RAZMIŠLJATI PRAVNO, A NE POLITIČKI Inicijativa »67 je previše« nije protuustavna

Snimio: B. Čović

Prosječan građanin koji nema završen pravni fakultet teško se snalazi u raspravama o ovlaštenju Ustavnoga suda. Ostaje zbunjen raznolikošću mišljenja, a to vrijedi i za aktualna događanja povezana s inicijativom sindikata »67 je previše«, koju je potpisalo više od 700 000 građana (dakle gotovo četvrtina stanovništva), zahtijevajući raspisivanje referenduma za promjenu mirovinskoga zakona. Bio je to poraz radnosocijalne politike koju provodi trenutačna vlast pa se sada dotična vlast pokušava izvući najavljivanjem postupka za ocjenu ustavnosti inicijative, odnosno nuđenjem pregovora sa sindikatima, koje je prethodno odbijala.

Zato valja objasniti što je ustav i koja je svrha ustavnoga sudovanja. Budući da je ustav temeljni zakon svake države, iznimno je važno i odgovorno djelovanje Ustavnoga suda Republike Hrvatske, koji odlučuje o suglasnosti zakona s Ustavom, odlučuje o suglasnosti drugih propisa s Ustavom i zakonom, štiti ustavne slobode i prava čovjeka i građanina, rješava sukob nadležnosti (ovlaštenja) između tijela zakonodavne, izvršne i sudbene vlasti, odlučuje u skladu s Ustavom o odgovornosti predsjednika Republike Hrvatske, nadzire ustavnost programa djelovanja političkih stranaka i može u skladu s Ustavom zabraniti njihov rad te nadzire ustavnost i zakonitost izbora i referenduma, a rješava i izborne sporove koji nisu u djelokrugu sudova. Uz ta ovlaštenja Ustavni sud obavlja i druge poslove određene Ustavom.

Kao posebne vrjednote ustavnoga poretka hrvatski Ustav naglašava slobodu, jednakost, nacionalnu ravnopravnost, mirotvorstvo, socijalnu pravdu, poštovanje prava čovjeka, nepovrjedivost vlasništva, očuvanje prirode i čovjekova okoliša, vladavinu prava te demokratski višestranački sustav. To su deklaratorna načela hrvatskoga Ustava, koja ostali zakoni i propisi moraju poštovati u svojim odredbama i omogućavati njihovo oživotvorenje u provedbi. Sva ta stanja i odnose u slučaju sumnje kontrolira Ustavni sud. Zato je taj sud i neka vrsta političkoga suda, ali to ne smije postati u potpunosti jer bi u tom slučaju bio samo produžena ruka vladajuće strukture.

Državna vlast u Hrvatskoj ustrojena je prema načelu trodiobe vlasti, i to: 1. zakonodavna (oni koji donose zakone), 2. izvršna (oni koje provode i izvršavaju zakone) i 3. sudbena (oni koji prosuđuju ostvaruje li se upravljanje u skladu sa zakonima i drugim propisima donesenim u skladu sa zakonima). Ta je trodioba vlasti, pojednostavnjeno rečeno, temelj djelovanja svake moderne parlamentarne države i preduvjet ostvarivanja demokracije i vladavine prava. Međutim, činjenica trodiobe vlasti nije još potpuni jamac vladavine prava. Poznato je da se zakoni donose u parlamentu (Saboru) u kojem se često mogu zbog političkih i politikantskih podmetanja, a nerijetko i zbog opsjednutosti nekom idejom, izglasavati zakoni ili drugi propisi suprotno pravnoj logici, suprotno ustavu, pa čak i suprotno općeprihvaćenim načelima o ljudskim pravima i slobodama. Takvi zakoni mogu biti neprimjereni i diskriminirajući pa je to bio slučaj i s mirovinskim zakonom. Zato se ustavnim sudovanjem, u kojem se ponajprije rješava pravnim, a ne političkim razmišljanjem, ne bi trebalo dovoditi u sumnju ustavnost inicijative »67 je previše«. U krajnjoj posljedici, kada se odlučuje o ustavnosti ili zakonitosti nekoga propisa ili te inicijative, tumačenjem Ustavnoga suda ne bi se smjelo dovesti do brzopleta, nepromišljena i neprimjerena zaključka.

Valja podsjetiti da su hrvatski građani početkom devedesetih htjeli svoju državu, svoj jezik te neovisnost i slobodu. Međutim, iako su demokracija i sloboda ostvarene, ipak ta ostvarenja ne smiju postati završni cilj, nego moraju ostati pravac kretanja prema ostvarenju boljega i pravednijega života za sve koji žive u hrvatskoj državi, neovisno o tome je li tko u položaju običnoga čovjeka, radnika, državnoga službenika, slobodnoga intelektualca, pripadnika neke političke stranke ili člana nekoga poglavarstva, odnosno predstavnika u nekoj skupštini ili zastupnika u Saboru ili dužnosnika u vlasti.

Nažalost na tom putu ostvarenja demokracije događa se previše posrtanja u kojima je Ustavni sud propustio dokazivati svoju vjerodostojnost. U to ulazi i izglasavanje »samima sebi« posebnih zastupničkih i dužnosničkih mirovina. Ustavni sud nije pokazivao inicijativu za preispitivanje te nepravde, nego je trebalo doći do promjene vlasti da bi se te mirovine ukinule. Slično je bilo i sa »Zakonom o povećanju mirovina radi otklanjanja razlika u razini mirovina ostvarenih u različitim razdobljima«. Ustavni je sud nekoliko godina odgađao odluku, tako da naposljetku više nije bila riječ o izvršenju obećanja o vraćanju duga umirovljenicima, nego se pokušalo otklanjati razlike u razini mirovina ostvarenih u različitim razdobljima. Pritom se potpuno zaboravilo i ispustilo mirovine poljoprivrednika. To je bilo nepravedno i nelogično rješenje jer sud nije izričito rekao da se odbijanjem zakonskih usklađivanja mirovina kršio zakon, a to je povrjeda Ustava.

Ustavnim sudovanjem trebalo bi se odlučivati pravnim, a ne političkim razmišljanjem. Dakle, funkcioniranje države u skladu s Ustavom i zakonima trebalo bi se temeljiti ponajprije na pravnoj izgrađenosti ustavnih sudaca, njihovoj moralnoj čvrstini i hrabrosti da donose odluke u čiju ustavnost vjeruju, uvažavajući ustavna načela i njegove izvorišne osnove te tako štititi Ustav i osiguravati vladavinu prava.

IZVORGlas Koncila br. 24/2019.
Prethodni članakGlas Koncila br. 25/2019.
Sljedeći članakKAKO JE OSKVRNUTO DJELO GLASOVITOGA FILOZOFA U službi pravoga gospodara