Ozračje u kojem se Hrvatska spominje žrtve Vukovara i Škabrnje uvijek je nabijeno osjećajima teškima poput čitavih desetljeća. No nedavna podizanja međunacionalnih tenzija kao da prijete taj spomen na zajedništvo u junaštvu i stradanju pretvoriti u zalog novih sukoba. U takvim trenutcima vjernomu narodu nasušno treba nešto više od riječi mirotvorstva: treba mu svjedočanstvo oprosta. Upravo je takvo svjedočanstvo Glasu Koncila dao Ante Bilaver – član molitvene zajednice »Božja pobjeda«, čiji je otac Stanko Duje Bilaver 6. listopada 1991. pao kao prva žrtva srpskih napada na Škabrnju.
Od malih nogu u dane kada se prisjećamo Domovinskoga rata osjećam da svi ti događaji nadilaze moje shvaćanje; osjećam vlastitu malenost gotovo kao pred otajstvom koje ne mogu proniknuti. U te dane intimnije ulazim u razmatranje i razgovor s Bogom: pokušavam se nasloniti na Isusove grudi i upitati ga što on misli o svemu tome i što ja mogu učiniti za njega, za naš narod, za samoga sebe.
U Škabrnji sam proveo samo prve tri i pol godine života. Jasno, odlazio sam onamo redovito tijekom djetinjstva, kada mi je majka još bila živa, i dijelio svakodnevicu s rodbinom i obiteljskim prijateljima, slaveći i radeći na zemlji. To mi je omogućilo da se identificiram sa Škabrnjom toliko da je i danas navodim kao mjesto odakle dolazim. Kada to spomenem u razgovoru s ljudima, uglavnom znaju što se ondje dogodilo i uzvraćaju s mnogo empatije i razumijevanja.
U tom smislu smatram da se ne umanjuje uloga Škabrnje. Vukovar je bio veliki grad pod dugačkom opsadom u kojoj je stradalo mnogo ljudi te je jednostavno shvatiti zašto se više od Škabrnje istaknuo kao simbol Domovinskoga rata.
Nemam nijednu živu uspomenu na svojega oca. Poznajem ga samo sa slika i iz priča. I uspomena iz rata imam vrlo malo, ali one koje su preostale duboko su mi se urezale. Sjećam se sirena na koje bismo bježali u podrum kada smo živjeli kod strica u Zadru, iščekujući hoće li Srbi prodrijeti u grad ili ne će. No Bog se pobrinuo da ni ti trenutci ne prođu bez ljepote. Baš sam u to vrijeme stekao prijatelje koji su uza me i danas.
Otac i majka, oboje rodom iz Škabrnje, vjenčali su se 1985. i ondje izgradili obitelj. Otac je gotovo proročki osjećao što se spremalo u Hrvatskoj. Kažu da je čak tijekom napredovanja rata izjavio da Srbi ostavljaju Škabrnju kao šlag na torti na kojem će se iskaliti. Ljubio je Hrvatsku, poznavao njezinu povijest i svim srcem čeznuo za njezinom slobodom i neovisnošću. Bio je odlučan i hrabar, duboko uvjeren da ne će stradati. Sudjelujući u vojnim akcijama prije nego što je oko Škabrnje zagustilo, odveo je majku i nas troje djece bratu u Zadar, gdje smo odrastali nakon njegove smrti. Poginuo je od granate prevozeći oružje za postrojbe u Zadru u ranim jutarnjim satima 6. listopada. Do danas nisu rasvijetljene sve okolnosti njegove smrti.
Često o tome razmišljam i razgovaram s Bogom. Nikada ničija preuranjena i nasilna smrt nije Božji naum niti je rat ikada Božji naum za čovječanstvo. Uvijek je riječ o čovjekovu skretanju u krivom smjeru. Tako je i sa smrću moga oca. No duboko vjerujem da je Bog ondje bio prisutan i da je znao da će iz te smrti iznijeti nešto dobro.
Očevu smrt promatram ponajprije kroz prizmu njegove ljubavi prema domovini i obitelji koje je htio zaštititi i prema velikim idealima i snovima koje mu je Bog stavio na srce. I Sveto pismo objašnjava nam da je njegova žrtva – kao i žrtva svih branitelja Hrvatske – čin najveće ljubavi. Nema sumnje da Bog tu ljubav uzima kao sjeme nečega novoga, lijepoga, dobroga, istinitoga, kao sjeme razvoja kraljevstva Božjega.
Treba vremena da se otkrije put vjere i da se na njemu sazrije. Ipak, ja sam još kao dječak primio izvanredne milosti koje su mi u tome pomogle. Naš je dom bio dom molitve jer je majka nakon očeve smrti još dublje ušla u vjeru, tako da sam odrastao u spoznaji da Bog postoji, da je iznad svega, da zna što će s nama. Sjećam se i osjećaja sa svoje prve pričesti da stvarno primam živoga Boga. Ali tek sam s vremenom otkrivao njegove osobine, narav i svemoć. Sve je to u dubini moga srca potvrđivalo spoznaju da je Bog dobar bez obzira na sve. Radujem se što mi je posljednjih godina darovano i dublje poznavanje Boga Oca, njegova srca i njegovih djela.
Svakako. Vjerujem da je očinstvo vrhunac razvoja muževnosti muškarca – bilo da je svećenik, posvećeni laik ili laik. Bog Otac sve nas je stvorio za sebe; stvoreni smo za Oca i naš je prirodni put do njega u obitelji zemaljski otac. Stoga je i odrastanje bez oca jedan od najtežih udaraca za razvoj čovjeka. Svu tu destruktivnu težinu neodgovorenih pitanja i nezadovoljene potrebe za zaštitom i osloncem prolazili smo s majkom ili svatko za sebe, uvijek uz osjećaj nedostatka ili prepuštenosti. Sjećam se svih treninga i utakmica na kojima sam bio jedini dječak kojega otac nije gledao s tribina. Unatoč tomu, sjećam se i osjećaja da Bog zna što čini i da čini velike stvari u mom životu, da me priprema za velike stvari – ne u ljudskim, nego u njegovim očima. Kada mi je s jedanaest godina umrla i majka, mislima mi je prolazila samo jedna rečenica: Bog ima plan s ovim. Iz uvjerenja u nadahnuće i istinu te misli surađivao sam s njome.
Gubitak oca još me više nagnao da tražim otkrivenje Boga Oca jer sam znao što mi nedostaje. Bog je dopustio da ne pronađem utjehu u zemaljskom ocu ili nekomu s kime bih umjesto oca ušao u sinovsko zajedništvo. Unatoč zdravim uzorima na koje sam se mogao ugledati, tako je rasla moja žeđ ne samo za biološkim ili zamjenskim ocem, nego i za Očevom ljubavlju – ljubavlju Oca koji je prihvatio da i njegov sin bude mučen i ubijen da bi nas otkupio. Ta je bolna rana na njegovu srcu zacijelila tek o uskrsnuću. Nemoguće je razumjeti vlastitu tragediju, križ i bol ne pokuša li čovjek usvojiti njegov bolni pogled na Isusov križ.
Možda će zvučati iznenađujuće, ali nikada se nisam borio s tim. Moj gubitak postao mi je stvaran tek s godinama odrastanja. Oblikovale su me rane traume rata, ali možda su me još više oblikovale kasnije povrjede ljudi koji su mi bili bliski. A i u mom iscjeljenju nerijetko su veću ulogu od moje obitelji, prijatelja, zajednice i Crkve imali oni koji su mi činili zlo. To je paradoks kršćanstva: Bog blagoslove vezuje uz križ. Primio sam blagoslov da ne zamjeram onima koji su mi učinili zlo, već im želim da i sami uđu u blagoslov. No često sam sretao ljude koji su se mučili s iscjeljenjem, praštanjem i pomirenjem. Mnogi – osobito oni ranjeni ratom poput branitelja, udovica i djece poginulih i nestalih – od boli nikada i ne uspiju pronaći taj put, kojim tek započinje ono čudesno i prekrasno.
Mnogo ljudi ne oprašta jer ne znaju razliku između oprosta i pomirenja. Oprostiti ne znači i pomiriti se. Oprost ovisi o čovjeku samom te često i ne vodi do pomirenja, za koje je nužno obraćenje drugoga, promjena njegova srca i uma. I Isusovi su mučitelji spoznali što su učinili dugo nakon što im je on s križa oprostio.
Nasuprot tomu, neopraštanje je razorna sila koja čovjeku krade plodove Duha Svetoga i iznutra mu razara život. Vidimo to po tome što Isus u evanđelju nije rekao: »Molim vas, oprostite« ni: »Razmislite hoćete li oprostiti«, nego je učenicima naredio da praštaju. Bog zna da se božanski život ne može nastaniti u čovjeku dok drugomu ne oprosti. Bez oprosta rana ostaje živa, a čovjek postaje robom vlastite samopravednosti, rasuđujući dobro i zlo samo na temelju vlastitoga razuma i iskustva. No Bog je jedini sudac i jedini kriterij istine.
Ne može. Ali tko god misli izvojevati istinu i pravdu bez oprosta, u nebu će se grdno iznenaditi. Jer Božja istina nadilazi nedostatnu i nepotpunu ljudsku pravdu. Tu nebesku stvarnost kraljevstva Božjega, gdje nema sukoba između naroda, trebamo živjeti već sada na zemlji. Susreo sam mnoge Srbe koji su mi priznali da su bili protiv Miloševićeve politike, da su prosvjedovali protiv agresije na Hrvatsku, da iskreno žale zbog te agresije. Susreo sam i mnoge Hrvate koje je bol zaslijepila toliko da traže pravednost koja je zapravo osveta. Božji naum za Hrvate i Srbe nije osveta, nije razdor, nije čekanje da se onaj drugi pokaje i promijeni. Valja nam otići korak dalje.
Evanđelje nam je najbolji kompas. Ono ne daje jasne GPS upute, nego samo kazuje koji smjer slijediti. Makar čovjek ne zna kako će taj put izgledati i što ga na njemu iščekuje, zna da mu može i mora vjerovati. Osobno bih želio pružiti ruku svima koji su u ratu bili s druge strane, koji su činili zlo našemu narodu, i vjerujem da će se Bog proslaviti po svakoj takvoj ispruženoj ruci jer on je naš zajednički otac. U njemu smo braća i sestra.
Tko god želi ući u svoj kršćanski identitet, mora ući u veliku poniznost. Tko god želi biti pošten u svojoj savjesti, u poniznom će traganju za istinom shvatiti da je dio oprosta i zaborav. Ne kognitivni, nego duhovni zaborav: otpuštanje zla i obnova povjerenja, zajedništva i intime. No takva se obnova može dogoditi tek kad i sami izvršimo ispit savjesti nad vlastitom poviješću, kada se pokajemo za vlastito zlo i kada za nj damo zadovoljštinu. Dok sve to ne učinimo, na našu zemlju u tom području ne će sići blagoslov.
Mnogo je dobrih biskupa, dobrih svećenika i dobrih inicijativa koji su prepoznali važnost službe iscjeljenja, ozdravljanje i oslobođenja od rana rata. No još je uvijek mnogo ranjenih do kojih Crkva nije doprla. A tko bi to drugi trebao i mogao? Crkva je neumorna u iskazivanju Kristova suosjećanja u molitvama na mjestima stradanja, duhovnim obnovama, pobožnostima… Ali mora i može puno više – bilo da je riječ o pastirima bilo o vjerničkom stadu. To je osobito važno u doba kada jedan dio naroda zbog duhovnih rana živi u toksičnom identitetu žrtve. Naš temeljni identitet morao bi biti identitet djece Božje, kraljeva, svećenika i proroka koje Bog nije pozvao na utapanje u porazu, nego na pobjedu. Najbolje to prikazuje Isusovo krštenje, na kojemu Otac izriče identitet svakoga kršćanina: »Ovo je Sin moj, ljubljeni!« Isus s lakoćom odbacuje tri temeljne napasti kršćanskoga života jer zna tko je njegov Otac i tko je on. Kršćanin koji poznaje to dostojanstvo nema od čega strahovati.
Ne samo s identitetom žrtve, nego i s mentalitetom siročeta. Nemoć, bespomoćnost, samosažaljenje, ljutnja, tuga, strah – sve je to prolazilo kroz moje srce i morao sam preuzeti odgovornost za to što je bilo u meni. U srednjoj školi pitanje smisla toliko me mučilo da sam u jednom razdoblju svaku noć išao u krevet u suzama. No odlučio sam da Boga ne ću pitati zašto, nego ga tražiti da se objavi. Bila je to najjača molitva u mome životu jer je izišla iz surove otvorenosti srca. Nedugo zatim proviđen mi je razgovor sa svećenikom kod kojega inače ne bih otišao i toga sam dana doživio nevjerojatan izljev Duha Svetoga u svoj život: objavu Božjega milosrđa, blizine i brige, ali i želju za molitvom, sakramentima, duhovnim štivom… To nije bio samo fizički osjećaj kao da me netko iznutra polijeva toplom vodom, nego duhovno iskustvo koje je potpuno preusmjerilo moj život, svojevrsno otvaranje duhovnih čula kao plod suza. Bog uvijek odgovara na molitvu iskrena srca, čak i kada se čini da šuti pred njegovom patnjom. I Pismo svjedoči da je slava Božja skrivati stvar, a slava kraljevska istraživati je. Bog od čovjeka katkada skriva istinu da bi je čovjek tražio i tako ušao dublji odnos s Istinom.
Budući da nosi polog istine i objave, Crkva jedina može ponuditi potpun odgovor na ljudsku tragediju i najveći autoritet nad njom. Taj autoritet Crkvu poziva da služi svima koji pate od rata – pa čak i onima koji ne vjeruju. No to se služenje ne ostvaruje ispunjavanjem zahtjeva svijeta ili ispitivanjem mišljenja ljudi, već osluškivanjem Krista i njegove volje. Samo u intimi osluškivanja Krista Crkva može djelovati spasonosno – jer i Krist je čovjeka otkupio svojom poslušnošću Ocu. U to je otkupljenje ugrađeno raznovrsno služenje: i obiteljska samozataja, i pastoral susreta, i čudesna ozdravljenja, i znamenje križa. Nije pitanje, dakle, koje uloge Crkva u odnosu na ostavštinu rata može preuzeti. Pitanje je na što je od toga Bog poziva.
