Biblijski tekstovi govore da se do Boga dolazi i preko aktivnoga življenja čovještva u svakidašnjici. Ne začuđuje stoga da Isus u glasovitom govoru na gori svojim slušateljima otvoreno kaže da su oni sol zemlje i svjetlo svijeta. Uči time Isus svoje pratitelje da su odgovorni za svijet, za ljude koji u njemu žive te da zadaće aktivnijega zauzimanja za dobro i posvećenje svijeta ne mogu biti tek tako lako lišeni.
Prvo čitanje iz Knjige proroka Izaije na jednak način kao i evanđeoski odlomak ističe važnost proaktivne vjere; vjere koja će se utjeloviti, a ne tek ostajati neki prazan skup ideja od kojih vjernik više ne zna što bi činio. Podijeliti kruh s gladnima, uvesti pod krov beskućnika, odjenuti gola i naposljetku ne kriti se od bližnjega biva jamstvo dolaska do Boga. Izaija u proročkom zanosu klikće da će nakon takvoga života vjere u konkretnosti gesta ljubavi zasjati svjetlost svakomu čovjeku, a i zdravlje će mu procvasti. Nekomu se sve to može učiniti pretjeranim jer se možda ne osjeća sposobnim biti tu za drugoga čovjeka na taj način, no ne zadugo. Naime, svatko tko malo dublje počne promišljati svoj život uvidi brzo kako je puno prigoda u kojima je mogao biti bliži Bogu vršenjem konkretnih djela ljubavi prema svojoj braći i sestrama, to jest onima koje mu je Bog stavio na životni put.
Bog ljude stavlja jedne drugima na putove te time postupno otkriva i sebe i svoj lik. Činio je tako u osobi Isusa Krista koji je, ni više ni manje nego u tijelu, bio s ljudima i za ljude. Njima je donosio radost i utjehu, i to na razne načine. S jedne su strane to bile poučne riječi koje im je izgovarao, a s druge su strane to bile konkretne geste ljubavi i blizine za čovjeka. A sve pak s ciljem da svijet i ljude koji su u njemu povede k jednomu drukčijemu svijetu, svijetu gdje su međuljudski odnosi kvalitetniji i dublji. No taj svijet nije tek prostor u koji Isus uvodi, nego je to prije svega stanje duha. Odlikuje se ono prije svega ispunjenošću srca i duše jer se počelo živjeti puno više za druge, a manje za sebe. Stanje je to istinske radosti koja tada ima trajnost.
Radovanje životu i ljudima unatoč tomu što svijet u koji je čovjek uronjen nije idealan te je opterećen raznim krivim poimanjima i čovjeka i Boga bit će pokazatelj da je netko odlučio ići prema stanju radosti o kojoj je Krist govorio te svoje učenike prema njoj usmjeravao. Nanovo sumnjivac se pita kako je to moguće. Isus je u evanđelju nanovo jasan da ne može biti jasniji: biti sol zemlje i biti svjetlo svijeta. Put je tako prilično jasan jer su dvije slike kojima se Isus služi da opiše život vjernika preuzete iz svakodnevnoga života ljudi.
Sol je začin bez kojega kuharstvo nije nemoguće, ali bez nje hrana nema pravoga mirisa i okusa. Drugi će pak reći da kuharstvo i nije ništa drugo nego umijeće upotrebe začina. Istu sliku Krist upotrebljava za ljude i njihov život na zemlji. Bolje je kad se na jednom mjestu nađe barem netko tko zajedništvu ljudi daruje malo »okusa«. Takve ljude svi nekako vole i brzo će reći da im njihova prisutnost ulijeva povjerenje u svijet i ljude. S takvim se ljudima osjećaju ugodno te u njihovu društvu žele biti srcem i dušom. No valja se pitati zašto su ti ljudi takvi. Zašto svojom prisutnošću čine svijet ljepšim mjestom? Čini se baš zato što su povjerovali u ljubav i istinsku dobrotu, i to bezuvjetno, prema svakomu čovjeku. Zato takvi ljudi bivaju začin ovomu svijetu i život bez njih nije isti.
Druga slika kojom se Krist koristi da pokaže učenicima kako nije sve izgubljeno, nego se dapače sve uvijek može izmijeniti, jest slika svjetla i svjetiljke. Svoje sljedbenike Isus poziva da budu, jer oni to istinski i jesu, svjetlo svijeta. Govori im kako mogu svijetliti u svijetu i da svjetlo koje je po sakramentima pohranjeno u njih nije nešto što se može skriti. Svjetiljka nema smisla ako se stavlja pod posudu, nego na svijećnjak da svijetli i ljudima život čini stvarno mogućim. O kakvom to svjetlu i kakvim svjetiljkama govori Isus? Odgovor na to pitanje dao je već prorok Izaija u prvom čitanju kada je govorio da je svjetlo koje treba zasinuti ništa drugo nego ljudsko djelo kojim se približava otkriću Boga. A otkriva ga ni više ni manje nego u liku brata čovjeka. Onoga koji je trajni odraz Božjega bića na zemlji.
Nije stoga čini se komplicirano kršćanstvo kakvo se možda često predstavlja. Religija je to koja računa i uvijek je računala s jedne strane na trajnu Božju potporu i milost, a s druge strane na ljudskost koja s istom milošću trajno surađuje. Jedna komponenta ne isključuje drugu, nego u trajnom suodnosu stvaraju projekt posvećenja svijeta i čovjeka. Milost Božja računa ozbiljno na ljudsku narav te ju ne poništava. Ljudskost pak zaogrnuta Bogom ima moć vinuti se prema većemu, skladnijemu i ljepšemu životu koji karakterizira trajna radost i istinska ispunjenost. To su stvari o kojima čovjek mašta i za kojima istinski čezne.
