Da je čovjek stvoren kao dobro biće, da je u njega upisano ono što je svijetlo, plemenito i istinski dobro, to mu već kazuje njegova duša. Ipak, ta duša katkada bude zapostavljena. Udalji se od Boga i Božjega života. Tada se čovjek ne osjeća dobro te će nerijetko reći da je oko njega samo ništavilo i mrak. Ne čudi stoga što i biblijski tekstovi o čovjeku i Bogu govore na sličan način.
Proslov Ivanova evanđelja Božje rođenje u liku Isusa Krista opisuje kao događaj svjetla koje želi zasjati u svijetu koji je taman. Kristovo rođenje može se stoga nazvati događajem prosvjetljenja svijeta, odnosno stvorene stvarnosti.
Bog u Ivanovu evanđelju na poseban način prilazi ljudima koji su zatvoreni u svoj neki pomalo turobni i mračni svijet u kojem ih životne bitke te rane koje su stekli priječe da se otvore svjetlu i dobru. Iz toga se razloga o čovjeku danas, a bilo je tako uvijek, može govoriti kao o ranjenu čovjeku.
Svijetu koji je ranjen grijehom i mrakom Bog želi biti lijekom slanjem svojega sina Isusa Krista. On prodire u svijet ljudi, no ne da bi ga taj svijet progutao, nego da mu bude istinski orijentir prema dobru. Krist ulazi u mrak ljudskoga života, no taj mrak nema moć progutati ga jer je sam svjestan svojega poslanja. On prilazi svijetu ne bi li ga obasjao, tj. bio mu svjetlilo. Svojom pojavom biva svjetiljka koja ima ruke, noge, glavu i srce.
Kristovo je srce takvo da shvaća ljudsku slomljenost i okuženost grijehom. Osluškuje čovjeka i njegovu bol ne bi li joj bio lijekom pokazujući da sva bol ljudskoga roda nije ništa prema budućoj slavi koju čovjek može zadobiti ako se želi otvoriti Božjemu svjetlu i svoj život mijenjati nabolje. Čini se da to čovjek koji živi u mraku ipak i sam osjeća. Vodi tako bitke sam sa sobom iz dana u dan, no ljudska slabost i naviknutost na život koji već godinama živi nekako kao da mu priječi da napravi iskorak. Nije takav čovjek za osuđivanje jer ono mu ne će pomoći. Činit će ga još ojađenijim. Jer zna on da treba biti bolji, a to i jest u povremenim naletima dobra kojima sam sebe iznenadi jer pokaže da može biti istinski dobar i plemenit. No za neku trajniju dobrotu i život u potpunosti orijentiran na dobro i vrijedno još uvijek nema dovoljno snage. Za takvoga čovjeka valja moliti, ali mu biti i blizu.
Biti blizak, i to u nadi da će ga možda upravo ljudska bliskost bez puno učenih fraza i stereotipnoga govora o grijehu i svetosti izmijeniti. Jer čovjeka kao da puno više mijenja »teologija u praksi« negoli ona ispisana na stranicama učenih teoloških manuala za koje ljudi iz puka ne smatraju da ih obvezuju. Katkada ih i ne razumiju te im se čine previše apstraktni. A čovjek, svećenik, teolog koji je teolog bliskosti čovjeku kao da im pridiže klonuli duh i koljena klecava te životu daje jedan novi smisao. Zašto je to tako? Zato što se od trenutka Božjega utjelovljenja, odnosno rođenja, o Bogu jednostavno i ne bi trebalo govoriti na previše apstraktan, nego na običan, ljudski način. Ne na način da se vjerske istine banaliziraju, nego da se ipak čovjeku učine bliskima i malo više prihvatljivima jer će biti izrečene na posve ljudski način. Onako kako je Bog u liku Isusa Krista i došao na zemlju – na ljudski način. Ljudski, a opet iznenađujuće božanski način.
Započinjući novu građansku godinu, svaki vjernik pred sebe zna postaviti neke odluke. Neke se tiču prehrane, hobija, a neke su usmjerene na poslovni svijet. Ipak, ima i onih koji počnu promišljati i o sebi samima te o svojem životu duše. Takvi se možda odluče da će malo više moliti, ići redovitije nedjeljom na misu ili pak čitati Sveto pismo. Sve su to plemenite misli, no čini se kako je misao koja bi svakoga čovjeka trebala voditi u ovoj novoj godini ni više ni manje nego ona koja se tiče života u cjelini. I to osobnoga života u tijelu.
Odlučiti se možda početi živjeti život na način da je on propustan za Božje svjetlo i one istinske, prave vrijednosti koje čovjeka čine uistinu zadovoljnim i sretnim. Vrijednosti su to poput gesta ljubavi, dobrih djela i blizine za čovjeka kojega vidimo svakoga dana. Koji je tu pokraj nas kako bi nam život učinio ljepšim. Upitati je toga čovjeka: Kako si? Jer to ga možda nitko nikada ne pita. A važno mu je to. Jer život tada postaje ljepši. I dan koji je posve tmuran jer su svuda oblaci i magla u trenu tada postaje svijetao i lijep dan, a mnoge rane zacijeljene. Poželjeti je više takvih dana u ovoj godini.
