SDS-ov DOSJE O (NAD)BISKUPU VIKTORU BURIĆU (23) Biskupa šalju u šetnju »od šaltera do šaltera«

Doušnik »Gorki« izvješćuje jugoslavensku tajnu policiju o dvjema djevojčicama zbog recitacija dobrodošlice biskupu Buriću
Nizanka donosi dokumente iz dosjea Službe državne sigurnosti o Viktoru Buriću, senjsko-modruškom biskupu i prvom riječko-senjskom nadbiskupu, iz kojih se može vidjeti u kakvu je društveno-političko-represivnu ozračju djelovala tamošnja mjesna Crkva, ali i metodologija rada jugoslavenske tajne policije.

Ponižavajući je bio odnos jugoslavenskih carinika prema biskupu Buriću nakon povratka s koncilskoga zasjedanja u Rimu, kada mu nije bilo dopušteno da u zemlju uveze stručnu teološku literaturu, nego mu je »velikodušno« preporučeno da se vrati u Trst i tamo ju ostavi, što je on i učinio.

Komisija nije imala namjere pomoći biskupu

Tako se komunistička »narodna« vlast pokazala u mnogo boljem svjetlu od drugih totalitarnih režima, koji su knjige spaljivali i zabranjivali, no biskup se nije pomirio s tom činjenicom, što se vidi iz zabilješke Komisije za vjerska pitanja Socijalističke Republike Hrvatske o biskupovu razgovoru s njezinim predstavnicima, koju je obradila Anka Alujević. Dokument je proslijeđen SUP-u Rijeka, Saveznomu SUP-u u Beograd i Republičkomu SUP-u u Zagreb:

»Dana 22.V.1965. godine u Komisiji za vjerska pitanja Izvršnog vijeća Sabora SRH obavljen je razgovor između tajnika Komisije druga Lazić Ivana i senjsko-modruškog biskupa Burić dr. Viktora. Ovo je bio prvi susret između druga Lazića i biskupa Burića.«

Uz spomenute zaprjeke i poteškoće oko nastavka školovanja u Rimu Mile Bogovića, onodobnoga kapelana u Senju, Vjekoslava Sučića, vicerektora sjemeništa u Rijeci, i Josipa Šopa, bogoslova, te drugih problema u biskupiji, biskup Burić je istaknuo i ostavljene knjige u Trstu:

»Zatim se biskup interesirao na koji način bi mogao dopremiti neke stručne knjige koje je prilikom povratka s trećeg zasjedanja Koncila vratio s carine u Kozici u Trst. Još je zamolio da bi mu se pasoš izdao na godinu dana kao što je imao prije, te da bi se naknada za nacionaliziranu zgradu mogla isplatiti u kraćem roku.«

No republička komisija, očito, nije imala namjeru pomoći biskupu, iako je to kao viša instanca zasigurno mogla jer je imala ovlasti, nego ga je poslala nižoj razini, šetajući ga tako »od šaltera do šaltera«:

»Za rješavanje svih ovih pitanja upućen je na Općinsku i Kotarsku komisiju za vjerska pitanja u Rijeci.«

Bolji od onih koji su knjige spaljivali!

Budući da biskupu nije preostalo ništa drugo, morao se obratiti Kotarskoj komisiji, kako mu je to bilo preporučeno, što se vidi iz službene zabilješke od 16. lipnja 1965.:

»Dana 2.VI. o.g. biskup Burić dr. Viktor na svoj zahtjev bio je primljen kod tajnika Kotarske komisije za vjerska pitanja druga Polić dr. Marijana. U razgovoru Burić je tražio da bi komisija pomogla njemu u ostvarivanju njegovih potreba…

Nakon monstruoznoga izvješća SDS-ova doušnika »Gorkoga« nameće se pitanje nije li on itekako zavrijedio da mu se, ako ni zbog čega drugoga, onda zbog dviju djevojčica u dobi od 6 i 7 godina nakon toliko desetljeća ipak otkrije njegovo puno ime i prezime?

Dalje je Burić iznio da kada je bio na prošlom zasjedanju Koncila da je dobio u Zavodu sv. Jeronima 15 slika koje je izradio Gabrijel Jurkić – slikar iz Sarajeva. Za te slike rekao je da nemaju nikakvu umjetničku vrijednost, nego su to slike koje imaju vjersku vrijednost. Interesirao se na kakav bi način on te slike prenio u Jugoslaviju. Rekao je da je prošle godine po povratku s Koncila nosio sobom teološke teze o radu Koncila, kao i teološke enciklopedije, ali mu nije dozvoljeno da to unese u zemlju, već ih je morao vratiti natrag u Trst, pa pita na koji bi način i to prenio.«

Drug Polić je, prema klasičnom scenariju šetnje stranaka i prebacivanja odgovornosti, biskupa uputio na sljedeći »šalter«:

»Polić je u vezi ovoga razgovarao sa carinskom službom u Rijeci (znači da je komisija već bila upućena u cijeli slučaj, koji je, očito, bio zajednički koordiniran, op. a.) i dogovorio se s njima da dr. Burić pri ulasku u zemlju napravi popis knjiga i na carinskom bloku kaže da to pošalju Carinarnici Rijeka i onda će se ovdje urediti, da te knjige dobije uz povoljne uvjete.«

Riječki »organi« nisu nadležni

Nije samo biskup Burić imao poteškoća u izdavanju putovnica jer je to bila ustaljena praksa ondašnje jugoslavenske vlasti prema katoličkomu svećenstvu, što je ponovno biskup istaknuo u razgovoru s njezinim predstavnicima u Rijeci, kako to donosi i »Službena zabilješka« od 31. kolovoza 1965.:

»Dana 27.VIII. o.g. senjski biskup Burić Dr. Viktor sastao se s tajnikom kotarske komisije za vjerska pitanja Dr. Polićem. Tema razgovora bila je ta, što je biskup Burić tražio da komisija za vjerska pitanja podrži stav da se izdaju putovnice za dva svećenika, koja on namjerava poslati na daljnje školovanje u Rim. To su: svećenik Sučić Vjekoslav – vicerektor sjemeništa u Rijeci i Bogović Mile, kapelan u Senju. Kako je ovoj dvojici odbijena molba za odlazak na daljnje školovanje u Rim, Polić je rekao biskupu Buriću da mu je vrlo žao što se tako dogodilo i da komisija nije mogla ništa učiniti da se toj dvojici svećenika odobri odlazak u Rim, budući da su to lica kojima SUP nije mogao izdati putne isprave radi njihovog lošeg stava u odnosu na ovo društveno uređenje. Pored toga svećenik Sučić bio je i suđen 1954. Zato je Dr. Polić predložio Biskupu Buriću da predloži druga dva svećenika koji su dobri i lojalni…«

Biskupu Buriću itekako je stalo da uredne putne isprave dobije i njegov pomoćni biskup Josip Pavlišić, kojemu su ih vlasti također uskraćivale bez valjanoga i opravdanoga razloga, što je vidljivo iz zabilješke koju je primio 10. rujna 1965. RSUP SR Hrvatske:

»Napomenuo je da biskup Pavlišić još nije dobio putovnicu, iako je zahtjev podnio još u lipnju. Istakao je da bi mu bilo drago da i Pavlišiću bude pozitivno riješeno, jer da bi mu on mogao biti od pomoći na putu. On – Burić – da će svakako otputovati oko Male gospe u Rim na vatikanski koncil i da neće čekati na biskupa Pavlišića u koliko ne dobije do tada putovnicu.«

Komunistički su vlastodršci ponovno prebacili taj slučaj na »drugi šalter«:

»Biskupu Buriću je odgovoreno da za izdavanje putovnice biskupu Pavlišiću nisu nadležni organi kotara Rijeka.«

Redovnice i djeca opasni za državnu sigurnost!?
Već više puta spomenuta Kontrola poštanskih pošiljaka poslala je zabilješku Državnoj bezbjednosti Rijeka 20. listopada 1965. o iznimno »važnom« podatku za državnu sigurnost:
»Na adresu Burića poslala je pismo č.s. Franciska Ivković (tadašnja poglavarica Družbe sestara Presvetoga Srca Isusova, op. a.) koja ga obavještava o oblačenju novih č.s. i kako je sve to prošlo. Interesira se da li bi mogla učiniti neke promjene među sestrama. I na kraju obavještava ga o broju č.s. kojih sada ima 103 zavjetovane, 17 novakinja i 28 djevica.«
SDS još je jednom posvjedočio moralno dno dna u izvješću »Gorkoga« od 21. prosinca 1965. koje »obrađuje« djecu u dobi od šest i sedam godina:
»Nakon povratka s Koncila 19.XII.1965. u senjskoj katedrali održao je propovijed biskup Burić, kojoj je prisustvovalo nekoliko mještana i oko 30 svećenika senjske okolice… Biskupa Burića pozdravile su dvije djevojčice kratkim recitacijama. Jedna je kćerka nastavnika Škole učenika u privredi po imenu Biljana, polazi prvi razred osnovne škole, a druga od Vukelića – stara 6 godina.«
Nakon citiranoga izvješća nameće se bremenito i kompleksno pitanje nije li od svih onodobnih SDS-ovih doušnika »Gorki« itekako zavrijedio da mu se zbog prokazivanja dviju djevojčica nakon toliko desetljeća otkrije njegovo puno ime i prezime?

NASTAVLJA SE

IZVORGlas Koncila br. 51-52/2019.
Prethodni članakKAKAV JE BIO ODNOS GLASA KONCILA I PRVOGA PREDSJEDNIKA? Bez politiziranja o Franji Tuđmanu, podupirući demokratizaciju
Sljedeći članakNOVA KNJIGA GLASA KONCILA Za socijalnu pravdu u duhu kršćanskoga socijalnoga nauka