SMIJU LI BITI KLECALA PRED KIPOVIMA SVETACA? Odnos prema svetima osnažuje klanjanje Bogu

Snimio: Z. Atletić

Molim da mi odgovorite na određena pitanja u svezi sa štovanjem svetaca i Marije. Naime, naša Crkva jasno naučava da se anđeli i svetci štuju, ali da je klanjanje pridržano jedino Bogu, a u crkvenoj praksi imamo klanjanje kipovima svetaca i anđela i čak postavljena klecala pred njima. Samo štovanje svetaca i anđela je opravdano i smisleno kontekstom iz objave koje se dade nazrijeti još iz Staroga zavjeta, ali klanjanje je jednostavno poput nekoga zastranjivanja koje je izniklo u pučkim oblicima pobožnosti. Sam Isus je otklonio napast klanjanja u kušnji odbivši napasnika. »Gospodaru Bogu svom jedino se klanjaj i njemu jedinom služi! I tada ga ostavi đavao, a pristupiše mu anđeli da mu služe.« Iz toga zaključujemo da, ako nismo odbili napasnika od napasti klanjanja, on ostaje »u igri« namjesto anđela koji zaziru od toga. Štoviše anđeli potiču poniznost do te mjere da ne odaju svoja imena, tako je Jakovu rečeno: »Za moje me ime ne smiješ pitati jer je tajanstveno!« Zašto? Upravo zato da se izbjegne oholost poput mnogoboštva koje je uvijek tražilo poklon. I sam kraj Otkrivenja također nas tomu podučava kad anđeo kaže Ivanu koji mu se htio pokloniti: »Nipošto! Sluga sam kao i ti i braća tvoja koja imaju svjedočanstvo Isusovo. Bogu se pokloni!«

Unatoč jasnoći Objave i crkvenoga naučavanja mi imamo u crkvi klecala pred kipovima svetaca, a da se nitko nije posebno ni zabrinuo. To znači da mi relativiziramo upravo ona mjesta iz Objave koja su značajna, a idemo za nekim svojim kvascem ljudskih razmišljanja.

Cijeli se problem odnosi na kristocentričnost. Upravo je Marija savršen primjer potpune predanosti Kristu, gdje ona šuti da bi se čula Kristova riječ i tu nema nikakve »čakulone«, kako bismo rekli mi u Dalmaciji. Njene zapisane riječi upravo upućuju na to: »Učinite sve što vam rekne!« Ili: »Neka mi bude po tvojoj riječi!« Čak i za Duha Svetoga: »On neće govoriti sam od sebe, nego će uzeti od onoga što je moje i to objaviti vama!« A za sotonu kaže: »Kad god govori, govori svoje jer je lažac i otac laži.«

Mario

Čašćenje svetaca i blaženika, osobito mučenika, prastara je crkvena činjenica ukorijenjena u Sveto pismo i sa sigurnošću potvrđena od polovice 2. stoljeća.

Katolici znaju da je Isus Krist jedini spasitelj i da je svoj život dao da bi se spasili svi ljudi, a »pučka je pobožnost, slijedeći evanđeosko izvješće, naglasila pridruženost Bogorodice spasenjskoj muci Sina (usp. Iv 19, 25-27; Lk 2, 34s) i rodila razne pobožne vježbe«, o kojima više možete pročitati u »Direktoriju o pučkoj pobožnosti i liturgiji« (br. 145 i drugi) Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, kojim ćemo se poslužiti kako bismo odgovorili na Vaša pitanja o ispravnom vjerničkom odnosu prema anđelima i svetcima, kao i o mogućim zastranjivanjima na koja upozorava spomenuti »Direktorij«. On u svom šestom poglavlju »Čašćenje svetaca i blaženika« ponajprije ističe da je čašćenje svetih, osobito mučenika, prastara crkvena činjenica ukorijenjena u Sveto pismo i sa sigurnošću potvrđena od polovice 2. stoljeća. »Naime, Crkva je – bilo na Istoku bilo na Zapadu – uvijek častila svete, osobito u razdoblju u kojem je rođen protestantizam, kada su nastali prigovori protiv nekih tradicionalnih oblika toga čašćenja; Crkva ga je hrabro branila i pokazala teološke temelje kao i povezanost s naukom vjere; disciplinski je uredila bogoštovnu praksu, kako u liturgijskim tako i u pučkim izražajima i naglasila primjernu vrijednost svjedočanstva tih izvrsnih učenika i učenica Gospodinovih na polju istinskoga kršćanskog života« (br. 208), pri čemu »Direktorij« upućuje i na konstituciju »Sacrosanctum concilium« Drugoga vatikanskoga koncila.

Da biste još bolje razumjeli zašto i kako vjernici katolici trebaju štovati svetce, preporučujemo da pročitate barem to šesto poglavlje »Direktorija«.

Čašćenje svetih – zauzetost kršćanskog života«
Što se pak pitanja o molitvi i štovanju anđela tiče, jasnim i trijeznim jezikom kateheze Crkva uči da je »postojanje duhovnih, netjelesnih bića koje Sveto pismo obično naziva anđelima, vjerska istina«

Ukratko, »posljednji je čin štovanja svetaca slava Božja i posveta čovjeka po životu potpuno usklađenu s Božjom voljom i nasljedovanje krjeposti onih koji su bili najizvrsniji učenici Gospodinovi«. »Zbog toga, u katehezi i u drugim trenutcima prenošenja nauka trebat će vjernike poučiti da: naš odnos sa svetcima valja shvatili u svjetlu vjere, on ne smije zatamniti ‘poklonstveno štovanje dano Bogu Ocu po Kristu u Duhu, nego je naprotiv osnažiti’; ‘čašćenje svetih nije toliko u mnogim vanjskim činima, nego je više u jakosti naše djelotvorne ljubavi’, koju se prevodi u zauzetost kršćanskog života« (br. 212).

Što se pak pitanja o molitvi i štovanju anđela tiče, jasnim i trijeznim jezikom kateheze Crkva uči da je »postojanje duhovnih, netjelesnih bića koje Sveto pismo obično naziva anđelima, vjerska istina«. »Svjedočanstvo Pisma o tome je jasno kao i jednodušnost Predaje«, ističe Katekizam Katoličke Crkve (br. 328), a »Direktorij« navodi da Crkva »časti te nebeske duhove i zaufana potiče njihov zagovor« (br. 215), te tijekom liturgijske godine spominje sudjelovanje anđela u događajima spasenja i slavi njihov spomen na neke posebne dane, posvećuje jednu zavjetnu misu i zaziva njihovu pomoć, u njihovoj prisutnosti slavi službu hvale, službi anđela povjerava molitvu vjernika, boli pokornika, obranu nedužnih protiv napada Zloga, moli Boga da pošalje na kraju dana svoje anđele da čuvaju molitelje u miru, moli da nebeski duhovi priteknu u pomoć smrtnicima i u obredu sprovoda moli da anđeli prate u raj dušu pokojnika i čuvaju njegov grob (usp. br. 215), što sve znamo iz svoga vjerničkoga života, u kojemu smo svjesni činjenice da je pučka pobožnost posebno razvila čašćenje anđela čuvara, te da se moramo čuvati iskrivljenja koja mogu ući u duh vjernika i dovesti do pogrješnoga poimanja, a sve to od svakoga iskrenoga vjernika i »Kristova učenika zahtijeva moralnu zauzetost, moralnu odluku i opredijeljenost za Evanđelje, poniznost i molitvu« (Direktorij, br. 217)

IZVORGlas Koncila br. 18/2017.
Prethodni članakUČIMO MOLITI SA STEPINCEM Zašto blaženi Alojzije nije preskakao jutarnju molitvu?
Sljedeći članakOTKUD OTUĐENJE OD ONOGA ISKONSKOGA LJUDSKOGA POSLANJA? Kad se potiskuje dobro, otvara se prostor za zlo