SANJAR HRVATSKE 9. lipnja 1914. – rođen pjesnik franjevac Lucijan Kordić

Lucijan Kordić

U lipnju se navršava i obljetnica rođenja, 9. lipnja, i godišnjica smrti, 16. lipnja, po mnogočemu osobita i važna hrvatskoga pjesnika i kulturnoga radnika Lucijana Kordića.

Rođen je 9. lipnja 1914. u Grljevićima kod Ljubuškoga, kršten imenom Ante. Filozofiju i teologiju diplomirao je u Mostaru 1939., kada je zaređen za svećenika. Djelovao je u hercegovačkim župama, a u veljači 1945. pošao je u egzodus. Zarobljen je na Bleiburgu, ali uspio je pobjeći skokom u Savu te je uz pomoć slovenskih svećenika prešao u Italiju.

Njegova po svemu moderna poezija snažno je obilježena tragedijom stoljeća, posebice bleiburškom tragedijom (»Hrvatska nacija krvotoči na rascvjetaloj panorami Bleiburga«), pa ga se naziva i »bardom Bleiburga«, i iseljeničkom sudbinom, no uvijek izražavajući nadu u povratak

U Rimu je pohađao tečaj novinarstva te studirao romanistiku i slavistiku. Godine 1951. zbog sušice pošao je u Švicarsku. Od 1961. do 1967. bio je ravnatelj Hrvatske katoličke misije u Švicarskoj. S fra Dionizijem Lasićem i fra Bazilijem Pandžićem osnovao je Zajednicu izdavača »Ranjeni labud« (ZIRAL). Godine 1990. vratio se na Široki Brijeg, gdje je umro 16. lipnja 1993. od posljedica prometne nesreće.

Prve stihove objavio je u listu širokobrijeških đaka »Ruža« 1929., a zatim je pisao u »Luči« i »Jadranskoj vili«. U iseljeništvu je objavljivao u brojnim listovima, časopisima i godišnjacima. Uz desetak zbirki pjesama, sastavio je antologiju »Hrvatska iseljenička lirika« 1974., dvojezični izbor pjesama (hrv. i njem.) »Fremde Blumen« 1987. te izabrane pjesme »Čudo siromašnih koraka« 1991. S Jurom Petričevićem objavio je knjigu »Hrvatski portreti«. Njegova knjiga zapisa i dokumenata »Mučeništvo Crkve u Hrvatskoj« tiskana je 1988.

Njegova po svemu moderna poezija snažno je obilježena tragedijom stoljeća, posebice bleiburškom tragedijom (»Hrvatska nacija krvotoči na rascvjetaloj panorami Bleiburga«), pa ga se naziva i »bardom Bleiburga«, i iseljeničkom sudbinom, no uvijek izražavajući nadu u povratak (»veličanstven i topao kao sunce ostaje povratak«).

Sav je ton njegova pjesništva prožet eshatološkim krikom: »Sve umrle oči u sutonu ništavila i potresa / traže mjesto u kraljevstvu nebesa, / gdje kupole grobova ljuljaju proljeća, / i koračnice svitanja i zvonjave Uskrsnuća / tuku o palube hrvatskih proljeća« (»Hrvatski requiem«). Čitava je njegova poezija »san o Hrvatskoj«, koja je »blažena zemaljska i nebeska utroba«. Uvršten je u antologije suvremenoga hrvatskoga pjesništva i prevođen na sve velike svjetske jezike. (L)