MOGUĆE JE IZBJEĆI »BUDUĆI GNJEV« Razlog za hvaljenje i uznositost kršćana

11. nedjelja kroz godinu

Izl 19, 2-6a; Rim 5, 6-11; Mt 9, 36 – 10, 8

Na Sinaju se Bog objavljuje Mojsiju i predaje mu naputke za cijeli »dom Jakovljev« i za »djecu Izraelovu«. Riječ je o Izraelovu narodu koji je nastao od potomaka sinova praotca Jakova koji se još nazivao i Izrael. Nakon što ih je izveo iz Egipta i proveo kroz Crveno more, Bog ih podsjeća na to svoje djelo izbavljenja, a njihovo je putovanje prikazano kao putovanje k Bogu – iz Egipta do brda na kojem Bog prebiva. Orlovska krila koja se pritom spominju znak su snage i sigurnosti što ih Bog pruža svomu narodu. Na taj im je način pokazao prednosti što ih mogu imati u savezu s njime, pa ih zato i poziva da drže njegov Savez. Kad se govori o Savezu, onda je jasno podsjećanje na savez sklopljen s Abrahamom, još jednim praotcem Izraelaca, koji je predviđao obrezanje kao obvezu ljudi. Taj je savez bio sklopljen s Abrahamom kao pojedincem, ali i s njegovim potomstvom koje mu je bilo obećano.

Narod kao »svjedok Boga«

Obećanje potomstva i dar zemlje bila je obveza Božja. Ipak, to se spominjanje Saveza odnosi i na ono što će uslijediti, kad Bog s Izraelcima sklopi Savez na Sinaju, u čijem će središtu biti Deset zapovijedi. Po tom Savezu, Izraelci će postati doista narod Božji, njegova svojina, kraljevstvo svećenika i narod svet. Time će imati sasvim posebnu ulogu u svijetu, među svim drugim narodima. U starijoj razini biblijske predaje, kad se još nije u potpunosti iskristalizirala vjera u jedinoga Boga, to je značilo da je izraelski narod našao svoga božanskoga zaštitnika, slično kao što su i drugi okolni narodi imali svoja božanstva koja su štovali kao posebne zaštitnike. U kasnijem razvoju biblijske misli postat će jasno da je Bog Izraelov jedini Bog i da nema drugih bogova osim njega, a izabranje Izraela dat će tomu narodu ulogu svjedoka jedinoga Boga pred svim drugim narodima, čime će se otvoriti i prostor univerzalističkom poimanju vjere.

Isus se nije vezivao za jedno mjesto

Evanđeosko čitanje započinje viješću da je Isus »obilazio gradove i sela učeći po njihovim sinagogama, propovijedajući Evanđelje o Kraljevstvu i liječeći svaku bolest i svaku nemoć«. U tome je jednom rečenicom opisan Isusov način djelovanja koji se bitno sastojao od navještaja radosne vijesti o kraljevstvu nebeskom koje je s njime postalo prisutno u svijetu, te od liječenja ljudskih bolesti i slabosti. Pritom on nije želio ostati vezan za jedno mjesto ili za jedan grad i nije očekivao da ljudi dođu potražiti njega, nego je putovao kako bi njegova poruka i njegovo blagotvorno djelo stiglo do što više ljudi. Ti su ljudi u današnjem evanđelju oslikani kao žito što ga valja požeti. Sâm Isus nije dostizao do svih i bili su mu još za zemaljskog života potrebni ljudi koje će združiti sa svojim poslanjem i koji će, popust pastira, biti sposobni voditi narod. Preuzimajući starozavjetnu sliku »ovaca bez pastira«, Isus želi naglasiti Božju brigu za narod, baš kao što je to izrečeno i u Knjizi Brojeva, gdje Bog određuje Jošuu kao Mojsijeva nasljednika, »tako da zajednica Gospodnja ne bude kao stado što nema pastira«.

Ista vlast Isusu i dvanaestorici

Ovce bez pastira u neprestanoj su opasnosti, pa već prorok Ezekiel donosi Božje obećanje: »Evo me, sam ću potražiti ovce svoje i sam ću ih pasti… i sam ću im dati počinka.« Isus je ostvarenje toga proroštva. Molitva gospodaru žetve, to jest Otcu, da pošalje radnike u žetvu, molitva je za dobre pastire koji će poput Isusa voditi brigu o svakoj izgubljenoj ovci. Drugi odlomak evanđelja sadrži poziv dvanaestorice kojima Isus daje »vlast nad nečistim dusima: da ih izgone i da liječe svaku bolest i svaku nemoć«. Ta dvanaestorica apostola, koji su i poimence navedeni, dobivaju istu vlast koju je imao i Isus. U poslanju oni predstavljaju Isusa i njegovo djelovanje. To se vidi i u trećem odlomku, gdje ih šalje »k izgubljenim ovcama doma Izraelova«, poštujući tako Izraelovo božansko izabranje, da propovijedaju blizinu kraljevstva nebeskoga, baš kao što je to činio i Isus. Poslanici uprisutnjuju Isusa u svijetu. 

Moguće je izbjeći »budući gnjev«

U retku koji prethodi odlomku iz Poslanice Rimljanima apostol Pavao kaže: »Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan!« Tako je sav sadržaj ovoga čitanja odraz Božje ljubavi prema ljudima. Upravo zbog te ljubavi Krist je umro za ljude koji su još bili »nemoćni« i »bezbožnici«. U tome je čudnovatost njegova otajstva. Dok bi bilo očekivati da netko dade život za pravednika i dobroga, Krist je umro za grješnike kako bi na taj način objavio Božju ljubav. Po Kristu je ostvareno pomirenje čovjeka s Bogom i čovjeka s čovjekom. Po Kristu moguće je izbjeći »budući gnjev«, to jest konačnu osudu na Posljednjem sudu. Zato apostol i zaključuje da pomirenje s Bogom po smrti njegova Sina kao posljedicu ima spasenje koje se događa po njegovu »životu«, odnosno po njegovu uskrsnuću. Zbog toga se kršćanin može uznositi i hvaliti, ne zbog vršenja Zakona, čime su se hvalili Židovi, ni zbog mudrosti i umnosti, čime su se hvalili pogani, nego zbog Božje ljubavi koja pomiruje čovjeka i daje mu spasenje i život. Kršćanin je pomiren i spašen čovjek, a počelo toga njegova novoga stanja jest ljubav objavljena u Kristovoj žrtvi i u Kristovu uskrsnuću.

IZVORGlas Koncila br. 24/2017.
Prethodni članakTEOLOGIJA ZEMLJE I KORIJENI KRIZE Zemlja je dio »Božjega domaćinstva«
Sljedeći članakTKO JE NAJMLAĐI PREDSJEDNIK U POVIJESTI FRANCUSKE? Na političkoj cijeni su ljudi bez lica