REPORTAŽA IZ ŽUPE SV. PETRA, SIVERIĆ Očuvalo ih je zajedništvo, rad i molitva

Snimio: V. Čutura | Ljepota siverićke prirodne raznolikosti bogatstvo je koje privlači
Župa ima 400-tinjak stanovnika, nažalost uglavnom starijih, a sve je manje mladih i djece. Godišnje bude u prosjeku 15-ak sprovoda, a do 10 krštenja. U župi je krizma svake druge godine i broj krizmanika varira od 5 do 15. U posljednje vrijeme bude šest, sedam prvopričesnika i pet, šest vjenčanja. Mladi iz župe nakon srednje škole, koju završe u susjednom Drnišu, idu dalje na školovanje u Split i Zagreb.

U srcu Zagore, u sjeverozapadnom dijelu Petrova polja, u podnožju planine Promine, u predgrađu Drniša, uz cestu prema Kninu smješten je Siverić. Rese ga drevne kamene obiteljske kuće, koje nisu još sve obnovljene. One vode u daleku prošlost u kojoj se 1371. prvi put spominje to mjesto. Kroz povijest je stradavalo i obnavljalo se, ali ponosni stanovnici Siverića uvijek su se vraćali na svoju rodnu grudu. Tvrdoću Siverića nisu slomili Mlečani, Turci, pa ni Srbi u posljednjem obrambenom Domovinskom ratu. Povijest Siverića dijelom je vezana i uz rudnik mrkoga ugljena. Tako je još 1873. u Siveriću bilo zaposleno 260 rudara. U tu svrhu 1877. puštena je u promet pruga Split – Siverić i Siverić – Perković – Šibenik. Među prvima, g. 1875. otvorena je pučka škola. Za vrijeme velikosrpske agresije Siverićani su protjerani. Najteže je stradala župna crkva sv. Petra koje je zvonik među prvima srušen. Srpski agresor tada je razrušio zgradu osnovne škole i opremljenu športsku dvoranu. Ondje je postojala i nastavnička zgrada koja je u srpskoj agresiji srušena, srušen je dječji vrtić, zgrada ambulante, prostorije nogometnoga kluba. Agresor je u Domovinskom ratu na području Siverića porušio ili spalio oko 110 privatnih kuća. Unatoč bolnim ranama, Siverićani su se vratili i vraćaju se k svomu stožeru – crkvi sv. Petra.

»Stanovala sam sa stricem svećenikom, onda 1953. Ozna je dolazila i dočim bi išli stubama, fra Gabrijel bi meni rekao: ‘Ti otvori vrata, jer kad vide tebe, u te ne će pucati, a ako ja otvorim, odmah će me ubiti.’ Tako bih ja otvarala vrata, no unatoč tomu strica su odveli u zatvor. Svaki su mu dan župljani nosili hranu u Drniš, a kasnije smo saznali da on to nikada nije dobio jer bi to pojeli oznaši. Kad smo takve stvari preživjeli, pa kasnija šikaniranja u vrijeme komunizma, čega se imamo bojati, pogotovo ako vjerujemo Bogu«, svjedoči Marija Tomić Seka.

U župi pastoralno djeluju franjevci provincije Presvetoga Otkupitelja. Sada župom u Siveriću upravlja fra Ilija Mikulić, koji je ujedno vojni kapelan. Pun vedrine i optimizma, u predstavljanju župe o. Mikulić ističe da župa sv. Petra u Siveriću pripada Šibenskoj biskupiji i Drniškomu dekanatu, a pod zaštitom i zagovorom Majke od Milosti, Gospe Visovačke, kao dio franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja. Crkva u Siveriću postojala je još u vrijeme turske vladavine, pa se tako kapela sv. Petra spominje u Siveriću 1738. Današnja župna crkva sv. Petra apostola proširena je 1852., a 1875. izgrađen je zvonik. »Župa ima 400-tinjak stanovnika, nažalost uglavnom starijih, jer sve je manje mladih i djece«, ističe o. Mikulić. »Godišnje bude u prosjeku 15-ak sprovoda, a do 10 krštenja. U župi je krizma svako druge godine i broj krizmanika varira od pet do 15. U posljednje vrijeme bude šest, sedam prvopričesnika i pet, šest vjenčanja. Mladi iz župe uglavnom nakon srednje škole, koju završe u susjednom Drnišu, idu dalje na školovanje u Split i Zagreb. Pretežno ondje nakon školovanja osnivaju obitelji i traže zaposlenje, a rijetki se vraćaju kako bi ovdje nastavili život i tražili rad i djelovanje u svom kraju. Vrlo je izražena ljubav prema kraju i domovini onih koji odlaze. Mladi su uglavnom žrtva općega mentaliteta koji ih potiče na iseljavanje na razne načine. Imam dojam da im se daje lažna slika kako je vani puno bolje i materijalno sigurnija situacija te da kod nas ništa ne valja. Nastojim uvijek upozoriti da se mlade potiče na promišljanje i kreativnost te na žrtvu koja je temelj ljubavi kako bi se mogli ostvariti u ovom lijepom mjestu i kraju.«

Imaju mirovine – nema gladnih

Opisujući socijalnu sliku župe, župnik o. Mikulić ističe da je u Siveriću solidno stanje jer stariji imaju primanja stečena svojim životnim radom, dakle zaposlenjima u državnim tvrtkama i institucijama, a k tomu ljudi se bave poduzetništvom, ponajprije stočarstvom i ponešto poljoprivredom, uglavnom u krugu obiteljskih gospodarstava. Nekoć je u Svireću radilo i više od tisuću radnika, a brojni su dolazili sa strane. U župi ne postoje oni koji su na rubu gladi, no postoje potrebiti, koji dobivaju pomoć u obilascima. U župi formalno nema Caritasa, ali su vjernici itekako osjetljivi prema potrebitima pa se raznim karitativnim djelatnostima iskazuju te su im na usluzi. Župa djeluje karitativno i u smislu skupljanja hrane i svih drugih različitih životnih potrepština svakoga došašća te u božićne dane te poprilične količine doniramo Caritasu u Kninu. Također vjernici naše župe svojim novčanim prilozima školuju određeni broj djece u Africi pa tako ima dosta primjera da župljani rado i od srca pomažu potrebitima.«

Raste broj samačkih domaćinstava

»Nažalost, ima dosta samačkih domaćinstava, a isto tako neženja koji su ostali u raskoraku ponajviše zbog ratnih okolnosti koje su se dogodile na ovom području intenzivnije. No stariji imaju potrebnu materijalnu skrb bilo od svojih obitelji, rodbine, prijatelja. Tako isto duhovnu skrb. Zabrinjavajuće je što je čest slučaj da se kuće zatvaraju i gase ognjišta. Siverićani vole svoj kraj i uglavnom održavaju vezu čestim dolascima u svoju župu i kraj, kao i različitim načinima djelovanja i pomoći kako intelektualne tako i materijalne. Oko svake dobre ideje koja ovu župu izgrađuje duhovno i materijalno rado se uključe i pomažu. Jako vole tradiciju i do nje drže. Upravo su po njoj i prepoznatljivi. Budući da je nekoć bilo vrlo bogato mjesto, koje je bilo gospodarski jako zbog rudnika koji je zapošljavao velik broj ljudi, dakle ne samo iz župe, nego iz čitavoga kraja, pružao je mogućnost djelovanja mnogima kroz razne kulturne, športske i društvene djelatnosti«, navodi župnik o. Mikulić.

Nadalje ističe da župa ima perspektivu, ali uz promjenu mentaliteta, što nije lako i što je svakako izazov. »Jer godine rastakanja svega što je vjersko i nacionalno u komunizmu ostavile su nažalost razorne posljedice koje osjećamo u sadašnjem vremenu. Stoga je i u budućnosti potrebno dosta odricanja kako bi se promijenilo stajalište, i naravno bez okrenutosti Bogu i blagoslova Božjega nema ni blagostanja životnoga ni mira, kako osobnoga tako i čitave zajednice. Srećom komunizam kao sotonska ideologija u ideji i izvedbi prestala je djelovati kao sustav, a čvrsto vjerujem da će Božjom pomoći i zajedničkim zalaganjem prestati djelovati i kao mentalitet koji je nažalost još prilično prisutan.«

Pokretači zajedništva

Župnik o. Mikulić ističe da se župna zajednica redovito nedjeljom i blagdanima okuplja na župnoj misi u velikom broju. »Mogu reći da je vrlo visoka svijest o življenju vjere kroz sakramente, dakle redovite ispovijedi i pričesti. U župi su redovite pobožnosti krunice, križnoga puta te redovitoga klanjanja Presvetomu. Tu djeluje crkveni zbor, vrlo živ i djelotvoran, kao i ekonomsko i pastoralno vijeće. Jako su otvoreni Crkvi, u dogovoru sa župnikom pokretači raznih inicijativa poput obnove i susreta, jednostavno su djelotvoran oslonac u životu skladne župne zajednice. Redovit je vjeronauk za sve uzraste, s naglaskom na one koji se bliže pripremaju za sakramente pričesti i krizme. Obiteljska je molitva još prisutna, iako se zbog ubrzanoga načina života i svega što u ovom modernom vremenu smeta obiteljskomu okupljanju u molitvi primjećuju razne poteškoće. No raduje me kao svećenika i činjenica da sve više mladih obitelji crpi snagu iz obiteljske molitve i sve redovitije se okupljaju pronalazeći vrijeme za molitvu u obitelji. Zajedništvo gradimo i župnim hodočašćima koja su redovita uglavnom u Gospina svetišta Međugorje, Sinj, Krasno, Mariju Bistricu.«

Posebnu pastoralnu skrb župnik o. Mikulić posvećuje hrvatskim braniteljima. »Oni imaju posebno mjesto u mojim mislima, molitvama i srcu kroz razne molitvene susrete s njima, ispovijedi, razgovore. Uvijek nastojimo pronaći način kako neprestano ostati na Božjem putu pred svim izazovima. Hrvatski branitelji nisu se bojali čuvati vrijednosti u teškim vremenima. Onda kad su izložili svoje živote, nisu nestale iz njihovih srdaca vjera i ostale vrijednosti, ali okolnosti znaju nekad zamagliti pogled u današnjosti. Iako im se često preko raznih medija servira da su oni teret pa u nekim prilikama i sramota društva, oni su jedina istinska snaga i ponos i nose u sebi istinsku moć preobrazbe društva na bolje i pravednije«, zaključio je župnik Mikulić.

Solidarnost sa župljanima Knina

Desna ruka svim župnicima u Siveriću je Marija Tomić Seka. »Rođena sam u Siveriću, a gimnaziju sam pohađala u Kninu«, navodi orguljašica Tomić. »Od svoje trinaeste godine, dakle od 1956., sviram orgulje u župnoj crkvi i vodim zbor, dakle pune 64 godine. Tu je nekoć bio moj stric župnik fra Gabrijel Tomić, u poratno vrijeme. On me učio svirati orgulje. Za 46. obljetnicu orguljanja dobila sam Papin blagoslov. Zbor ima dvadesetak članova jer sada djeluje samo jedan zbor. Prije, dok je bilo više djece, postojao je i dječji zbor. Sada su svi uključeni u mješoviti pjevački zbor, dakle i mlađi se priključuju. Uz redovito nastupanje na nedjeljnim misama i za vrijeme blagdana, zbor u svibnju i listopadu redovito pjeva litanije, i to pet-šest napjeva. Svaku večer u to doba moli se krunica i pjevaju se litanije. Raduje me vrlo dobar odaziv. Naravno da je i tu promijenjen način života kao i svagdje, ali se još okuplja obitelj, jako su religiozni, sudjeluju u svim akcijama. Posebno su župljani solidarni s onima u potrebi, pa tako redovito o Božiću i Uskrsu pomažemo obiteljima u Kninu. Po pet, šest auta prevozi ono što prikupimo i kupimo za potrebe onih lošijega imovinskoga stanja u Kninu.«

»Ti otvori vrata, ne će pucati«

Samozatajna Tomić Seka financira školovanje devetero djece u Africi i jednoga u Hrvatskoj. »Ne želim da oni znaju tko ih školuje, jer smatram svojom kršćanskom dužnošću pomagati potrebitima. To su nam roditelji i svećenici usađivali u temelje našega odgoja.« Prisjećajući se poraća Drugoga svjetskoga rata i komunističkih progona, navodi: »Stanovala sam sa stricem svećenikom, onda 1953. Ozna je dolazila i dočim bi išli stubama, fra Gabrijel bi meni rekao: ‘Ti otvori vrata, jer kad vide tebe, u te ne će pucati, a ako ja otvorim, odmah će me ubiti.’ Tako bih ja otvarala vrata, no unatoč tomu strica su odveli u zatvor. Svaki su mu dan župljani nosili hranu u Drniš, a kasnije smo saznali da on to nikada nije dobio jer bi to pojeli oznaši. Kad smo takve stvari preživjeli, pa kasnija šikaniranja u vrijeme komunizma, čega se imamo bojati, pogotovo ako vjerujemo Bogu.«

Otuđenje od čovjeka, otuđenje od Boga

U župi je aktivan župni vijećnik Ferdo Topić. Ističe da je Crkva očuvala narod u prošlosti i to je provjeren »recept« za sadašnjost i budućnost. »Premda je sve manje stanovnika, naša je zajednica dosta živa, jer tu nam je u crkvi središte«, navodi Topić. »I što je god potrebno za župu i zajedništvo, stojimo na raspolaganju župniku. Uvijek je netko slobodan i voljan uložiti svoje vrijeme i svoj trud u gradnju zajedništva.«

Među redovitim sudionicima misnoga slavlja, procesija i drugih okupljanja je Ive Puncet. »Za župu mi nije ništa teško učiniti, a isto tako ni za župljane«, kaže Puncet. »Najgore je kad se čovjek otuđi od čovjeka, onda se otuđi i od Boga, a mi nismo tako odgajani. Ova naša mala zajednica prepoznatljiva je upravo po onome što nas je očuvalo, a to je zajedništvo, rad i molitva. Te vrijednosti nastojim i danas promicati unatoč drukčijemu i ubrzanijemu načinu života. Ali sve se može ako je čovjek spreman žrtvovati se, njegovati ljubav prema čovjeku.«

Ljepši je od velegrada

Svoj doprinos zajedništvu daje aktivni župljanin Milan Ramljak. »To je naša zajednica, naša župa i u poduzetim akcijama rado sudjelujem«, svjedoči Ramljak. »Naravno da uvijek ima stanovitih poteškoća, ali zajedno ih puno lakše prevladamo. Danas je najteži nedostatak mladih. No vjerujemo u Božju providnost jer nam je dao lijep kraj u kojem se može živjeti. Mi svojim primjerom nastojimo pokazati da je samo jedan naš Siverić i da u njemu ima života. Shvatit će to i mladi, no današnji mediji i trendovi šire pesimizam, a najljepše je biti svoj na svome. Tu se može živjeti, jer ovo je mjesto prikladno za poljoprivredu, stočarstvo, a u novije vrijeme i za turizam. Blizu nam je Šibenik, a ovo je netaknuta priroda, jer danas je ugljenokop zatvoren. Tu se crpio ugljen do sedamdesetih godina prošloga stoljeća, pa ako je bilo isplativo tada strancima, Talijanima koji su gradili željeznicu, valjda je i nama danas isplativ život u Siveriću. Tu su nekoć radile dvije tisuće radnika, dolazili su iz svih krajeva Europe, bilo je inženjera Poljaka, Nijemaca, Talijana i onih s drugih strana. Mislim da mladi ne trebaju odlaziti osim na školovanje, a i život je tu puno jednostavniji i lagodniji nego u velegradu.«

Angažiran u pomoći župniku i na raspolaganju za različite aktivnosti u župi je pastoralni vijećnik Marko Bukarica. »Redoviti sam sudionik misnih slavlja, kao i pobožnosti koje se odvijaju u župi. Na pomoć sam koliko god mogu u svim situacijama uređenja za potrebe unutar crkve, kao i uređenja okoliša, koji rado i redovito održavam s ostalim župljanima. Na raspolaganju sam kao pastoralni suradnik i župljanima u svim situacijama. Živimo u župi i osjećamo život župe svim srcem te uvijek nastojimo unaprijediti župu duhovno svojim svjedočenjem vjere.«

»Ponosna sam na svoj rodni Siverić«
Malo mjesto dalo je brojne intelektualce, a među njima je akademik Franjo Tomić. Svi su povezani s rodnim krajem. Tako i siverićka »ambasadorica«, kako je popularno župljani zovu, Irena Jukić. Što god zatreba, uvijek je spremna pomoći, od liječenja i pregleda do raznih humanitarnih akcija. »Ponosno uvijek kažem da sam iz Siverića, posebna, neobična sela koje krase čestiti, dobri ljudi«, svjedoči liječnica Jukić. Položaj, raširenost i svekolika povijesna zanimljivost čine moj Siverić drugačijim, čine ga gorostasom moga sjećanja, čine ga velegradom najdublje radosti. Djetinjstvo je svoj djeci uvijek bezbrižno jer brige nisu osviještene, a moje je u tom posebnom mjestu zaista bilo upamtljivo. Siverić je drugačiji u svakom segmentu. Povijesno je najjači biljeg ostavio rudnik kojim su vladali neki daleki ljudi donoseći i ostavljajući tragove svojih kultura i rudari koji su, uzdajući se u svoju zaštitnicu sv. Barbaru, ulazili svaki dan u okna neizvjesnosti. A u podnožju plodno Petrovo polje, izvorište žita i grožđa, Božji dar vrijednim ljudima. Siverić je prvi dobio željeznicu kojom su to crno blago odvozili do brodova, prvi je dobio električnu energiju da bi se povećalo to iscrpljivanje naših dobara, ali je imao i crkvu i školu, i hotel i vilu i inženjerske zgrade i limenu glazbu i plesnu školu, i puno, puno toga što se nije nalazilo u selima Dalmatinske zagore još početkom 20. stoljeća. To burno stoljeće završilo je okupacijom i pune četiri godine tijekom Domovinskoga rata ljudi nisu mogli do grobova svojih najmilijih, koje je čuvao naš sv. Petar kao prkos, inat, dišpet, kao zaštitnik čiju su skulpturu obezglavili, zapalili, ali duh i postojanost uspravnih ljudi nisu uništili! Oduzeli su nam fotografije, ali ne i uspomene i slike sjećanja. One su godinama sve ljepše i sjajnije, sve dublje i jače. A tek mirisi! Bože, hvala Ti što si nas obogatio darom evociranja toga osjetila jer miris dunje iz peći na drva jest najljepši miris zime u Siveriću. Sjećanje na fra Jozu Viskovića, najmršavijega čovjeka moga djetinjstva, potječe iz najranijega pamćenja. Plašila nas je ta strašna mršavost, a istodobno smo ga silno voljeli i poštovali. Siverić moga djetinjstva zapravo čine dobri, skromni i čestiti ljudi koji su ponosito živjeli vjeru.«
Ponosna Siverićanka Jukić ističe da što vrijeme više odmiče, Siverić je u mislima i uspomenama veći, ljepši i važniji. »Danas je puno tragova burne povijesti, srušenih ograda i zidova, zaraslih putova i staza koji nas vraćaju u nedavnu prošlost. Puno toga je uništeno, porušeno, ali ne i duh ljudi jer je sazdan na čvrstim temeljima ljubavi prema Bogu, čovjeku i našim korijenima. U tu ljubav prema rodnoj kamenoj grudi utkano je puno malih i velikih slika koje godinama i starenjem dobivaju sve veću, gotovo mističnu ljepotu, a svaki susret s ljudima toga kraja izaziva potvrdni titravi osmijeh pripadnosti, radosti i ponosa.
Blagdane provedem kad god mogu u Siveriću, a posebno nas okupe Svi sveti. To nije samo dan obilaska ovozemaljskoga počivališta naših najmilijih, nego i dan povratka u jedan drugi film čiji scenarist ne može priče staviti na papir, a glavni su protagonisti, od silne navale sjećanja i asocijacija, uglavnom bez teksta. Pojavi se možda pokoja suza, veliki ponos i zahvala dragomu Bogu što smo rođeni pod tim dijelom neba gdje se u nasljeđe nose nježni geni kameni.«

IZVORGlas Koncila br. 49/2019.
Prethodni članak»POMAKNUTI« NIKOLA Od neretvanskih do tajlandskih mandarina
Sljedeći članakTRGOVAČKI LANCI I RAD NEDJELJOM Radnici više ne žele raditi nedjeljom