U Knjizi Postanka Bog upravlja poruku Noi nakon što je izišao iz korablje: »Sklapam svoj Savez s vama i vašim potomstvom poslije vas i sa svim živim stvorovima. Dugu svoju u oblak stavljam da znamenom bude Saveza između mene i zemlje.« Sav trud koji je Noa sa svojom rodbinom uložio u korablju sada se pokazao ispravnim. Bog je ostvario njegova nadanja.
Dio Knjige Postanka koji govori o Noi upućuje pažljivoga čitatelja na stvarnost povezanu s vremenom korizme. Noa je sa svojom rodbinom započeo graditi korablju, veliki brod zatvorene palube u koji će stati brojne divlje životinje, ali i ljudi koji su povjerovali u Božju riječ o velikom potopu. Prije početka slijevanja silne vode s neba svi su ušli u mračnu korablju. Čulo se disanje raznih životinja. Nemir se unio i među ljude. Kako se zemlja punila kišnicom, stvarale su se poplave koje su napokon podigle veliki brod. Ljuljala se korablja u nepreglednoj kišnoj vodi. A u njoj su ljudi koji strpljivo čekaju kraj. Za neke bi mračna korablja bila tamnica utopljena u vodu, ali za druge, među njima i Nou, ona će postati ishodište slobode za nešto novo, za novi početak. Stoga korablja je poput korizme. Korizma može biti samo nekakav bezlični mračni put suvišnoga odricanja, ali može postati i korablja za ulazak u novost života.
Onaj tko je ušao u korablju, započinje putovanje ispunjeno nadom. Nada iz korablje ne nastupa brzo jer mračna korablja nije poput modernoga kruzera koji je turistička ponuda razgledavanja, zabave, pa nekada i opijanja. Korablja nije ni ispunjavanje slobodnoga vremena. Naprotiv. Ona ostaje mjesto iščekivanja kroz put velikoga odricanja: skučen je to bio prostor, bez mnogo prozora, zatvoren daskama koje su cvilile od udaraca valova. Noa je nekoliko puta otvarao prozor korablje kako bi vidio je li se voda povukla. Nadu je imao kada je ulazio u korablju, nadu je imao dok je kiša padala bez prestanka, a nadu ima i dok nekoliko puta otvara prozor očekujući povlačenje silnih voda. Njegova nada nije utrnula. Mogao si je ponavljati riječi: »Bog koji me u korablju uputio, uputit će me i u bolji svijet.« I zaista, kada je izišao iz korablje, njegovi najbliži i sve spašene životinje čuli su Božji glas: »Sklapam s vama Savez. Ne želim uništiti stvoreni svijet.« Sada je Noa razumio poruku korablje, a tako i kršćanin nadu korizme. Bog ne želi uništiti, nego želi čovjeka ojačati u nadi.
Po izlasku iz korablje Bog je progovorio. Ivan Zlatousti proširuje Božji govor približavajući svojoj zajednici značenje duge Saveza: »Prepoznali ste znak koji sam dao, savez između mene i svakoga živoga stvorenja na zemlji. Ne brinite se više za svoju glavu, niti se uznemirujte; umjesto toga uprite pogled u dugu i dopustite si raskoš čvrste nade!« Onda nastavlja tumačiti Božje riječi: »Vidite li obećanje Božje velikodušnosti? Nije samo proširio svoju dobrotu na dvije ili tri ili čak deset generacija, umjesto toga obećao je da će trajati sve dok traje svemir kako bismo mogli biti mudriji. Vidite, razumne ljude za izvršavanje zapovijedi privlači više dobrota negoli kažnjavanje.«
Korizma čovjeku produbljuje nadu. Vrijedi se potruditi, barem nakratko kada se čovjek zaustavi na trenutak, tih četrdesetak dana, tada se može riješiti suvišnoga i svega što šteti. To je kršćanska korablja nade. Tih nekoliko tjedana brzo će proći, ali ono glavno nikada, a to je Savez dovršen po Kristovu uskrsnuću. I ako bude bilo patnje, ako se kršćanin u korizmi, kao u korablji na vodi, bude strmoglavio među svoje pogrješke, među loše navike, nadu ne smije gubiti jer se ona upravo u korizmi ispituje. Kršćanski prozor u korablji jest Isusovo uskrsnuće. Svaki korisno iskorišten dan, svako dobro djelo, svaka žrtva za svoje najbliže, svako ustezanje jezika od trača, svaki brižljivi pogled prema najmlađima, sve je to poput otvaranja prozora na korablji. S korablje života ne može se lako otići, ali nadu na njoj ne treba izgubiti. Prozor nade uvijek gleda prema Božjemu savezu, kršćaninu otkriva dugu Saveza koja poguruje da se u slabosti ne klone.
Kriste, koji nas stavljaš u korablju života, svraćaj nam pogled na dugu Saveza. Ti ne napuštaš one koji Ti se žele približiti. Učvrsti nas ove korizme u snažnoj nadi koja se ne će rasplinuti u brodolomima života, koja se ne će ugasiti na orkanskom vjetru neprilika, koja se ne će ugušiti u vodi strahova, nego će se uvijek hraniti na Tvojoj riječi što ispunjava obećanje u vijeke vjekova. Amen.
