Samo godinu nakon preuzimanja službe zagrebačkoga nadbiskupa (1997.) kardinal Josip Bozanić postao je domaćin papi Ivanu Pavlu II. koji je tijekom svojega drugoga pastirskoga pohoda Hrvatskoj 1998. blaženim proglasio njegova prethodnika Alojzija Stepinca. Sa zagrebačkim nadbiskupom u miru kardinalom Bozanićem razgovarali smo o plodovima nezaboravne beatifikacije na Mariji Bistrici.
Često se, posve opravdano, govori da je beatifikacija kardinala Stepinca bila dar Crkvi u hrvatskom narodu te istodobno dar za opću Crkvu. Beatifikacija je bila dar, ali i obveza za sve nas. Taj nas je čin u Crkvi istodobno i obradovao i povezao i obvezao jer nas je kao članove Crkve u izazovnim vremenima oslobodio svojevrsne napasti pasivnosti i uveo u novi dinamizam, pozvao na djelovanje u kojem je bl. Alojzije nama postavljen kao uzor, postao je zrcalo u kojem tražimo odraz onoga najboljega što imamo; postao je kompas za sve naše djelovanje. Drugim riječima, on ostaje za čitavu Crkvu baština, ali baština koja obvezuje. Mislim da su vremena koja su nastupila nakon beatifikacije, uključujući i sadašnja, pokazala u kojoj nam je to mjeri i kao Crkvi i narodu bilo potrebno. Pada mi u tom smislu na pamet nešto iz života sv. Ambrozija. Kažu da je on u danim momentima Crkve jako želio pronaći moći mučenika da bi oživio tkivo Crkve. Mučenik Stepinac beatifikacijom je uzdignut da prodre u duhovno tkivo našega naroda; da osnaži život Crkve, život naše Crkve. Pogledamo li bolje, mogli bismo lako dokazati i pokazati kako je od toga listopada 1998. bl. Alojzije Stepinac svojim zagovorom na nov način čuvao i očuvao Crkvu u hrvatskom narodu u vrlo izazovnim vremenima.
Doživio sam beatifikaciju kardinala Stepinca na otajstven način jer mogu svjedočiti da je ona bila dar i meni kao nadbiskupu na početku mojega služenja u Crkvi zagrebačkoj i umnogome obilježila sve moje djelovanje. I meni je bl. Stepinac darovan kao kompas koji će me voditi u službi.
Iz blizine života s kardinalom Kuharićem mogu reći da je on doživio beatifikaciju kao ostvarenje onoga što je svim svojim srcem očekivao. Beatifikaciju je doživio i kao potvrdu njegove bremenite nadbiskupske službe u Zagrebu u doba bezbožnoga komunizma i sustavne ateizacije; u doba krvavoga rata u kojem su stradali mnogi, porušene mnoge crkve; u doba poraća kada su s teškom mukom zacjeljivale rane na tkivu Crkve i naroda. Izbliza sam svjedočio njegovoj radosti zbog beatifikacije jer ostvarilo se ono što je želio, za što je molio i na čemu je radio. Cijelim je bićem beatifikaciju vrjednovao kao neprocjenjiv dar koji nam je donio sveti papa Ivan Pavao II. svojim drugim pohodom Hrvatskoj.
I danas, kada se spominjem euharistijskoga slavlja beatifikacije u Mariji Bistrici, u mislima i osjećajima obnavljam onaj silni doživljaj radosti okupljenoga naroda. Kardinal Stepinac čitav je narod nosio u svojem srcu i za vrijeme aktivne službe i za vrijeme sužanjstva, a nakon preminuća postao je naš zagovornik kod Boga. Bl. Stepinac jednostavno je nastanio duše svojih vjernika. Čežnju za Stepinčevim uzdignućem na čast oltara stotine tisuća vjernika donijele su u Mariju Bistricu. I kada je uzdignut, kada je proglašen blaženim, radost je bila nemjerljiva. Ta je radost došla od Boga.
Ne bi bilo dobro ni u kojem smislu beatifikaciju smještati u neki dnevnopolitički kontekst. Beatifikacija je crkveni čin, ona spada u duhovnu stvarnost.
Duboko mi se urezalo u sjećanje ono što sam više puta čuo od kardinala Jean-Louisa Taurana, koji je u doba hrvatskoga osamostaljenja bio tajnik za odnose s državama Državnoga tajništva Svete Stolice, a kasnije i predsjednik Papinskoga vijeća za međureligijski dijalog. Ponavljao je da mi kao Hrvati moramo shvatiti da mnogi u Europi na nas, zato što smo društvo s katoličkom većinom, ne gledaju blagonaklono. Ta činjenica nekoj dominantnoj struji u Europi nikako ne odgovara. I papa Benedikt XVI. znao je reći da neki u Europi negdje u dubini, ondje gdje su duboki kršćanski korijeni, odbacuju svoj identitet, jednostavno mrze svoje korijene. Tomu je tkivu potrebno ozdravljenje.
Danas ne bismo trebali olako prijeći preko činjenica, koje su sve vidljivije i u našoj sredini. Vrlo bi pojednostavnjeno zvučalo kada bismo to nazvali mržnjom prema svemu što je hrvatsko, ali neprijeporno je da postoji, blago rečeno, omalovažavanje onoga što je hrvatsko, što je nacionalno. Njihova poruka glasi: Ne ljubi svoje, redaj samo ono što ne valja, traži razlog za nezadovoljstvo, širi osjećaj bespomoćnosti. Pogledamo li bolje, ta generirana mržnja uvijek dopire do sloja u kojem se nalazi identitet čovjeka i naroda povezan s katoličkom vjerom. Ta je mržnja upakirana u stalno negodovanje i gomilanje nezadovoljstva koje se obilato širi i medijskim djelovanjem. Uvijek se prenaglašava ono što nije dobro; do te mjere da se i ljudima sugerira da pobjegnu nekamo drugamo, gdje je navodno bolje. U tom je smislu bl. Stepinac danas nama i snaga i potpora, jer on je svjedok nade. Blaženi je Alojzije pod cijenu mučeništva ostao sa svojima. Sve do danas.
Treba biti oprezan kada se u javnom prostoru spominju pojmovi poput »čulo se«, »priča se«, a da ne znamo konkretno gdje, tko i kako je nešto konkretno učinio. Često je takav neodređen govor povezan i s djelovanjem krugova koji su i danas upregnuti u širenje mržnje. Postoji možda neka povezanost, neka refleksija između onoga što se događa u odnosu na papu Pija XII. i bl. Alojzija Stepinca. Iz tog se konteksta može nešto naslutiti, ali, ponavljam, to su često općeniti sudovi i pitanje je koliko su do kraja vjerodostojni.
Današnji život Crkve u hrvatskom narodu ne može se potpuno razumjeti bez beatifikacije kardinala Stepinca. On je toliko duboko ušao u sve pore crkvenoga, pa dijelom i društvenoga života, što se ne može ograničiti samo na nove crkve, župe, inicijative i sve drugo što ste spomenuli, a slijedilo je nakon beatifikacije. Evo samo jedna činjenica. Mladi koji su živjeli u doba Stepinčeve beatifikacije danas su roditelji prvopričesnika i krizmanika. To je naraštaj onih koji danas traže duhovnu okrjepu. Danas su brojni mladi vrlo otvoreni Crkvi i u Crkvi nalaze svoj duhovni dom. Uvjeren sam i da je to plod beatifikacije, da je to plod svetosti Alojzija Stepinca. I ako se pitamo zašto se u odnosu na mnoge druge europske zemlje u Hrvatskoj vjernici i dalje okupljaju na slavljima sakramenata, zašto sudjeluju na euharistijama i čekaju u redovima sakrament ispovijedi, ponovno možemo uprijeti pogled na mučenika Stepinca koji jača tkivo svoje Crkve.
Mi bismo željeli da kanonizacija bude danas, sutra, odmah. Međutim, kako se može vidjeti i iz ovoga što sam maločas rekao, svetost je blaženoga Alojzija na djelu. Kada će do kanonizacije doći? Rekao je državni tajnik Svete Stolice kardinal Pietro Parolin da će to biti u Božjem vremenu. Dok se pitamo zašto nam je Bog dao tu kušnju, možda bi bilo bolje pojmiti da smo zajedno na nekom novom putu kojim nas vodi bl. Alojzije Stepinac. Odredište je zasigurno ispunjeno nadom i Božjim blagoslovom.
Blaženi Alojzije u prvom je redu čovjek Crkve: vjernik, kršćanin, biskup, zagrebački nadbiskup. Sve što je činio, činio je iz te pozicije. Ne smije se bl. Stepinca stavljati u neki drugi okvir. Točno je da je imao utjecaj; da je njegovo djelovanje imalo odraz i na društvenom području, ali uvijek je to činio kao čovjek Crkve i kao nadbiskup. Siguran sam da će svatko tko iz te perspektive proučava život bl. Alojzija doći do blagotvornih otkrića. Ponajprije pođimo od toga da je bl. Stepinac učitelj savjesti koja je formirana evanđeljem. On nas poziva da kao kršćani odgajamo svoju savjest i da živimo po takvoj savjesti. Bl. Alojzije je svjedok nade. Ako slijedeći svoju savjest moramo i trpjeti zbog toga, ostaje nada koja pobjeđuje. To nam svjedoči bl. Alojzije.
