Knjiga Levitski zakonik, koja se inače bavi žrtvama, obredima i svetošću, donosi i propise o obrednoj čistoći i nečistoći. Ti su propisi u židovskoj zajednici imali osobitu važnost jer je obredno nečista osoba bila ne samo odvojena od bogoštovlja, nego je bila izdvojena i iz zajednice, što je u starini bilo gotovo jednako smrtnoj osudi jer je rijetko tko mogao dugo sam preživjeti izvan uređene skupine ljudi.
U ovonedjeljnom odlomku govori se o gubi kao jednom od izvora obredne nečistoće. Ne može se međutim o toj gubi, o kojoj govori Sveto pismo, govoriti kao o nekoj točno određenoj bolesti, nego kao o cijelom nizu različitih kožnih bolesti, ali i mrlja koje su se mogle pojaviti na odijelu ili zidovima kuća. Svi su ti oblici gube proglašeni obredno nečistima i stoga je oboljeli podložan sudu svećenika. U kojoj je mjeri isključenje gubavaca bilo potpuno pokazuju zadnji redci toga čitanja iz kojih se vidi da su gubavci izvana morali biti dobro vidljivi. Stoga su morali nositi rasparanu odjeću, kosa im je trebala biti raščupana i morali su izvikivati: »Nečist! Nečist!« Na taj su se način morali ponašati sve dok je bolest bila vidljiva. Morali su stanovati nasamo, izvan tabora, daleko od ostalih ljudi. Takva stroga pravila razumljiva su u drevnom društvu koje se nastojalo zaštititi od zaraznih bolesti te zdravstvena i higijenska pravila podiže na razinu svetosti i obreda. Guba je čak smatrana i Božjom kaznom, kao u slučaju kralja Uzije, koji je uzurpirao svećeničke dužnosti te je za svoju oholost »kažnjen« gubom, kako svjedoči Druga knjiga Ljetopisa. Koliki je bio strah od gube govori i činjenica da je Uzija, iako kralj, bio prisiljen do smrti živjeti u odvojenoj kući te se nije smio pojavljivati u Hramu, a sin mu je postao upraviteljem zemlje. Čak je zbog gube bio i pokopan na zemljištu uz kraljevsku grobnicu, a ne u samoj grobnici.
U evanđeoskom odlomku gubavac je predstavljen u stavu prošnje pred Isusom: »klekne i zamoli«. Riječi što ih izgovara jasno izriču njegovu vjeru u Isusovu moć. Isusu je moguće ozdraviti ga, ako to »hoće«. Gubavac zapravo ne traži ozdravljenje, nego »očišćenje«, kako bi ponovno mogao nastaviti živjeti normalnim životom, potpuno uključen u život zajednice iz koje je do tada bio isključen. Isus pokazuje prema gubavcu ganutost i smilovanje, a njegovo pružanje ruke i doticanje gubavca još jednom ponavljaju uobičajen prikaz ozdravljenja, kojim se želi dočarati prijenos iscjeliteljske sile s Isusa na gubavca. Iz istoga razloga bolesnici često nastoje dotaknuti Isusa. Čitav izvještaj o ozdravljenju podsjeća na onaj o ozdravljenju Naamana Sirca, po zagovoru proroka Elizeja, koji poziva Naamana riječima: »Neka onaj samo dođe k meni i neka se uvjeri da ima prorok u Izraelu.« Isus je tako prikazan kao prorok posljednjih vremenâ koji ima osobitu moć ozdravljanja. Ipak, valja primijetiti i to da Isusova ispružena ruka i dodirivanje gubavca krše odredbe Levitskoga zakonika. Isusu je osoba važnija od Zakona. Nakon ozdravljenja šalje gubavca svećeniku te ga upućuje da prinese žrtvu za svoje ozdravljenje u skladu sa Zakonom. Riječi »njima za svjedočanstvo« odnose se na sve one koji drže da se mora nastaviti obdržavati Zakon.
Kršćani u Korintu, u poganskom svijetu, često nisu imali izbora. Mogli su ili kupovati i jesti meso žrtvovano idolima, ili ne jesti mesa. Njihov je grad bio obilježen kultom poganskih božanstava kojima je prinošeno to meso. Imajući svijest o slobodi na koju ih je Krist oslobodio, kao i svijest da je Gospodin stvorio i to meso, jer »Gospodnja je zemlja i sve na njoj!«, apostol Pavao ih poučava da ih savjest ne treba ni u čemu optuživati. Jedino je ograničenje savjest braće. Zato Pavao zaključuje da su kršćani u svemu slobodni, ali upozorava da ta sloboda mora imati na umu Boga. »Jeli ili pili, ili drugo što činili« kršćani moraju paziti da sve to bude na »slavu Božju«, pri čemu se misli kako na molitvu i zahvalu upućenu Bogu pri svakom činu što ga vjernik vrši tako i na obvezu koju ima prema širenju evanđelja, a to znači prema ljudima. Stoga Apostol potiče svoje slušatelje da ne budu ni Židovima, ni Grcima, ni Crkvi Božjoj »na sablazan«. Grčki pridjev aproskopos ne označuje toliko nekoga tko nije na sablazan, koliko nekoga tko ne vrijeđa. Stoga, kršćani, iako slobodni, moraju paziti da njihovi postupci ne bi povrijedili osjećaje drugih. Pavao ovdje na prvom mjestu navodi Židove, kojima je bilo nezamislivo jesti, ne samo od mesa žrtvovana idolima, nego i od mesa koje ne bi bilo ubijeno prema židovskim propisima. Potom spominje Grke, odnosno sve one koji su pripadali grčkomu, helenističkomu, kulturnomu i mentalnomu krugu. Ako su jeli s nekim od njih, ili u gostima kod nekoga od njih, bila bi uvrjeda ne jesti od ponuđenoga mesa. Konačno, Apostol navodi i Crkvu, koju bi se moglo povrijediti nedostatkom ljubavi i razumijevanja među njezinim članovima. Pavao nerijetko upozorava na vlastiti primjer: i on svima ugađa, ali na taj način da podupire njihovo spasenje. U tom smislu jedino ograničenje kršćanske slobode ostaje ljubav prema bližnjemu, koja se očituje i u razumijevanju slabosti, nezrelosti ili ograničenosti onoga drugoga.
