To su nove ideje koje želim prenijeti na učenike. Do posljednjeg trenutka svoje trenerske karijere ulagat ću u sebe i tražiti kreativnost. To me drži na životu i inspirira.
Sama promjena metoda nije loša, to je snaga, napredak. Nikada nisam vjerovao u transfer znanja – da, treba djecu odgojiti, ali i profesore treba preodgojiti i osuvremeniti, u metodičkom i didaktičkom smislu. Važno je da učitelj ne priprema učenika za ispit, nego za život, da kreativno razmišlja, da je pronicljiv, da prati, da razumije ono što govori. Treba napustiti ex cathedra pristup. Temperamentan sam, nekada mi bude žao povišenih tonova, ali to je dobro, jer ne treba razmišljati što će netko u publici komentirati jesam li s Balićem u konfliktu. Hoću snagu argumenata, ne ću priče.
ČERVAR: Postoje negativna i pozitivna motivacija, motivacija da igrač krene u dodatni napor, u koncentraciju, na ulaganje u sebe, da se natječe. Svatko ima svoje greške, pa i moja malenkost. Ne piše sve u knjigama, onaj tko vodi ljude mora imati ono nešto u sebi, karizmu koja je dar Božji. Osobnost je dar Božji da se čovjek, bez straha od posljedica, odredi između dobra i zla. I mora imati moralnu hrabrost da kaže »ne« ako je protivno sustavu njegovih vrijednosti, dobivenih u obitelji.
ČERVAR: Jest, jer u suprotnom, jedna trula jabuka može zaribati sve druge. No ako su dobre, crvene jabuke – svaka blista. Entuzijazam je snaga, nutarnja energija, magična moć, koncentracija koja se nevjerojatno brzo prenosi kada se dijeli s drugima. To je altruizam najvećega nivoa. Reprezentacija odiše time i to nam valja držati. Volio bih da osvojimo medalju, ali da ne slavimo u hotelima, nego…
ČERVAR: Da, upravo na periferiji, da blagujemo, veselimo se, bez razlike.
ČERVAR: I to moramo njegovati.
ČERVAR: Koliko god je dobar tehnološki razvoj, toliko nam i upropaštava djecu. S druge strane, sreća je što stvari ostaju zapisane. Čovjek utipka na kompjutorski zaslon pojam ili mrežnu adresu i vidi je li nešto zabilježeno. Bez toga bi možda netko rekao da je umjesto zlata osvojena bronca, moglo bi se još lakše manipulirati neznanjem.
ČERVAR: Majka je nakon teške bolesti napustila ovaj svijet kada sam imao dvanaest godina. Otac mi je bio strojobravar, polupismen čovjek, no što više godina prolazi poslije njegove smrti 1985. toliko ga više volim i uviđam koliko je bio u pravu. Nije bio glasan, nije tukao svojih troje djece. Imao je snagu riječi, ali znao je da djela moraju govoriti i više od riječi. Nisam volio njegove dolaske na utakmice. Iako mi je bio autoritet nisam želio da me gleda temperamentnoga, impulzivnoga. Jednom prilikom vidio sam ga skrivenoga iza stabla. Jedva sam čekao da završi utakmica i da ga kod kuće pitam zašto je došao. Rekao mi je da me želio vidjeti u vođenju utakmice i dodao – »Vođa si, ali imat ćeš mnogo protivnika, jer si ambiciozan. Ima samo jedan način da to izdržiš, da si uvijek jedan korak ispred drugih«.
ČERVAR: Doista je život jedna utakmica. Volio bih da se to prenese kao poruka, i za moje dvije kćeri Ranku i Anu, dva zeta Zvonimira i Dragana i petero unučadi. Možda nisam kćeri pretjerano grlio i ljubio, ali ostavio sam im istinski sustav vrijednosti. Moja majka bila je čistačica, pokopana je na Gradini blizu Vrsara, gdje sam želio da počiva i otac, da budu zajedno. Na majčin sprovod došla su dva autobusa s rodbinom i prijateljima iz Umaga. Pamtim kako je, unatoč našem siromaštvu, majka stavljala lonac skuhane »mineštre« na prozor i pozivale potrebite prolaznike na objed. Jako mi nedostaje, kao i pokojni brat Petar, po kojemu je nazvan moj najmlađi unuk. Ostala unučad su Mirea, Nika, Roko i Marko.
ČERVAR: Jako. Neizmjerno sam zahvalan svojoj obitelji i svaki uspjeh dijelim s njima, osobito sa suprugom Klaudijom. Ona je frizerka i dolazi iz iznimno radišne ribarske obitelji. Prošloga ljeta pokopali smo supruginu majku. S pokojnim suprugom dvaput je dnevno išla »na radar« gledati i loviti ribu. Ciglu po ciglu su punac i punica, pobožni ljudi, gradili kuću za svoje tri kćeri. Suprugin otac bio je poput ribara Santiaga iz Hemingwayevog romana »Starac i more«, k tome je imao moćan tenor pjevajući »O sole mio« tako upečatljivo da su i stranci zastajali. Sjećam se nedjeljnih okupljanja, kada je punac prekoravao kćeri zbog njihove kuknjave. Govorio je da svatko treba ranom zorom izići na balkon kuće i reći: »Hvala Ti, Bože, što si mi podario još jedan dan života«.
ČERVAR: Mnogo se govori o ljudskim slobodama i pravima. Jedan od čelnika Istarske županije želi pojedinim izjavama ustvrditi da je u Istri malo konzervativaca. Nije nitko autoriziran da na institucionalnoj razini bilo koga gura u tor. Uživam u isticanju konzervativnoga i ruralnoga. Zar je kolijevka života, obitelj, nešto zaostalo? Gdje postoji neposrednija ljubav između supružnika, između brata i sestre? Upravo zbog toga što ne reafirmiramo obitelj kao uporište života postoje slučajevi da dijete digne ruke na roditelje.
Na svaki način pokušava se umanjiti vrijednost obitelji. Italija ima 21 regiju, osamdesetak provincija, 60 milijuna ljudi. Radeći i odlazeći u njihove škole vidio sam ključne odgojne pojmove – »hvala, molim, doviđenja, oprosti«. Ako se u športu, obrazovanju, ali i kod kuće, ne radi na razvijanju duha, radosti, mira, dobrote, blagosti, suzdržanosti, ako se ne vrednuju univerzalne vrjednote kao ljubav, istina i pravednost – uzalud čovjeku svako školovanje. Tada bi bilo manje ratova i nepravdi. Moć i profit nadvladali su humanističke vrijednosti, tragedija je to cijeloga svijeta. Danas papa u miru Benedikt XVI. još prije desetljeća upozorio je na četiri pitanja koja opterećuju svijet – financijska kriza, klimatske promjene, terorizam i migracije. Rješenje je jednostavno: »Čini drugome ono što bi činio sebi«. To je tajna svjetskoga mira. No svijet je reaktivan, nije proaktivan, i zato kasni, štoviše – destruktivan je.
