Sat vremena vožnje potrebno je da bi se od Zagreba došlo do Kamenice, mjestašca okružena lijepim krajolikom i posebna po netipičnu imenu za Hrvatsko zagorje. Geneza toga neobičnoga imena nije čvrsto određena, no prema najšire prihvaćenoj »teoriji« za naziv mjesta »krivo« je kamenito i ne baš darežljivo tlo, što će brzo spoznati svatko tko motikom pokuša dublje zaorati po kameničkom tlu. U konkurenciji s puno poznatijim zagorskim susjedima – Lepoglavom, Bednjom i Ivancem – Kamenica i njezina povijest manje su poznate široj hrvatskoj javnosti. No dojmljiva barokna crkva sv. Bartola na uzvisini u središtu mjesta i oko nje okupljen vjerski život kameničke župne zajednice nenametljivo pokazuju da postoji i druga strana medalje, vrijedna pozornosti.
Ako se Kamenica posjeti o »običnoj«, ljetnoj nedjelji, na misnom se slavlju u župnoj crkvi sv. Bartola ne će naići na prazne klupe. Iako se u ljetnim danima župne mise slave ranije, u osam sati ujutro, na njima se okuplja lijep broj vjernika, a dolaze i mlade obitelji s djecom, čak i poneki krizmanik i prvopričesnik, kojemu Crkva očito nije postala nezanimljiva nakon primanja sakramenta. Župa je sredinom srpnja u zajedništvu s biskupom Božom Radošem proslavila i 200. obljetnicu otkako je posvećena crkva sv. Bartola po rukama zagrebačkoga biskupa Maksimilijana Vrhovca, na što je podsjećala brojka 200 okićena bijelim ružama na oltaru. No sakralni tragovi koji su arheološkim iskapanjima oteti zaboravu govore o puno duljem kontinuitetu razlamanja Kruha i Riječi na kameničkom »svetom brijegu«. Naime, među temeljima današnje crkve sv. Bartola pronađeni su ostatci romaničke crkve, koji bi mogli sezati sve do srednjega vijeka, čak i do 11. stoljeća.
Kamenički vjerski život daleko je od rutiniranosti, štoviše, mogao bi se sažeti u jednu riječ – gradilište. Putniku će pozornost zasigurno najprije zaokupiti ono najočiglednije gradilište – obnova staroga farofa (župne kuće) nedaleko od crkve, koji će uskoro postati i pastoralni centar za aktivnosti raznih vjerskih krugova u Kamenici. »Pastoralni centar omogućit će nam da na jednom mjestu imamo prostor za susrete mladih i drugih župnih zajednica, prostor koji će biti ugodan za boravak i koji će riješiti infrastrukturna i logistička pitanja«, navodi župnik Rafael Mikec, koji je u Kamenicu na župničku službu došao početkom 2020., nakon što je mjesec-dva ranije, u prosincu 2019. godine, preminuo dugogodišnji župnik Dragutin Joč, koji je u Kamenici bio župnik 49 godina.
Kako otkriva Facebook-stranica župe, na kojoj župljani dijele ne samo ozbiljne i važne trenutke iz kameničkoga vjerskoga života, nego i pokoju anegdotu, mladi župnik Mikec (rođen 1993., a zaređen 2019. godine) u vrijeme velikih graditeljskih i drugih radova oko crkve nije »stranac« kada je riječ o poslu jer i sam zasuče rukave, skine kolar, odjene po potrebi i športsku i radnu odjeću te prione na posao zajedno sa župljanima. »Ljudi su u našem kraju bliski župi, u smislu tradicionalne naklonjenosti Crkvi. Oni se lako uključuju u razne akcije koje pokreće župa, marljivo pomažu u radovima oko crkve«, dodaje župnik Mikec. Dovršenje obnove farofa i funkcionalan pastoralni centar očekuje se na jesen, u studenom, napominje župnik.
No usporedno s materijalnim gradilištem, u Kamenici se intenzivirala i nematerijalna gradnja, odnosno duhovna izgradnja vjerničkih krugova. Župnik je posebno ponosan što su tri mlade župljanke u Varaždinskoj biskupiji uključene u formaciju za animatore. To otvara nove perspektive, kaže, jer će uz njihovu pomoć lakše organizirati susrete mladih, razne kateheze, oratorije, druženja… Župa je nedavno bila i mjesto međudekanatske duhovne obnove mladih, koju je uz župnika Mikeca vodila molitvena zajednica »Lux mundi«.
Glazbeno nadarene sestre Kristina i Katarina Kljunić život župe u Kamenici najčešće prate na, uvjetno rečeno, pregledniji način u odnosu na ostale župljane – jedna kao zborašica, a druga kao orguljašica, odnosno obje s kora župne crkve. »Naš je zbor desetak godina na okupu i kao s ranijim župnikom Dragutinom dobra je suradnja nastavljena i sa župnikom Rafaelom. Teškoća je što nas se malo okuplja, teško je motivirati druge da se uključe, no oni koji dolaze uvijek daju svoj maksimum«, kaže Kristina Kljunić, koja je o 200. obljetnici župe sudjelovala u još jednom hvalevrijednom »mini-projektu« župe, a to je mentoriranje mladih koji su pred biskupom Radošem izveli prigodan mjuzikl. »S mladima, pogotovo s djecom, lakše je raditi jer nisu tvrdoglavi, što je mana koja se češće pojavljuje u nas odraslih. Novost je da smo u ožujku pokrenuli i dječji zbor, a nadamo se da ćemo i u toj skupini uskoro dobiti podmladak, pojačanje«, optimistična je župljanka Kristina Kljunić.
Župnik Rafael Mikec: »Iako je od otprilike 2500 stanovnika Kamenice velika većina vjernička i bliska Crkvi, nedjeljna misna slavlja redovito pohodi tristotinjak vjernika. U župnoj crkvi na nedjeljnim misama bude između 100 i 150 ljudi, a isto toliko u filijali u Jerovcu. Dakako, nikoga ne prisiljavamo, svakomu se daje na volju da se uz misna slavlja uključi u župne aktivnosti prema svojim željama… Ljudi su u svemu najvažniji, oni pomažu da stvari u župi doista zažive i bez ljudi župnik ništa ne može.«U Kamenici je zaživio i sinodski hod, kao jedna od najaktualnijih tema na razini sveopće Crkve, pa su tako i kamenički župljani održali nekoliko sinodskih susreta na kojima su među ostalim temama raspravljali i o misi uživo i misi prenošenoj preko televizije, razumijevanju mise i njezina tijeka, davanju najboljega doprinosa za Crkvu… Iako na razini župe nije organiziran Caritas, oko karitativnih akcija koje su uglavnom vezane uz velike blagdane angažiraju se župno pastoralno i ekonomsko vijeće. Nakon dvije godine pandemije, kada su mnoge društvene i crkvene aktivnosti bile usporene, i na kameničkom se »svetom brijegu« osjeća ozračje buđenja vjerskoga života.
»Pokreću se projekti u župi, a i među ljudima se osjeća promjena. Općenito, oko župe se angažira više ljudi, oni preuzimaju odgovornosti, bilo da je riječ o svakodnevnom životu župe ili pastoralnim aktivnostima«, rekla je jedna od aktivnijih župljanka Irena Gotal, voditeljica varaždinske biskupijske knjižnice. Iz perspektive angažmana u župnom pastoralnom vijeću rekla je i nekoliko riječi o širem, društvenom i gospodarskom ozračju Kamenice. »Zbog svoje geografske posebnosti ljudi gravitiraju Lepoglavi i Ivancu i, dakako, Varaždinu. Kamenica zapravo i nije tipičan poljoprivredni kraj i ljudi rade u drugim sektorima djelatnosti. Demografija je problematična ne toliko zbog iseljavanja, kojega je bilo i u našoj Kamenici, nego ponajviše zbog velikoga broja umrlih, a manjega broja rođenih, što je ‘trend’ koji zahvaća i naše mjesto kao i ostatak Hrvatske.«
Iako se i iz Kamenice, kao i drugih dijelova Hrvatskoga zagorja, uostalom i iz Hrvatske, iseljavanju brojni mladi, pozitivna je strana što oni ne gube svijest o pripadnosti svojemu rodnomu mjestu, smatra župljanka Lidija Cerovčec. »Pojedini su mladi krenuli put Njemačke i drugih zapadnih zemalja, rade u inozemstvu, no vraćaju se u svoj rodni kraj nekoliko puta godišnje. Oni možda nisu zapravo raseljeni jer u njima postoji osjećaj pripadnosti«, rekla je župljanka Cerovčec i dodala: »Naš je kraj prekrasan, u izboru između sela i grada uvijek sam birala selo.«
U nekim minulim povijesnim razdobljima u Kamenici se njegovala i tradicija bratovština, kao i uključivanje domaćih sinova u različite laičke pokrete koji su bili dijelom Katoličke akcije. Od starijih i tradicionalnih izraza pobožnosti u Kamenici se danas njeguju dojmljive tijelovske procesije, gdje se uz narodne nošnje, lovačke i vatrogasne uniforme mještani kao uz pomoć vremeplova vraćaju u epohe svojih djedova i baka. Svečano je, dakako, i o sv. Bartolu krajem kolovoza, a u župi se drži i do tradicije hodočašća, ponajprije u Mariju Bistricu i na Trški vrh kraj Krapine te na Trsat u Rijeci.
Kamenički je kraj u prošlosti često stradavao od razornih požara pa je njegovano i štovanje sv. Florijana, a dom dobrovoljnoga vatrogasnoga društva u središtu mjesta, odmah nasuprot župne crkve, svjedok je takvih povijesnih zbivanja.
Kamenica je i vinorodan kraj, koji je krajem 19. i početkom 20. stoljeća zahvatila i peronospora, od koje su u to vrijeme stradali i dalmatinski krajevi i otoci, kako u smislu materijalne oskudice tako i u smislu teških demografskih posljedica. Mnogi iz Kamenice iseljavali su se u Ameriku – tadašnju obećanu zemlju za osiromašene hrvatske zemljoradnike. Neobičnim spletom okolnosti i Glas Koncila došao je do jednoga od njihovih potomaka – Toma Držaića iz grada Omahe u državi Nebraski, koji je Kamenicu, kraj iz kojega se u Ameriku iselio njegov djed, odlučio posjetiti upravo o nedjeljnoj misi. »Ljudi su ovdje, kao i u ostatku Hrvatske, dragi i ljubazni. Nama je u Americi nezamislivo ovo vaše nedjeljno ozračje – kada se može otići na misu i opustiti s obitelju. U nas je sve neprestano otvoreno, stalno se radi«, rekao je na engleskom Držaić, čiji je stric Frank Držaić američki svećenik, danas u mirovini. »Moj je djed bio najstariji od dvanaestero djece i on je iz Kamenice otišao u Ameriku da bi pomagao svojoj obitelji u Hrvatskoj. No ostao je ondje, ali mi je jako drago što je moj djed, a nakon njega i moj otac, čuvao našu prošlost i našu povezanost s Hrvatskom. Pratim brojne Facebook-stranice povezane s Hrvatskom i njezinim crkvama. Evo, sada ću i Glas Koncila dodati tomu popisu«, zaključio je s osmijehom Držaić, koji je Hrvatsku posjetio sa svojom obitelju, i to treći put.
